Razjareni bik

Iako bi se na prvu po naslovu moglo pomisliti kako je u tekstu riječ o kultnom istoimenom filmu Martina Scorsesea o boksaču Jakeu La Motti kojega glumi Robert De Niro, za što je glumac osvojio i Oscara za najbolju ulogu, u ovom je članku riječ o pravom biku i njegovoj ulozi u fenomenologiji ljudskoga društva.

Godine 1876. španjolska Malaga gradi svoju La Malaguetu, arenu za borbu s bikovima. Korida uz neizostavni „Ole“ u tom vremenu odjekuje cijelom Španjolskom svake nedjelje, čime na neki način poprima oblike svetih misa, a kako se, i to ne jednom, dogodilo da se patologija ljudskoga bića cijeni i nagrađuje, tako i La Malagueta, u kojoj su proliveni hektolitri nevine krvi i ubijene tisuće nedužnih životinja, postaje španjolsko kulturno dobro. Pored ubijanja životinja svecima u čast za što se u Malagi organiziraju posebni festivali, La Malagueta organizira koridu kroz uskrsni Veliki tjedan kao i koridu Picassiana u čast najpoznatijeg stanovnika Malage i velikog zaljubljenika u besmisleno ubijanje nedužnih životinja, Pabla Picassa.

Četrdesetak godina nakon izgradnje La Malaguete, godine 1915., u gradiću Ronda udaljenom stotinjak kilometara od Malage u čijoj se provinciji nalazi, pod kapom je nebeskom na Zemlji rođen sin u obitelji Delgado, a njegovi mu roditelji daju ime Jose Manuel Rodriguez. Kao i njegov otac i Jose postaje doktor medicine, te ispočetka planira slijediti oca koji je cijenjeni okulist. Međutim, Jose je mnogo ambiciozniji od oca, te nakon što se susreće s radom kojeg potpisuje Santiago Ramon y Cayal, pionir moderne neuroznanosti i prvi Španjolac dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu, za Josea dvojbe više nema: umjesto da se bavi ljudskim očima Jose odlučuje baviti se onim iza ljudskih očiju – ljudskim mozgom. Delgado se uključuje u Institut Ramon y Cayal, i godine 1946. odlazi preko bare. Fultonova stipendija Delgada dovodi na odsjek za psihologiju sveučilišta Yale upravo u vremenu kada odsjekom rukovodi sam Fulton čije je područje zanimanja neurofoziologija. Delgado strastveno slijedi ono što je izabrao za svoj poziv: 1950. godine počinje predavati na sveučilištu, a već 1952. objavljuje svoj prvi rad o implantaciji elektroda u ljude. Dotada primjenjivane vanjske elektrošok terapije ili pak lobotomija za koju je 1949. Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu dobio Portugalac Antonio Egas Moniz, Delgada čini se vizualno nadražuju, pa pronalazi unutarnji put. Kad se već spominje lobotomija koja je nehuman postupak par excellence, a koja se smatrala za vrhunsko znanstveno postignuće, samo usputni podatak kako je lobotomiju Hrvatska zabranila tek 1997. godine.

Delgado svoje eksperimente počinje na mačkama, ali se vrlo brzo prebacuje na majmune i dakako vrlo skoro na ljude o čemu piše i u svojim publikacijama. Njegov se inventivan doprinos ponajprije odnosi na elektronski uređaj kojeg naziva „stimoceiver“, a kojeg se usađuje u mozgove subjekata radi kontrole njihovih misli, emocija i ponašanja. Upravo je Delgadov rad okosnica projekta Pandora kojeg 60-ih godina počinje provoditi američka Agencija za napredne obrambene istraživačke projekte DARPA s ciljem da se strogo kontroliranim mikrovalnim signalima kontrolira ljudski um. Sam Delgado tijekom prvih istraživanja ugradnje stimoceivera govori kako stimulacija različitih točaka u amigdali i hipokampusu proizvodi razne učinke uključujući ugodne senzacije, ushićenje, duboku koncentraciju, neobične osjećaje, opuštenost, i druge odgovore. Ubrzo nakon toga Delgado otkriva kako je osim izazivanja emocija  stimoceiverom u stanju izazvati i fizičku reakciju subjekta, pa mu tako pacijent s ugrađenim stimoceiverom govori kako „ima dojam da električni signal koji dobija radiovalovima nadjačava njegovu vlastitu volju.“ Delgado uskoro uspijeva izazvati i nevoljne pokrete subjekata, a za svoje pokuse pored nedovoljnog broja nepsihotičnih dobrovoljaca koristi manje dobrovoljne psihotične pacijente mentalnih ustanova. Nakon stimoceivera Delgado razvija još jedan uređaj „chemitrode“, implantant kojim se može ispuštati kontrolirana količina psihofarmaka u određene dijelove mozga.

Spoznavši kako ima sasvim dovoljan broj eksperimenata na životinjama i na ljudima, te kako posve kontrolira projekt, Delgado odlučuje napraviti javni performans efikasnosti svog stimoceivera i spaja u jedno sve ono o čemu je sanjao. Kolektivnu podsvjesnu želju dječaka malaškog podneblja da postane toreador povezuje sa svojom životnom opsesijom, elektronskim kontroliranjem mozga, i odlazi u Cordobu, srce španjolske koride. Tamo ugrađuje implant u bika i u koridu pred razjarenog bika ulazi naoružan daljinskim upravljačem. Prethodno razjareni bik kojeg se kao i svakog drugog bika prije borbe 24 sata drži u mraku kako bi reagirao na crvenu boju plašta čije ga mahanje iako ne razlikuje boje senzorno iritira nakon dugog boravka u mraku zalijeće se u Delgada, Delgado pritišće dugme daljinskog upravljača i bik staje, okreće se  i odlazi od Delgada. Tu „borbu“ Delgado je snimio i možete je vidjeti ispod:

Delgadov eksperiment New York Times objavljuje na svojoj naslovnoj stranici, a od te 1963. godine, prošlo je gotovo 60 godina i tehnologija je u odnosu na Delgadovo vrijeme znatno napredovala. Tada, kao i sada, cilj je isti:  kontrola ljudi i oduzimanje onoga najsvetijeg što čovjeka čini čovjekom, a to je slobodna volja. Tada, kao i sada, sve se to čini pod maskom „za naše dobro“. Maska je simbol i paradigma cijelog ovog igrokaza jer sve što se događa događa se pod maskom, pa su tako pod maskom i riječi koje danas slušamo, a koje su identične riječima koje je izgovarao Delgado: „Naša je moralna i društvena dužnost unaprjeđivanje znanstvenih spoznaja i poboljšanje čovjekove dobrobiti.“