U Siriji se nasukao američki plan rušenja “odmetničkih država”

Iako je još prerano tvrditi da je rat u Siriji gotov, primirje koje je stupilo na snagu 30. prosinca se uglavnom održava.

Zahvaljujući naporima vlade u Damasku i ruskog “Centra za pomirenje zaraćenih strana”, koje djeluje iz baze Hmeymim u Latakiji, sporazum o pomirenju je prije sveobuhvatnog rusko-turskog primirja postignut s većinom sirijskih naoružanih militantnih i oporbenih skupina u pokrajinama Damask, Aleppo i Hama. Prije Putinove najave primirja i pregovora je više od 1 080 naseljenih područja već pristupilo procesu pomirenja.

Primirje su odbili podržati borci Al-Nusra Fronta, a sada se oko ranije izražene namjere dvoji i skupina Ahrar Al-Sham, čije je vodstvo pristalo potpisati tri dokumenta rusko-turskog sporazuma, ali sada preispituje svoje stavove.

“Prljava igra ​​oko Sirije još nije gotova”, rekao je visoki ruski dužnosnik Aleksej Puškov.

U međuvremenu je Pentagon najavio da nastavak borbe protiv terorista “Islamska države”, ali će se usredotočiti isključivo na uništenje lidera “kalifata” Abu Bakra Al-Bagdadija.

Čini se da Washington pere ruke i priznaje neuspjeh svoje politike na Bliskom istoku, ali se mora riješiti čovjeka koji je bio njihov štićenik u zatvoreničkom kampu u Iraku, koji je po izlasku udario temelje “Islamskoj državi”.

U međuvremenu je većina sirijskih “oružanih oporbenih skupina” izrazila spremnost za početak mirovnog procesa. Sirijska vlada je navela da će uložiti sav trud da se postigne sporazum koji će donijeti mir zemlji.

Oslobađanje Aleppa od prisutnosti terorističkih skupina je bila prekretnica u sirijskom sukobu i osiguralo je pokretanje pregovaračkog procesa. Sada u zemlji treba odijeliti oporbu spremnu za dijalog i mir od i terorista koji i dalje žele smrt i razaranje.

Zapadni mediji i dalje navode da je Bashar Al-Assad jedini odgovoran za ovaj rat. Naravno, većina medijskih napisa su laži, iako i u njima ponekad tragova istine. Navedimo samo neke od prešućenih istina ili višekratno ponavljanih laži.

Legitimitet predsjednika Bashara Al-Assad je znatno veći nego onaj Baracka Obame

Iako je Obama dosljedno tvrdio kako je Assadovo predsjedništvo nelegitimno i da on mora otići, činjenica je da od početka sukoba 2011. godine Assada podržava ogromna većina Sirijaca. Na izborima 2014. Assad je pobijedio gotovo plebiscitarno, a na njih je izašlo oko 73% upisanih birača, što tvrde i međunarodni promatrači. Iako ga zapadni mediji i dalje optužuju za kršenje ljudskih prava, on među Sirijcima uživa neviđenu popularnost.

Na drugoj strani, Obama je na izborima 2012. dobio ukupno 51,1% glasova, ali uz jadnu izlaznost od 54,9%. Za Assada su 2014. glasali svi u slobodnim dijelovima Sirije, u izbjegličkim kampovima u Jordanu i Libanonu, dok je u Turskoj i većini zapadnih zemalja glasanje Sirijcima bilo zabranjeno.

“Umjerena opozicija” i teroristi

Iako su je čak i Iran i Rusi pristali tako zvati, ali ako utihne oružje i ako kao predstavnici sirijskih skupina i plemena sjednu za pregovarački stol “umjerena opozicija” u Siriji je ideološka opsjena. Prozapadna “Slobodna sirijska vojska” je sastavljena od naoružanih islamističkih ekstremista, među kojima su i stanci, koji će sada morati napustiti zemlju ili biti uništeni.

Nije tajna da Obamina administracija, još podržava ove skupine, iako ne zadugo. The New York Times je 2012. prvi pisao kako je većina oružja poslanog u Siriju završila u rukama islamističkih ekstremista, uključujući 3 200 tona oružja poslanog iz Hrvatske.

Tajno izvješće Pentagona iz tog razdoblja kaže:

“Ako se ova situacija nastavi, postoji mogućnost da se stvori salafistička paradržavna tvorevina na istoku Sirije, što znači da treba preispitati podršku oporbenim snagama u cilju izolacije sirijske vlade.”

Osim toga, čelništvo takozvane “Slobodne sirijske vojske” je priznalo da njihovi borci blisko surađuju s Al-Nusra Frontom, te da nastoje uspostaviti šerijat u Siriji.

Assad i kemijsko oružje

Ujedinjeni narodi su, na temelju medijskih napisa o uporabi kemijskog oružja, za što je Zapad odmah okrivio Assada, proveli istragu i zaključili zaključka da je kriva “opozicija”. U prosincu 2013. godine je poznati novinar Seymour Hersh objavio članak u kojem je opisao neke detalje najvećeg kemijskog napada, onog u Istočnoj Gouti.

“Nekoliko mjeseci prije napada su američke obavještajne agencije napravile seriju tajnih izvješća koja kažu da je Al-Nusra Front savladao tehnike proizvodnje sarina i priprema se za njegovu masovnu proizvodnju. Nakon kemijskog napada je vlada znala da je kriva Al-Nusra, ali su je trebalo iskoristiti za pokretanje vojne kampanje protiv Sirije.”

Svrgavanje sirijske vlade je dio plana  usvojenog nakon 11. rujna 2001.

Prema podacima koje je kasnije potvrdio američki general Wesley Clark, Pentagon je nakon 11. rujna 2001. dobio plan za rušenje vlada u 7 zemalja: Iraku, Libanonu, Libiji, Somaliji, Sudanu, Siriji i Iranu, što je trebalo biti učinjeno u pet godina.

Kao što znamo, 2003. je napadnut Irak.  2006. Izrael je napao Libanon. NATO je Libiju uništio 2011. godine. Američke bespilotne letjelice doslovno razaraju Somaliju, a američki vojnici se bore u južnom Sudanu. Sudan je zbog rata podijeljen na dvije države.

Godine 2011. izbija rat u Siriji, a jedino je Iran ostao izvan dosega Pentagona. Dakle, plan se nasukao u Siriji.

Iran i Sirija su sklopili ugovor o zajedničkoj obrani

2005. godine su Iran i Sirija potpisali Sporazum o zajedničkoj obrani. Iranska vlada je dokazala da se namjerava ponašati u skladu sa sporazumom i pruža podršku sirijskoj vladi, uključujući i vojnu. Sirijska vojska je dobila kredit od milijardu dolara, besplatnu obuku, vojne savjetnike, a kasnije i dragovoljačke snage potrebne za obranu zemlje.

Ovaj rat je od početka bio svjetski i zbog toga što su Kina i Rusija stali na stranu Irana i Sirije, te otvoreno rekli da neće tolerirati napad na ove dvije zemlje. Pokretanje ruske vojne kampanje u Siriji je bila potvrda da sve nisu samo prazne prijetnje i da će Rusija braniti interese svojih saveznika.

Iran je već dugo na meti američkog režima. Još je George W. Bush morao napasti Iran, ali je zaglavio u ratu s Irakom, zbog čega se ograničio na sankcije. Međutim, rat protiv Sirije je i važan korak u slabljenju iranskog utjecaja u regiji.

ISIL je nastao zbog američkog rata u Iraku, a ne sirijskog sukoba

ISIL je ranije zapravo bio irački ogranak Al-Qaede, koja je osnovana 2003. godine, nakon ulaska američkih i britanskih trupa u Irak. Prije izbijanja rata u Iraku nije bilo terorizma. U svibnju 2003. godine Paul Bremer postaje vladar Iraka i odmah je rasformirao lokalnu policiju i vojsku. Bremer je otpustio oko 400 000 vojnika, uključujući i više časnike, koji su u službi bili još u vrijeme rata protiv Irana, od 1980. godine. Sada mnogi od tih časnika imaju visoke položaje u “Islamskoj državi”.

Da nije bilo Sjedinjenih Država, ne bi bilo ni “kalifata”, to je jasno svima koji su iole upućeni u situaciju na Bliskom istoku. U početku je “Islamska država” Iraka bila poznata američkim agencijama kao iračka Al-Qaeda, ali tada ova skupina počinje igrati važnu ulogu u američkim ratovima u Libiji i Siriji. 2014. godine se razne iračke i sirijske terorističke “opozicijske” skupine povezane s Al-Qaedom ujedinjuju oko sirijsko-iračke granice, a mediji počinju govoriti o novoj skupini pod nazivom ISIL.

Uz Tursku, Katar i Saudijska Arabija, koji su htjeli graditi plinovod kroz Siriju, što je Assad odbacio, Tursku i Izrael koji su teroristima pružali medicinsku skrb, vojnu i logističku potporu. Mediji su se pobrinuli za propagandno pokriće agresije. Protiv Sirije je u režiji Sirijskog opservatorija za ljudska prava iz Londona pokrenuta prava hajka, koju do danas promiču brojne nekoć ugledne medijske kuće i agencije, sok o njihovim trabantima u Hrvatskoj i regiji ne treba trošiti riječi.

Ovo su samo neki od ključnih detalja sirijskog sukoba. No, pažljivi i informirani čitatelji mogu doći do istine i vrlo lako povezati fragmente informacija koje mogu pronaći na neovisnim medijima. Neki od pripadnika Assadovih snaga u borbi protiv terorizma možda i krše ljudska prava, ali NATO i teroristi to čine puno gore i surovije.

Najvažnije za prosječnog čitatelja je dobiti točne podatke, a ne vjerovati propagandi koja opravdava nasilje ne samo na Bliskom istoku, nego diljem svijeta, tvrdeći kako se sve čini u svrhu obrane od agresivne Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Irana. Kuba se nakon smrti Fidela Castra rjeđe spominje na spisku “odmetničkih država” i “Carstva zla”, što ne znači da se na listu ubrzo neće vratiti kao punopravna članica.