Prošlo je od tada ravno 140 godina – na današnji dan ujutro u 7 sati i 33 minute godine 1880., Zagreb je pogodio veliki zagrebački potres. Mala kronika onoga vremena u ovom članku pored spomena na taj događaj negdje u utrobi ljudskoj postavlja pitanje: „Gdje smo se putem pogubili i kamo zapravo idemo?“
Počnimo izvatkom iz „Izvješća o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880.“ akademika Josipa Torbara, izdavača Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1882.
„Dne 9. studenoga 1880. svanusmo u Zagrebu težkim mutnim jesenskim jutrom. Barometar stajaše 547 milimetara: termometar pokazivaše 9.4°C; tanka jesenska magla slegla se ponad zemljom, a iz nje sipila je riedka kišica dočim je sa sjevero-istoka puhao hladan, vlažan vjetar. Nješto preko polak osam sati začuje se podzemna tutnjava, nalik na jaku tutnjavu težko natovarenoga željezničkoga vlaka, a umah zatim potrese se zemlja takovom žestinom, kakovoj ne samo ne ima pametara u Zagrebu, nego joj neima traga od vjekova u ljetopisih zagrebačkih. Najprije pojavi se potres dvama silim okomitim udarcima, jednim gori drugim opet doli, a zatim prometne se trešnja u silno undulatorno drmanje, koje pređe u valovito titubanje, te se napokon završi slabim vibriranjem. Bijaše to užasni zagrebački potres od 9. studenoga.“
Cijelo se izvješće koje se između ostaloga može doživjeti i kao divan spomen na hrvatski jezik koji sve više izumire može pročitati na poveznici Digitalne zbirke – veliki zagrebački potres
Vrijedi baciti oko i na svjetlozapise pionira zagrebačke fotografije, svjetlopisca Ivana Standla koji bilježi kadrove grada godine 1891. https://www.youtube.com/watch?v=WeANyWJXD9Q U tih je 11 godina Zagreb posve obnovljen, proširen, a broj se stanovnika povećao za 34 %.
Ćiro Truhelka, arheolog i povjesničar koji je svjedočio potresu u svojem memoarskom djelu „Uspomene jednog pionira“ piše:
“Od doživljaja iz vremena mog đakovanja na gornjogradskoj — onda jedinoj — gimnaziji nijedan se nije tako duboko usjekao u moje sjećanje kao veliki potres, koji je u jutro dana 9. studenoga 1880. potresao Zagrebom i Hrvatskim Zagorjem. Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvođene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego ću poći u školu. Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati. Misleći, da je to prolazna sejzmatična pojava, nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da pobjegnem i spasim glavu. Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu. Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao. Ista pustoš bila je u Gospodskoj ulici i na Katarininu trgu, gdje je lijepa fasada crkve sv. Katarine na više mjesta pokazivala znatne pukotine. Zgrada gimnazije, koliko se u prvi mah razabralo, nije mnogo stradala; ali kad se pred njom sakupilo više đaka, rečeno nam je, da danas ne će biti obuke, te se nas nekolicina drugova uputismo da razgledamo, što je potres učinio od Gornjega grada. Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako popucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe. Srećom nije bila porušena ni jedna kuća. One stare, neugledne gornjogradske građevine oduprle su se potresu i ostale čitave prkoseći katastrofi, što ju je priroda spremila Zagrebu. Gričko brdo se junački držalo!
Donji grad je bio kud i kamo jače poharan, a stradale su osobito novije zgrade. Udarci su se potresa, iako u sve manjoj mjeri, ponavljali cio dan i građanstvo zahvati pod večer prava panika. Tko je mogao, bježao je iz Zagreba, a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksimir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorima. Srećom je ona jesen do kasno pred zimu bila izvanredno blaga, topla i vedra.
Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za sejzmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se ponoviti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. To zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti. Sve do Božića ponavljali su se udarci potresa u razmacima po jakosti sve slabijima, dok se zemaljska kora nije posve smirila. Mi u Mletačkoj ulici nismo cijelo to vrijeme napuštali kuće, jer su njeni debeli zidovi i svodovi odoljeli prvom i najjačem nasrtaju, pa je bilo vjerojatno, da će odoljeti i slabijim udarcima, koji su se kasnije ponavljali.
Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožalo se brzo na 40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža.”
užitak je bilo pročitati izviještaj iz 1880.
Svega je manje bilo.Gle čuda tada je europa više dala za pomoć nego danas kada iformacija dolazi za minutu vremen.A danas samo prazna rijeć i obečanje ludog radovanja dok se izglasa pa oćitavanje zakona pa dok se povjerenstvo osnuje ko i kad pa i gdje pa onda izbori nedaj bože još da vlada padne onda nabrzinu sklepaj tehničku vladu.Gle čuda današnji premijer je tako visoko obrazovan prema onim stanovnicima gdje je tu kraj našim brigama i problemima.Stvarno možemo mirno spavati izvan našim domovima koji su dobro razdrmani i oštećenim,nema veze Čekaj stoko podsljemenska bolja vremena.Još kad ja dobim na lotu bit će za ciglu i za crijep možda za bambuču konzum plus desetka ili sokol nije bitno.Al če bit samo čekajte.
Hvala vam na skretanju pozornosti na ovaj dragulj! Toliko bitnih poruka kondezirano u šačici riječi. Za mene najbitnija da pomažu ljudi, a ne država. Pomažu zato što žele, a ne moraju. Obnavljaju zato što vide budućnost, a ne samo kako bi spasili prošlost. O sumnjičavosti prema znanstvenicima da i ne govorim. U današnjem slučaju vlast je donijela Zakon. Jer ako niste informirani vlada može riješiti sve probleme. Poput nejednakosti u društvu, globalnog zagrijavanja, prirodnih katastrofa… Sve što treba je donijeti još jedan zakon i osnovati dva nova povjerenstva. Ne zaboravimo komisiju i odbor. I najbolje bi bilo da mi damo njima novce kako bi ga oni ravnomjerno raspodijelili, a sve u cilju obnove Zagreba. Na potpuno transparentan i zakonit način. Bojim se da ćemo uskoro saznati razlike u ishodima ovih drugačijih metodoloških pristupa. Kao kontra argument iznosim da bi upravo odsustvo istoga rezultiralo ishodom iz 1880. Sve što bi vlast… Čitaj više »
Lijep članak. žao mi je samo što se niste sjetili i velikana naše književnosti, Augusta šenoe. On je ne samo ostao u gradu, nego je mjesecima nakon potresa obilazio oštećene zagrebačke kuće, popisivao štetu nastalu na objektima i gledao da kao gradski vjećnik pomogne gdje se može pomoći. Nije gledao na stalež i imovno stanje potrebitih, već se trudio da pomoć bude dodijeljena onima koji je najviše trebaju. Na kraju se razbolio i nakon nešto više od godinu dana umro od posljedica prehlade koju je zaradio te zime. Dakle čovjek koji je bio primjer kako se pomaže domovini i pravi domoljub. Danas, nakon sto četrdeset godina, kad je Zagreb opet razvalio potres, nema nikoga sličnog njemu ili ja bar za nekog takvog nisam čuo.
Zbog tog potresa smo ostali i bez Augusta Šenoe.
Krasna prepiska iz povijestica.Nego…baš pročitah srcedrapateljni članak na tportal-u kako naši velestručnjaci iz Geofizičkog zavoda eto nemaju novca…šmrc…a i oštećena im je prostorija pa eto jadni,izvještaje o potresima objavljuju na tweeteru, web stranicu vlastitu nemaju a nisu niti u posljednjih 40 godina sastavili povijestni pregled potresa.Meni to smrdi na nerad i uhljebarstvo.Neka me netko slobodno ispravi.Ali u vrijeme najžešćih udara sve prepustiti EMSC-u!? Uostalom ako se usporedi, daleko preciznije izvještaje imali su Mađarski i Austrijski geofozički zavod.