Vodonik: početak nove ere u energiji

2020. godina bila je godina radikalnih promjena na energetskim tržištima. Prva, ali ne i najvažnija, bila je namjerni neuspjeh sporazuma OPEC + u martu. To je uglavnom bilo određeno preraspodjelom poretka glavnih igrača na tržištu nafte. U 2016. godini, kada je najavljen prvi posao OPEC +, udio OPEC u globalnoj proizvodnji nafte i tečnih ugljovodonika bio je 37,8 %, ali je 2019. bio samo 34,4 % prema američkoj Upravi za energetske informacije (EIA). Udio Sjedinjenih Država u istom periodu povećao se sa 15,2 % na 19,3 %, dok se udio zemalja OECD (Organizacija za saradnju i razvoj) povećao sa 27,5 % na 31,4 %. Neslaganje unutar kartela i gubitak tržišnog udjela primorali su OPEC da pooštri svoju politiku smanjenja proizvodnje, što je sve više ugrožavalo ekonomsku izvodljivost i nacionalne interese njegovih članica.

Rusija je bila ta koja je uspjela da presječe gordijski čvor. Moskva je odmah shvatila besmislenost „smanjenja“ kada je proizvodnja van zemalja OPEC haotično rasla, a zapadna Evropa i Sjeverna Amerika preduzimaju velike korake u tranziciji ka nisko-ugljeničnim ekonomijama. Opšta geopolitička situacija, zajedno sa pandemijom COVIDA-19, podstakla je Rusiju da ponovo učestvuje u novom sporazumu. Međutim, ovo je bilo samo taktičko povlačenje i privremena trgovina koja ne može preokrenuti dugoročne globalne trendove.

Glavni postulat Rusije je: ako svi drastično smanjuju, a uz to se istovremeno odmiču od fosilnih goriva i ugljovodonika, ko može održivo da pokrije potražnju na tržištu barem kratkoročno i srednjoročno?

Put ka globalnoj dekarbonizaciji

Najvažniji od ovih trendova je dekarbonizacija globalne ekonomije, podstaknuta brzim razvojem obnovljivih izvora energije. Uprkos COVIDU-19, sektor obnovljive energije pokazao je veću stopu rasta u poređenju sa svim prethodnim godinama. Prema EIA, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora (ne računajući hidroenergiju) u Sjedinjenim Državama porasla je za 5 % u 2019. godini, dok je u prvih devet mjeseci 2020. rast već iznosio 12 % godišnje. Ovaj rast je ubrzan sa 9,1 % na 9,5 % u Evropskoj uniji, prema istraživačkom centru Ember.

Ne manje važan je i podatak da su se investicije u obnovljive energije pokazale vrlo otpornim na pandemiju: Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje da će se globalna ulaganja u proizvodnju nafte, gasa i uglja u 2020. godini smanjiti za 29 % (na 689 milijardi dolara), dok je u alternativnoj energiji samo 3 % (na 301 milijardu dolara). Dok se udio investicija u obnovljive energije u sektoru proizvodnje električne energije povećao na 67 % (naspram 65 % u 2019. godini). To je djelimično razlog zašto je IEA poboljšala svoju dugoročnu prognozu prosječnog rasta globalne potražnje za obnovljivom energijom u svom najnovijem Vorld Energi Outlook (sa 7,1 % na 7,4 % godišnje).

Daleko od toga da su pridošlice

Budućnost energije vodonika takođe je postala jasnija krajem 2020. U junu je Njemačka objavila nacionalnu strategiju za vodonik koja se sastoji od 38 koraka sa ukupnim troškovima od 9 milijardi eura usredsređenih uglavnom na proizvodnju vodonika iz obnovljivih izvora energije. Primjer Njemačke slijedila je ne samo Evropska unija koja je u julu predstavila sopstvenu strategiju za vodonik, već i Rusija koja je odobrila Plan razvoja vodonične energije. To nije slučajno, ali vrlo jasan znak da saradnja u energetskom sektoru ostaje prioritet za obje zemlje uprkos dubokim političkim razlikama. Štaviše, njemačka strategija za vodonik prepoznaje saradnju sa drugim učesnicima na tržištu: dokument, koji se sastoji od 32 stranice, koristi reč „međunarodni“ 49 puta. Ruske i evroazijske kompanije nisu daleko od pridošlica u industriji vodonika:

Vodonik je već dio procesnog ciklusa desetina ruskih i evroazijskih rafinerija i petrohemijskih postrojenja, a da ne govorimo o postrojenjima za LNG i amonijak

• Rosatom i Gazprom će 2024. godine pokrenuti sopstvene elektrane na vodonik, koje će nuklearnu energiju (žuti vodonik) koristiti za smanjenje emisije CO2, ili reformu metana parom (plavi vodonik)
• RusHidro će sprovesti još jedan projekat koji će do sredine 2020-ih izgraditi postrojenje za vodonik u regionu Magadan, zajedno sa japanskim gigantom Kawasaki Heavy Industries
• Tačke rasta za industriju će biti takođe regija Sahalin, gdje lokalne vlasti namjeravaju da stvore klaster vodonika, i klaster u arktičkim oblastima, gdje vodonične tehnologije mogu riješiti dugotrajni problem snabdjevanja toplotnom i električnom energijom.
• Kazahstan i Uzbekistan ulažu sve više u solarne i vjetroparkove i uskoro će biti dobavljači raznih vrsta vodonika.

Evroazija uopšte, a Rusija posebno, imaju ogromnu platformu za kapitalno intenzivne projekte „zelenog“ vodonika, koji zahtjevaju široku međunarodnu saradnju, što je jasno pokazao evropski projekat NortH2 (koji uključuje RWE, njemačkog proizvođača električne energije, i morske luke u Groningenu, holandskog operatera morskih luka, zajedno sa Shell, Gasunie i Equinor). Takve projekte u Rusiji može podržati veoma impresivna flota vjetroparkova koja je u vlasništvu ruske podružnice Fortum, Rosnano i posvećenih kompanija Rosatoma, kao što je Nova Wind. Nekoliko drugih velikih kompanija može da preuzme ulogu inicijatora i investitora, poput Novateka (koji je već pokazao interes za isporuke vodonika); Inter RAO (pretpostavljeno ulaganje u obnovljive izvore energije u svojoj novoj srednjoročnoj strategiji) i, konačno, Ruska željeznica RZD, koja je postala prvi izdavač „zelenih obveznica“ u Rusiji.

Stoga se evroazijske kompanije ne smiju pogrešno shvatiti kao pridošlice u industriji vodonika.

Zajedno ka zelenoj budućnosti

Rezultati ocjene ekološke transparentnosti za 2020. godinu (koju su organizovali WWF i Creon Group) jasno pokazuju sve veća dostignuća ruskih i evroazijskih naftnih i gasnih kompanija u nefinansijskom izvještavanju i smanjenju uticaja na životnu sredinu. Ako je 2014. godine, kada je objavljen prvi rejting, prosječna konačna ocjena za ruske kompanije bila 0,8, onda je ove godine dostigla 1,2 (na dvostepenoj skali).

Međutim, odlučujući faktor će biti povratak investicija na “zeleni” vodonik, što je danas za preduzeća upitno, slično je tehnologijama Gas-to-Liquid (GTL) iz 1950-ih. Da bi postigli napredak u ovoj oblasti, svim zainteresovanim stranama potrebne su bliske međudržavne komunikacije i mapa puta koja ne bi bila opterećena ni ograničenjima ni sankcijama. Konkretno, u izgradnji cjevovoda, koji se u budućnosti mogu koristiti za izvoz vodonika ili njegove sirovine.

Stoga bi administracija predsjednika Joe Bidena, možda, trebalo da sasluša glasove njemačkih industrijalaca koji pozivaju na zamrzavanje sankcija protiv cjevovoda koji mogu poslužiti za podsticanje ere vodonika.

Uklanjanje bilo kakvih ograničenja i zamrzavanje sankcija takođe će približiti SAD i Evropu zajedničkoj “zelenoj” budućnosti.