Otplovio panonski mornar

Napuštaju nas velikani jedan za drugim. Đorđe Balašević je bio baš velikan, i to na više polja. Pjevao je, svirao, komponirao, pisao stihove. Pisao je vrlo uspješno i prozu, a pokazao je i svoj glumački talent. Uz sve to, bio je ljudina!

Na njegove koncerte se nije išlo samo zbog muzike. Ono što je on pričao između pjesama je bilo toliko zanimljivo, s toliko duha izgovoreno, da su neki išli na koncert kako bi prije svega slušali šta će Đole pričati. A tu je bilo raznih šala, doskočica, viceva, anegdota; mnogo od toga često i na vlastiti račun. To je bila prilika da se sazna mnogo toga o ovom umjetniku, pa i to kako nije uvijek lako bilo biti Đorđe Balašević. Ali on je to „uvek bio, čak i onda kada niko drugi nije hteo biti“.

Balašević je bio vrlo duhovit čovjek i sve je pretvarao u šalu. Znao je biti i satiričan. Nekad bi nekom oštrom žaokom bolno bocnuo, ali to nikada nije bilo nezasluženo i nije bilo sa zlom namjerom. Nije on, recimo, slučajno napisao da jednu svoju knjigu posvećuje svom rodnom Novom Sadu, „mada to nije ničim zaslužio“. To je bila zaslužena opomena gradu za odnos prema svom, možda najvećem umjetniku, ali to ne znači da on nije volio svoj Novi Sad. Naprotiv, tamo je proveo cijeli svoj život i posvetio mu je mnoge svoje stihove i note, ali i njegove najvažnije uspomene su tu bile i ostale, i ovom opomenom ga je samo želio korigirati, usmjeriti na pravu stranu.

Znao je Đole biti itekako ozbiljan kad je to trebalo i znao se boriti za svoj stav, čak ako bi bio u manjini. Zato je u teškim ratnim vremenima imao mnogo problema. Zamjerali su mu to što se on nije zamjerao onima kojima su neki mislili da se mora zamjeriti. Zamjerali su mu što pjeva onima kojima, po njihovom, ne treba pjevati. A on jednostavno nije vidio u tim ljudima kojima je pjevao nikakve neprijatelje. Kad su ga jednom pitali plaši li se pjevati u Sarajevu, on je odgovorio da bi, kada bi se nečega plašio, sakrio u Sarajevo. On je naprosto volio sve dobre ljude, oni su ga lako osvajali, a i on njih.

Živio je za svoje pjesme i svoju obitelj. Ni s jednima ni s drugima nikada nije imao problema. Za njega se nisu vezivale nikakve afere. Trudio se sve poslove odraditi profesionalno i držati se dogovora. Sjećam se njegovog poslijeratnog koncerta u Sarajevu na kom je obećao svu zaradu pokloniti za nastradalu djecu. Čovjek koji se bavi organizacijom takvih aktivnosti je rekao da je to njemu bilo prvi put da vidi da je neko ko je obećao prihod pokloniti zaista to učinio do posljednje pare. Takav je Đole.

Često se sjetim jednog drugara koji mi je pričao kako se upoznao s Đoletom. Na jednom koncertu u Beogradu, rat je već bio počeo, ovaj moj drugar je nekako prozvan pa je nešto rekao pred punom halom publike. Onda ga je Đorđe pitao kako se zove, a ovaj se našao u neugodnoj poziciji pa je pokušao izbjeći odgovor rekavši: „Znaš, ime mi je malo nezgodno!“, ali na Đoletovo insistiranje priznao je da se zove Edin, na što se publika nasmijala, shvativši u čemu je „nezgoda“. Onda ga je pitao za prezime, a ovaj je odgovorio da je ono još nezgodnije. Kad je rekao da se preziva Jugo, cijela dvorana je prasnula u smijeh, a Edin i Đorđe su se tako upoznali i kasnije nastavili druženje i međusobna posjećivanja.

Nije se Đole plašio reći šta misli, pazio je samo da on bude načisto s time da je to mišljenje ispravno. Nije mu smetalo ni biti jedini mornar u Panonskom moru kada je ono za sve druge ljude bilo prošlost. On je bio kapetan i jedini putnik na svome brodu, ali taj brod nije vozio robove niti ukradeno blago, nije nikoga povrijedio na svomputu niti oštetio, nego je samo davao osjećaj sigurnosti i užitka svome mornaru. Na tom brodu je otplovio u neki drugi, daleki, nadajmo se i bolji svijet kakav i zaslužuje takav moreplovac.

Vjerujem da će se, sad kad je kapetan otplovio, pokazati da za njim žale ne samo njegova obitelj i uski krug prijatelja, ne samo njegov Novi Sad, nego cijela bivša Jugoslavija i njena dijaspora. Teško bi se na tom prostoru moglo naći i jedno mjesto u kom nema onih koji nisu voljeli ovog čovjeka.