Kina polako preusmjerava svoje gospodarstvo “daleko od Sjeverne Amerike” i “prema ostatku Azije”, o čemu svjedoči novo finalizirano Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo, koje je potpisala s 15 azijskih zemalja, pokrivajući time 2,3 milijarde ljudi, govori ekonomski analitičar za Sputnjik.
Najveći svjetski trgovinski savez, predvođen Kinom, finalizirao je novi trgovinski sporazum 15. studenog 2020. godine, koji će činiti 30 posto globalnog Bruto domaćeg proizvoda. Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP) opisuje se kao najveći svjetski sporazum o slobodnoj trgovini i “puč za Kinu”.
Michael Roberts više je od 30 godina radio kao ekonomist u investicijskim istraživačkim tvrtkama u Londonu. Gospodin Roberts objašnjava značaj ovog novog sporazuma, kao i sličnosti i razlike između njega i onih koje je u prošlosti progurala američka vlada, poput propalog Trans-pacifičkog partnerstva.
Sputnjik: Što točno definira i zbog čega je poseban RCEP sporazum?
Michael Roberts: RCEP preuzima većinu postojećih sporazuma koje je potpisalo 10 članova Udruženja država jugoistočne Azije: Brunej, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Mianmar, Filipini, Singapur, Tajland i Vijetnam i kombinira ih u jedinstveni multilateralni pakt s Australijom, Kinom, Japanom, Novim Zelandom i Južnom Korejom. Kombinirajući kombinaciju zasebnih aranžmana u jedan posao, RCEP približava Aziju korak bliže tome da postane koherentna trgovinska zona poput EU-a ili Sjeverne Amerike. Ovim sporazumom je obuhvaćeno 2,3 milijarde ljudi.
Potpisnici RCEP-a čine 30 posto globalnog BDP-a, u usporedbi sa sjevernoameričkim trgovinskim paktom koji čini 28 posto i EU sa 17 posto. RCEP jača međuovisnost Istočne Azije, podižući trgovinu među članicama za 428 milijardi dolara i povećavajući globalni BDP za 200 milijardi dolara godišnje, do 2030. To zvuči puno, ali predstavlja samo povećanje od 0,2 posto godišnjeg globalnog BDP-a. Ipak, ovaj sporazum približava regionalne veze institucionalnim aranžmanima predloženim još 1990-ih i potiče veću suradnju između Kine, Japana i Južne Koreje.
Sputnjik: Po čemu se RCEP razlikuje od inicijativa koje predvode SAD, poput Trans-pacifičkog partnerstva ili Trans-atlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva?
Michael Roberts: RCEP nudi kumulativna, povoljna pravila o podrijetlu za proizvođače koji sudjeluju u regionalnim lancima opskrbe. Njezine odredbe o pristupu tržištu utvrdit će zajedničke zadatke za regulatorne politike i proširiti nacionalni i najpovlašteniji tretman države na nove sektore.
RCEP ne ide tako daleko kao Sveobuhvatni i napredni sporazum o trans-pacifičkom partnerstvu (CPTPP) iz kojeg su se SAD povukle. Članstvo za ovo isključilo je Kinu (Australija, Brunej, Kanada, Čile, Japan, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Peru, Singapur i Vijetnam) i vrlo je slično Trans-pacifičkom partnerstvu, oko kojeg je svih 11 zemalja, plus Sjedinjene Države, pregovaralo.
CPTPP će eliminirati carine na 96 posto proizvoda koji ulaze u unutar-regionalnu trgovinu, dok će RCEP vjerojatno pokrivati samo 80–90 posto tih proizvoda, pa čak i za tu robu carine neće biti u potpunosti ukinute u prijelaznom razdoblju. Uz to, navodno RCEP uključuje široku fleksibilnost za različite zemlje u gotovo svim poglavljima sporazuma.
Odredbe o intelektualnom vlasništvu malo dodaju onima koje je većina članica već prihvatila u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) ili drugim sporazumima. RCEP neće imati poglavlja o radu, okolišu ili državnim poduzećima. Iako će RCEP sadržavati poglavlje o elektroničkoj trgovini, njegove odredbe neće ograničavati carine na elektronički prijenos niti zahtijevati obveze u vezi s prekograničnim prijenosom podataka ili ograničenjima lokalizacije podataka.
Sputnjik: Sporazum TPP kao i TTPIP žestoko su kritizirani zbog davanja previše moći korporacijama i nositeljima patenata te slabljenja zaštite okoliša i rada.
Michael Roberts: Tako je. Međutim, ironično, budući da RCEP nema nikakvih sporazuma o pravima na patente, okolišu, radnim uvjetima ili državnoj intervenciji, ne sadrži proturječja sadržana u prijedlozima TTIP-a.
Sputnjik: Hoće li RCEP imati koristi i za radnike i za okoliš ili samo za poslovne interese?
Michael Roberts: Kina, Japan i Južna Koreja imaju najviše koristi od sporazuma RCEP15 jer su te zemlje velike i čine 80 posto BDP-a RCEP15 i nisu zajedničke članice niti jednog postojećeg područja slobodne trgovine.
Budući da u RCEP-u ne postoje odredbe o radu ili okolišu, to neće pomoći niti ometati napredak u tim sektorima, osim ako se utvrdi da će sektori trgovinskih usluga u svim gospodarstvima imati najviše koristi i da je to manje štetno za okoliš od širenja u sirovim materijalima ili proizvodnih sektora.
Sputnjik: Može li se ovaj dogovor promatrati kao proizvod američko-kineskog trgovinskog rata, koji se pojavio u posljednjih nekoliko godina ili je posrijedi nešto više od toga?
Michael Roberts: Ono što je politički najvažnije jest da su SAD i Indija izostavljeni iz RCEP-a. S činjenicom da CPTPP također isključuje ove divovske ekonomije dok je Kina sada čelnik RCEP-a, jasno je da su azijske vlade više zainteresirane za širenje regionalne trgovinske integracije na obostranu korist, nego za vođenje trgovinskog rata protiv Kine na strani SAD-a.
Veliki gubitnici iz RCEP-a su Indija i SAD; veliki pobjednici su Kina, Japan i Južna Koreja. Dobici u trgovini i prihod od RCEP-a tijekom sljedećeg desetljeća znatno će nadoknaditi Kini sve gubitke do kojih je došlo u trgovini te zbog američko-kineskog carinskog i tehnološkog rata.
Sputnjik: U kojoj mjeri ovaj trgovinski sporazum odražava tekuće ekonomske promjene koje se događaju u Kini?
Michael Roberts: Ono što sporazum RCEP pokazuje jest da kineska vlada želi preusmjeriti svoju proizvodnu i izvoznu snagu prema ostatku Azije i dalje od Sjeverne Amerike, kao i putem svoje inicijative Pojas i put prema Srednjoj Aziji. Možemo očekivati da će trgovina između SAD-a i Kine naglo pasti tijekom sljedećeg desetljeća. To odražava rastuću nacionalističku reakciju u Kini, na ono što Amerika doživljava kao poguban napad na svoje ekonomske i političke interese, uključujući američku osudu Kine zbog nastanka i širenja Covida-19. Ovo je poruka 2020-ih godina.
Japan i koreja ovise o usa, prema tome piši propalo.
Drugovi moji, mladi radnici.
To pokazuje Ekonomsku moć Kine I želju država za većom ekonomskom suvernošću i bijeg od zagrljaja zapadnog partnera.
Dobro za Aziju da se maknu čim dalje od euro-atlantskih divljaka
Kome treba nekvalitetna Kineska roba , pokušavaju da spase svoju ekonomiju od sloma iskorištavanjem ostalih ali bez EU i SAD nemaju ništa , Indija nije ušla u taj savez jer zapad prebacuje fabrike i finansije u Indiju ! Indija je u mnogim segmentima prešišala Kinu !
Zbog čega Rusija nije uključena u to?
zapad je iskoristio istok kao jeftinu radnu snagu dao im prostora da nvide da nije sve u riži sad bi se trebala proizvodnja preseliti na istočnu europu tj balkan a prekinuti sve poslove sa žutim koji šiju robu i obuću po mjeri azijata mogli su i po hobitima pa meni prodaju to smeće nema tu broja ni cipela ni jakne koja nam odgovara
Bogami: brod tone – pacovi iskaču! Daj ti da se mi osiguramo negde dalje od Amerike, pa da nakupujemo pivu i kokice i gledamo katastrofu preko televizije!
Da,da…kako da ne…
Ameri su pokazali na primjeru Huawei-a kako mogu,uz malo truda shebati bilo koga ako im stane na žulj.
A nisu ni 10% mogućnosti iscrpili.
To je cost-benefit igra na klackalici,pa što prevagne. Ako se žumanjci previše razgoropade,ode im biznis u rasol.
Nitko da se zapita zašto Ameri drže toliku silnu vojsku,a da praktično nemaju neprijatelja. Zbog”prijatelja”,naravno! Njih treba držat u u strahu i ovisnosti. Ona Keysieva ekonomska politika “malo daš,pa onda puno uzmeš” polako gubi dah,ali vojska je tu.
Sila Boga ne moli