Trenutni američki predsjednik Donald Trump i nadolazeći čelnik Joe Biden ne shvaćaju da je Kina ekonomska velesila koja je duboko integrirana u svjetsku ekonomiju, čak i među američkim saveznicima.
U ponedjeljak navečer Biden je održao premijerni govor iznoseći svoje politike vanjske i nacionalne sigurnosti. Iako je zapadno pokrivanje adrese zasjenjeno kontroverzama u vezi s Donaldom Trumpom koji je odbio surađivati na tranziciji, nije iznenađenje da je primarni fokus bio na Kini.
Bivši potpredsjednik obećao je da će “dok se natječemo s Kinom i držimo kinesku vladu odgovornom za njezine zlouporabe u trgovini, tehnologiji, ljudskim pravima i drugim frontama, naša pozicija biti puno snažnija kad budemo stvarali koalicije istomišljenika i saveznika”, čime se obvezao nastaviti s Trumpovom tvrdom politikom prema Pekingu.
Osim toga, takvo što je lakše reći nego učiniti i zakloni stvarnost: jednostrana politika Trumpove administracije nije je umanjila nastojeći angažirati američke saveznike protiv Kine, a da bi o tome Biden već govorio na začelju.
Kako se 2020. godina bliži kraju, Peking je godinu zaključio s dva vrlo značajna sporazuma. Prvo, Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ogromni je trgovinski sporazum koji obuhvaća azijsko-pacifičko područje. Kao drugo, kako je rečeno jutros, uspješno je finalizirao sveobuhvatan investicijski ugovor s Europskom unijom – unatoč otvorenoj želji nove američke administracije za izgradnjom “transatlantskog saveza” protiv Pekinga.
Ova su dva sporazuma masovni udarci na napore Washingtona u obuzdavanju i izoliranju Kine. Oni otkrivaju neuspjeh Trumpa i Bidena koji nisu uspjeli shvatiti da je Kina ekonomska velesila koja je duboko integrirana u globalno gospodarstvo, čak i među saveznicima, a nakon toga ima više nego dovoljno poluge da se održi protiv Amerike – ne samo na fizičkoj trgovini pri čemu dominira globalnim izvozom i lancima opskrbe.
Liberalni mainstream mediji istinski su pretpostavili da je jedini razlog zbog kojeg se savezničke zemlje, a posebno Europska unija, nisu potpisale sveobuhvatne protukineske ciljeve, jednostavno zbog Trumpovog odstupanja i sklonosti riziku, umjesto da su uvažavali legitimne interese koje ove zemlje imaju.
Čini se da glavni mediji zastupaju uvjerenje da će mu, budući da Biden ispunjava prave ideološke uvjete, biti lakše privući saveznike protiv Pekinga, nego što je to bio slučaj s Trumpom. Komentarijatski krugovi već dugo zagovaraju stajalište da su Trumpova široka nepopularnost i politika “America First”, unatoč njegovom teškom pristupu Kini, štetniji za interese Washingtona jer se administracija otuđila od saveznika. U skladu s tim, pretpostavlja se da je to razlog zbog kojeg EU nije u potpunosti djelovala protiv Pekinga i da će nakon toga pod Bidenovom administracijom, koji će biti zagovornik transatlantizma i koji će prirodno slijediti svoje “istinske interese” radeći upravo to. Stoga su liberalna poduzeća poput BBC-a Bidenovu pobjedu ocijenili kao “lošu za Kinu”. Zašto? Jer očito će uspjeti natjerati druge zemlje da ga slijede.
No narativ da su zemlje tražile dublje ekonomske veze s Kinom jednostavno “zbog Trumpove odbojnosti” i nepredvidljivosti smiješan je i čini ideološku pretpostavku da liberalni američki predsjednik koji “nije štetan” uvijek može uspjeti da svijet učini ono što je želi ljubaznijim angažmanom. Usmjeruju li zemlje doista svoje dugoročne vanjskopolitičke strategije isključivo ovisno o osobnosti u Bijeloj kući? Naravno da su određene politike bitne, ali na široj pretpostavci ovo pogrešno čita gotovo sve o tome kako funkcioniraju međunarodni odnosi. Obamina administracija nije imala takve sreće kada je u pitanju bila Kina. Kad je Peking 2015. osnovao Azijsku banku za infrastrukturna ulaganja (AIIB), Obama je saveznicima rekao da joj se ne pridružuju, ipak su to učinili.
S obzirom na to, ideja da će određene države biti “sklonije” slijediti SAD pod Bidenom i da u protivnom nemaju vlastite stvarne interese kada je riječ o Kini, obmanjuje i pojednostavljuje. Kao i svaki drugi predsjednik, Biden će shvatiti da mora pregovarati, ići na kompromise i možda neće uvijek dobiti sve što želi. Zemlje bi mogle uvidjeti vrijednost angažmana sa SAD-om u nekim pitanjima vezanim uz Kinu, ali ne i u drugim. Zbog toga je izgradnju “koalicije protiv Kine” lakše izreći nego učiniti, jer u cjelini Peking ostaje jezgra globalne ekonomije i izuzetno važan partner, čije suočavanje donosi znatne nedostatke, a zajedničke vrijednosti ne znače automatski udjele određene države ista geopolitička perspektiva ili je oči u oči.
U ovom slučaju, čak i ako je retorika manje ”zagrijana” i manje uvredljiva, govor o gradnji blokova protiv Kine spada pod istu onu binarnu retoriku Hladnog rata koju Pompeo sada propovijeda, koja zapravo i nema puno polaznika. Pristup EU-a Kini usmjeren je, prije svega, na pružanje i osiguravanje europskih interesa. Kroz suradnju s Kinom, ona sada ima bolje ekonomske uvjete od onih koje imaju SAD. Iako postoje određena preklapanja s mogućnostima mišljenja Bidenove administracije, zašto bi se EU u potpunosti posvetio američkom križarskom ratu koji ne služi njezinim vlastitim interesima? Zašto raditi nešto što vam se može vratiti kao bumerang?
Previše ljudi pretpostavlja da, budući da je Biden liberal, koncepcija “američkih interesa” više nije važna jer je njegov pristup “univerzalan”. U stvarnosti, nadolazeće predsjedništvo ne drži sve karte jer ulazi u okruženje u kojem je Peking već glavni igrač i udvostručio je ogromne sporazume koji su učinkovito poslužili za izolaciju SAD-a.
Prešutna sposobnost Pekinga da čini kompromise i ustupke kako bi učvrstio svoju globalnu ekonomsku poziciju nadmašila je Washington, a ostale zemlje neće se preokrenuti na američku poziciju više nego što su to učinile tijekom Trumpovog predsjedništva. U najboljem slučaju, Biden igra sustizanje. Bilo da je riječ o Trumpu, Bidenu ili bilo kome drugom, američka vanjska politika uvijek je otvoreno idealistična nego realna, pa stoga kineski izazov ne predstavlja neposredne odgovore ili rješenja.
Krajnji cilj je da se preko kine udari na rusiju.
“… Bivši potpredsjednik obećao je da će “dok se natječemo s Kinom i držimo kinesku vladu odgovornom za njezine zlouporabe u trgovini, tehnologiji, ljudskim pravima i drugim frontama, naša pozicija biti puno snažnija kad budemo stvarali koalicije istomišljenika i saveznika”, čime se obvezao nastaviti s Trumpovom tvrdom politikom prema Pekingu. …” Ne vidim nigdje originalni izvor ove besmilene “analize” – ali ovaj koji ju je napisao, izgleda da je u najmanju ruku – pa sa Marsa… Vjerovatno je uz to i izuzetno los “komicar”… Pa cijela prica o ovoj laznoj pLandemiji – u potpunosti ukljucujue Kinesku (satanisticku) bandu koja kontrolita 1.5 milijardi ljudi – gvozdenom tiranijom… Wuhanski (vojni) laboratorij za zarazne bolesti, gdje je kao tzv “virus cov2sars pobjegao” ne samo da je u vlasnistvu Sorosa, nego je veliki dio financija za to ZLO dala administracija SAD i Francuske, sto smo do sada nekoloiko puta mogli citati dokumentovano i gledati… Čitaj više »
Pila naopako.
Kad napravis “cudoviste” i u jednom trenutku vise ne mozes nastaviti govoriti hop a ono pocne pocupkivati.
Kad te u jednom trenutku tvoje djelo koje si stvorio iz vlastite cudovisne pohlepe, zloce i monstruoznost, pocne zderati.
Kad ti valjda postane jasno da sa svojim djelom ne mozes kao sa europskim narodom(ima) kojeg(ih) u bilo kojem smislu vise nema.
Kao da je bitno što v.d. predsjednika Biden kaže. On ionako neće duže od 6 mjeseci. Treba slušati što govori prava predsjednica Kamala.
Biden govori isto što i Trump a SAD ne mogu same protiv Kine i zato traže saveznike .. Mogu ih dobiti u liku Velike Britanije Tajvana Južne Koreje Japana itd. Tu su i Filipini i Vijetnam.
Ova situacija koja se danas bilježi, mogla se predvidjeti davno. Pa što su mislili, da su Kinezi glup narod koji će biti samo farma jeftine radne snage zauvijek? Osim toga, kako nisu mogli predvidjeti njihov model zarade na takvom sistemu prikupljanja poreza? Ovo uopće nije novost za nekog tko prati svjetsku scenu. I naravno, za kraj da napišem, drago mi je što smo došli u doba kada su Rusi i Kinezi stvorili čvrsto ekonomsko zajedništvo tj. simbiozu koja može opstati i bez drugih aktera. Na kraju krajeva i Hrvatska bi sa svojim resursima mogla biti apsolutno neovisna zemlja. Imamo sve, ali upravljaju nama pronicljivije, vanjske sile (koji najčešće nisu filantropi, ni humanisti, a niti žive u Hrvatskoj) i trljaju ruke dok se Hrvati bave debilnim stvarima kao što su nacijonalizam. .