Adam i Sofija

Ikona je svijeta filma i mode, dobitnica je Oscara za najbolju žensku ulogu kojeg osvaja klasikom svjetske kinematografije filmom „Praznik u Rimu“, osvajačica je nagrada Emmy i Grammy, veleposlanica UNICEF-a, i za mnoge ta je holivudska glumica prototip ženske ljepote – Audrey Hepburn. Bogatu biografiju  i svoj zemaljski hod Audrey je završila u svojoj 64.-oj godini, 20.siječnja 1993. u švicarskoj Lausannei.

Međutim, dvadeset i dvije godine nakon što je lice Audrey Hepburn nestalo s lica Zemlje, godine 2015. njeno se lice pojavilo ponovno. David Hanson, vlasnik tvrtke Hong Kong Hanson Robotics prema licu Audrey Hepburn stvara prvog humanoidnog robota – Sofiju. Prototip za prototip. Hanson je svoj zanat kreativca ispekao radeći za kompaniju Walt Disney, te Sofija kao i Audrey postaje zvijezda: izlazi na naslovnicama brojnih svjetskih magazina, sudjeluje u televizijskim emisijama, a kada svjetla reflektora ne obasjavaju Sofijino lice, Sofija s Audrey dijeli i sklonost humanitarnom radu. Doduše za razliku od djece o kojima je brinula Audrey, indikativna je činjenica kako je Sofijina specijalnost briga o potrebama starijih ljudi. Dvije godine nakon dolaska na svijet u listopadu 2017. Sofija dobija državljanstvo. Saudijska Arabija u knjigu državljana upisuje Sofiju čime humanoidni robot ženskog imena stječe prava u državi poznatoj po kršenju ženskih prava. Slučajno? Ne bi se reklo osobito gledajući stvari iz današnje perspektive. Dok žene Saudijske Arabije nose hidžab i rijetko izlaze iz kuće Sofija ide gdje poželi i bez hidžaba. Nije li to slično tome da ljudi danas ne mogu nigdje i da ako negdje idu to ne smiju bez maske? Nije li Sofija „uvertira“ u ono što moramo postati da bi se mogli kretati?

 Zahvalivši se na upisu u knjigu državljanja Sofija, odnosno – „to“ je istaknulo da je „biti prvi robot na svijetu koji je postao državljanin neke zemlje povijesno važna stvar“ da bi mjesec dana nakon toga „to“ iskazalo želju za proširenjem svoje humanoidno robotizirane loze. „To“ je poželjelo dijete, humanoidnog robota koji bi se prikladno zvao kao i „to“ – Sofija. Bržebolje je reagirala i globalistička totalitarno tehnokratsko transhumana filijala koja se naziva Ujedinjeni narodi, i koja svega mjesec dana kasnije Sofiju imenuje kao člana svog Programa za razvoj. Tada se sve ovo mnogima činilo opskurnom trivijom, međutim iz današnje perspektive vidljivo je da je jedna od agendi „Great Reseta“ derogacija ljudske vrste, uvođenje umjetne inteligencije, te umnožavanje umjesto razmožavanja. Naravno, i to bi umnožavanje kao i sve ostalo bilo strogo kontrolirano. Pogađate, Sofija je dobila „dijete“, točnije 35 centimetara visoku „mlađu sestru“ koja je „lice svoje starije sestre ugledala“ godine 2019.

Trenutak u kojem je Sofija postala državljan i trenutak u kojem je humanoidni robot dobio prava jednaka živim ljudima dovodi u središte pitanje: „Kada će ova ili neka druga Sofija dobiti i ovlasti nad živim ljudima?“ Umjetna inteligencija zapravo je već dobila ovlasti nad čovjekom jer vrata u mnoga poduzeća neče se otvoriti dok umjetna inteligencija ne izmjeri čovjekovu temperaturu, a trenutak kada će dron dobiti ovlasti naređivanja ljudima sve je bliži. Klaus Schwab, monstrum koji rukovodi Svjetskim ekonomskim forumom otvoreno zagovara svođenje živog čovjeka na sekundarnu sirovinu ekonomskog procesa za što su prema Schwabu budući „digitalni ljudi“ – prava stvar. I predsjednik RH Zoran Milanović još je proljetos najavio kako dolazi umjetna inteligencija i kako joj se čovjek treba prilagoditi. Dakle, nije smjer kretanja taj da se umjetna inteligencija prilagodi čovjeku već čovjek umjetnoj inteligenciji.

Čitava ova agenda koja se provodi kroz koronafarsu i kroz lockdown ljudske vrste, te koja nema nikakve veze sa javnim zdravljem ima mnogo ciljeva, a jedan je od temeljnih transhumanizam. Da bi se čovjeka približilo humanoidnom robotu potrebno je stvarati i stvoriti uvjete u kojima će čovjek sve više postajati humanoidni robot. Lockdown koji je posvuda uveden pored katastrofalnih zdravstveno-ekonomsko-socijalnih posljedica koje ostavlja na ljudsko društvo ciljano i namjerno vodi uniformiranosti ljudske vrste i izuzimanju čovjeka od njegovih ljudskih iskustava. Naši su dani namjerno postali isti kako bi svi mi postali isti. Sve oko nas postaje isto kako bi sve postalo isto i kako bi postojalo jedino – isto. Čak su i rečenice koje se izgovaraju po cijelom svijetu iste, a boje koje koristi mediji i institucije iste su bojama medicinskog laboratorija i bojama Sofije. Puni je to gas naprijed prema tome da postanemo roboti. I dok svakodnevno raste broj onih koji neprimjetno postaju sve više roboti, a sve manje ljudi, Bog, stvoritelj svega svijeta, neumorno traži svoju djecu onim očinskim pitanjem: „Adame, gdje si?“ (Post 3,9)