Čini se da nikada više usamljenih ljudi nije hodalo ovom planetom nego što je to danas slučaj, kada su razna ograničenja u komunikacijama preplavila gotovo cijeli svijet.
Zato je sada važnije nego ikada učiniti nešto kako bi se takvo stanje ublažilo. Pitamo se – kako, pa mi smo nemoćni? Šta možemo mi, pojedinci, učiniti protiv tako moćne sile koja stoji iza svih tih silnih ograničenja, zabrana, iza tolikog prepadanja naroda? Istina je da pojedinac sam ne može učiniti mnogo, ali mnogo pojedinaca može. Istina je i da svi ne mogu učiniti velika djela, napraviti krupne korake naprijed i povući cijelo čovječanstvo u pravom smjeru, ali gotovo svi mogu učiniti nešto, bar neku sitnicu, a znamo za onu izreku da sreću čine male stvari.
Jedna od metoda koje moja supruga i ja koristimo u namjeri da popravimo stanje su pozdravljanja dok šetamo. Srećemo mnogo usamljenih ljudi, često starijih, koji šetaju sami ili sa psom, i bez obzira na to što mnoge od njih nikada nismo vidjeli, lijepo ih pozdravimo. Svi nam otpozdrave, uglavnom se osmjehnu, nekada se izmijeni i još poneka riječ, i to je to. Dok smo sinoć šetali, dvoje djece iz sobe u potkrovlju nas dovikuju i mašu nam. Možda su im roditelji negdje izašli, a njima dosadno u kući… I njima smo odgovorili.
Zar je to nešto, zapitat će se neki? Naravno, nije baš nešto značajno. Gotovo ništa, a nekima je i to ipak nešto, nekima čak mnogo. Sjećam se kako sam prije nekoliko godina pročitao priču usamljenog čovjeka koji se pošao ubiti. Dok je još stajao na ivici mosta s kog je namjeravao skočiti u rijeku, slučajni prolaznik ga je u hodu pozdravio i dobronamjerno, neobavezno, upitao: „Kako ste?“ Potencijalni samoubojica se zamislio nad tim pitanjem: „Pazi, nekoga zanima kako sam?! Pa eto, bar neko još postoji ko me primjećuje, i čak me pita kako sam?“ I samo zbog tog pitanja, ovaj čovjek je odustao od suicida.
Zato, kad mimo gužvi sretnete usamljene ljude, pogotovo u gradovima, pozdravite ih! Poželite im dobro jutro. Dobar dan. Recite im: Zdravo! Pomoz Bog! Selam alejkum! Hvaljen Isus! Šalom! Ili im mahnite. Uputite im osmijeh. Podignite obrve. Bar ih samo pogledajte, ali nemojte proći pored njih kao da ne postoje. Pogledamo i drvo, i kuću, i psa pored kog prolazimo, pa zašto ne bismo i čovjeka?
Da, pozdrav je malo i nedovoljno za onoliku promjenu kolika nam je potrebna da se vratimo u normalno stanje, ali i to može nekome uljepšati dan, učiniti ga, možda, za nijansu sretnijim. A zar postoji veća sreća nego nekome donositi sreću? I zar svaki put, pa i najduži, ne počinje prvim korakom, pa neka i ovo bude samo prvi korak koji nas vodi naprijed, ka izlasku iz krize. Svima vam mašem, dragi čitaoci, i želim vam ugodan dan!
Bravo !
Evo, ukazao mi se Veliki Manitu (bez maske) .
Pokušao sam strogoćom :
RAZILAZI SE !
I razišao se .
Jedino što se nije promijenilo ni u nametnutom novonormalnom ludilu je “Dobro jutro”, ostalo je oksimoron i gorki cinizam, ugodnog osjećaja kao strijela u vrat.
Ljudi u gradovima koji se dnevno kreću među tisućama ljudi usamljeniji su nego ljudi u malim sredinama koji dnevno uspiju vidjeti jedva desetak ljudi Razlog je zadovoljavanje bezbroj pisanih i nepisanih formi kako bi postali i bili ono što nisu. Jedan od primjera imamo u zakonskoj regulativi u cestovnom i pomorskim prometu gdje onaj koji pomaže sudionuliku prometa u nevolji može biti kažnjen za to štp radi ili za posljedice ako stvari pri pomaganju krenu po zlu. Jasno kako se uz to pojavljuju i prevare. Pa svi smo i odgajani kad smo bili mali da “ne uzimamo bombone od nepoznatih” i to nemože ostati bez posljedica. Taki su ljudi i zakonski i roditeljskim odgojem i društvenim inženjeringom kroz život prisiljavani biti ono što nisu. Kako ljudi nisu isti tako ni programiranje njihovih umova nije isto pa će biti onih koji u svakom nepoznatom čovjeku vide opasnost od prevare, a biti… Čitaj više »
Jehovini i Korona Svijedoci
UJEBIMITE SE !
Dobro jutro, ako ima još čega dobroga danas, osim sjećanja na ljepša vremena.
Desocijalizacija resursa putem straha od “zaraze” utjeruje isti u borgizaciju koje 99,99 posto resursa nije ni svjesno.
sinoć iziđem s ćerkom prošetati. i vidim puno njih koji rade isto. da su kafići otvoreni tate bi otišle na pivo i rekli ćerima nađite svoje društvo. korona je baš dobra stvar koja nam se događa.
Ne vozim se busom, zbog masketina, i pješačim ponosno i s uživanjem 7km plus 7km za nazad, do svojih.Sretnem puno ljudi, one bez maski želim sve zagrliti i zagrlim ih, u mislima, u prolazu.I ne primjetim kad sam već stigla.
Malo iznenađujući tekst! Nemogu povjerovati da je morala doći korona da bi pojedini ljudi shvatili da bi trebali biti kulturni. Nikada u svom životu nije se dogodilo da prođem pored ljudskog bića da ne pozdravim. To vam je kućni odgoj čovjeka (ljudsko biće pozdraviš) a psa podragaš (ako se usudiš). Roditelji i moja okolina to su me naučili. Kada čujem ovako nešto da neko može ostariti pa da shvati da treba znati-imati osnovnu kulturu. Ama čovječe: pa gdje si ti odrastao da si tu kulturu stekao-naslijedio?☹️😠🙄🥺 Sreća tvoja da imaš damu pokraj sebe pa te sada odgaja.😢😢😢😢