Poznato je da neki ljudi od znanja ne mare mnogo za novcima, da rade iz ljubavi, za dobrobit drugih, a često sami žive vrlo oskudno. Neki od njih čak umiru u velikoj bijedi, odbačeni, ismijavani i poniženi od ljudi oko njih koji im nisu „ni do koljena“.
Kad se tako dešavalo onima koji su svojim djelima doprinijeli napretku cijelog čovječanstva, onda nije čudo što se slično i sada dešava i što se to dešava i onima koji svojim radovima ne postižu globalne promjene ali su, svakako, značajni za svoj zavičaj. O ovome sam počeo razmišljati prateći rad mladog zaljubljenika u povijest, ali i čovjeka koga zanimaju i mnoge druge oblasti, Marka Matolića, s kim se bolje možete upoznati preko njegovog FB profila: https://www.facebook.com/grigorij.pecorin
Koliko je Marko predan svome radu, o tome govori mnogo detalja. Mada je bez posla i stalnog stabilnog izvora prihoda, on je vlasnik jedne od najvećih biblioteka ne samo u svom selu, Boku, ili na oraškoj općini, nego i znatno šire. Ako vas zanima nešto, posebno ako je to vezano za Posavinu, ako je to ikada igdje napisano, velika je šansa da tu knjigu, ili novine, ili bilo šta što je na papiru ostavilo trag, možete naći u Markovoj biblioteci. On je gotovo cijelu rodnu kuću pretvorio u biblioteku.
Ali ne samo da on prikuplja knjige, nego ih i čita; i ne samo i da ih čita, nego pročitano pamti i kasnije koristi u svom daljem radu. Memorija mu je puna podataka. Samo jedna ilustracija: Prije dva-tri mjeseca, kad smo se vidjeli, rekao mi je da ima i gotovo sve primjerke lista Posavina, da mu od 18 brojeva, koliko ih je izašlo, nedostaju samo dva. Ja sam mu rekao da imam sve brojeve, i to više kompleta jer sam bio urednik tog lista pa mi je ostalo, i da ću mu rado pokloniti što mu treba, usput napomenuvši da je izašlo dvadeset brojeva, a ne 18, koliko on spominje. Međutim, kad sam došao kući i uzeo komplet, vidio sam da stvarno ima smo 18 brojeva, kako je on i rekao. Dakle, zna bolje od urednika!
Marko mnogo istražuje i piše o onome što istražuje. Upravo je objavio novu knjigu u koju je uloženo zaista mnogo istraživačkog truda. Trebalo je pretražiti 12.000 stranica Narodnih novina koje su izlazile u Zagrebu sredinom 19. stoljeća i iz nepotpisanih tekstova pravim imenom autora „prepoznati“ koje je pisao autor o kom Marko piše, pa tek onda to sve obraditi i pretvoriti u knjigu. Kako autor nema novaca za objavljivanje, nakon priprema nastaje borba oko financiranja, a kad se i s tim izbori, dolazi prodaja od koje autor želi olakšati sebi muke oko financiranja sljedeće knjige. On osobno kupcima na području općine dostavlja knjige dovozeći ih na biciklu. Inače, to mu je jedino prijevozno sredstvo i biciklom je obišao više kilometara nego mnogi automobilom.
Sve što Marko zaradi, on ulaže u svoje knjige i u svoje obrazovanje, a radi gotovo bez prestanka. Mnogo je toga što on zna, a što malo ko drugi zna, ili niko drugi ne zna. Prava je šteta što ovakav čovjek nema ozbiljniju podršku od vlasti, ili imućnijih ljudi koji razumiju značaj njegovog rada; što mu se ne omogući da se ne mora toliko baviti egzistencijalnim pitanjima, kako bi se više posvetio istraživačkom radu. Njegov rad je zlata vrijedan. Malo je ovdje prostora da se sve to što on radi opiše, ali više možete saznati na njegovoj FB adresi navedenoj gore, u ovom tekstu.
Znam samo da bi ovakav vrijedan i pametan, a uz sve to i veoma pošten čovjek, u nekoj uređenijoj zemlji bio mnogo cjenjeniji nego kod nas i da bi imao pristojne uvjete za svoj rad od kog bi imali koristi i on i šira zajednica. Ovako, možemo mu samo poželjeti sreću, trebat će mu sigurno. I bar ga pohvaliti i zahvaliti mu se za veliki trud.
Markov rad je vrijedan međutim neznam koje su to “uređene” zemlje u kojima bi se vrednovao njegov rad s obzirom kako sve “uređene” zemlje imaju i puno uređenije “slobodno tržište” u koje se Marko definitivno ne uklapa.
Jesam ponekad. Ali ne mislim da je to loše što mnogo više pišem o ljudima iz Bosne, jer ja sam odatle i najviše ljudi znam tamo. Za to šta sam iz Bosne se ne osjećam ni krivim, niti zaslužnim, to su samo činjenice. Ne mislim da sam dovoljno kompetentan pisati o nepoznatim ljudima, što ne znači da o njima mislim da su lošiji ili bolji od onih o kojima pišem. Ili griješim?.
Neki od njih čak umiru u velikoj bijedi, odbačeni, ismijavani i poniženi od ljudi oko njih koji im nisu „ni do koljena“.
Covjek zadovoljan sobom ne umire u bijedi a od ljudi ne treba ocekivati nista, jedino te tako nece razocarati;)
Neke skoljke su sa vana glatke i bljeste od predivnih boja a neke su grube, neugledne, ali ispod oklopa sve su skoljke njezne i meke. Tokom zivota cesto se dogodi skoljkama da u njih uleti zrnce pijeska i ugnijezdi se duboko u njih gdje su najmekse i najosjetljivije. Neke skoljke ce pokusati sve da ga se rijese ali nece moci uspjeti, stvorice im ranu duboko i one ce na kraju umrijeti. Ali neke ce nauciti da postupaju drugacije. Da bi ublazile bol koju im stvara ostro zrnce pijeska, one ga pocinju zaobljavati omatajuci ga tananim slojevima glatkog sedefa. Na taj nacin zrnce pijeska pocinju pretvarati u biser. Poslije izvjesnog vremena, mnogo patnje i bola, duboko u sebi stvore savrsenu sferu na koju mogu u svakom trenutku da se oslone. Neke skoljke od svoga zrnca pijeska naprave zivotnu dramu od koje se nikada ne oporave. Druge svoja zrnca pijeska pretvaraju u… Čitaj više »