Živjela sloboda kretanja!

Nekada je naša sloboda kretanja, jedno od temeljnih ljudskih prava, bila ograničena. Nešto malo zabrljaš – nema ti dobiti pasoš! Ili, ako ga već imaš, samo ti ga milicija pokupi, i možeš se slikat’! A i kad imaš pasoš, dođeš na granicu, a carinik te gleda rendgenskim očima. Sve živo ti pregleda, u svaku torbu zaviri. Ma, ponudio bi ti njemu koju paru onako, da niko ne vidi, pa da ti „progleda kroz prste“, ali ne smiješ. Ko zna kakva je to budala, može te prijaviti, a onda bi vidio vraga u kožnoj kapi!

A tek kako je bilo na putevima? Samo iza nekog ćoška iskoči preda te milicija i pregleda šta voziš, imaš li ovo i ono, jesi li šta popio, pa te pitaju kamo si pošao, pa zašto, pa kad se namjeravaš vratiti…  Po deset minuta te maltretiraju. Ama, nisi se mogao slobodno kretati, pa to ti je!

Sreća, ta vremana su već odavno iza nas. Sad uživamo u neograničenoj slobodi kretanja. Pasoš u džep, i razguli na koju stranu svijeta želiš! Evo, recimo, pođeš iz naše ravne Posavine u Njemačku. Neusporedivo je lakše sada do tamo stići nego prije. I ne plašiš se da će ti neko prije polaska na put oduzeti pasoš. A, ne! Ta vremena su zauvijek prošla! Sad imaš potpunu i neograničenu slobodu kretanja.

Istina, kad imaš pasoš, moraš se potruditi da dođeš do potrebnih viza, ali to nije neki veliki problem. Samo skokneš do ambasade u Sarajevu, i već prvog dana dođeš na red da dobiješ formulare, platiš da ti ih popune, platiš osiguranje i troškove oko izdavanja vize, i staneš u red da to predaš. Tu se zna za red, i sve ide „kao po špagi“. U toku radnog vremena, ako si dobro poranio, sve to završiš i predaš, i ako požuriš, stigneš se istog dana i kući vratiti. I uklopiš se u dvjesta maraka, ako se usputno ne razbacuješ parama pa hoćeš da jedeš i piješ ko zna šta, ili čak hoćeš i da spavaš, te prespavaš negdje u hotelu, umjesto kod kakvog rođaka ili prijatelja.

Ako nisi u Sarajevu prenoćio, sutra opet poraniš, pa put glavnog grada; staneš i čekaš da te prozovu i kažu jesi li dobio vizu ili ne. Ako jesi, a to se često dešava, onda kreneš opušteno kući, podne tek što je prošlo, tako da stigneš, a da se nije ni smračilo kako treba. I već sutra, ti si spreman za put.

Kreneš, maksimalno opušten, jer nema pred tobom prepreka kao nekad: dugih čekanja na jugoslavensko-austrijskoj granici, ponižavanja od strane carinika kad ti nađu makar i samo dva-tri kanistera domaće šljivovice; straha od oduzimanja pasoša i da ne nabrajam dalje. Samo malo sačekaš na hrvatskoj granici; malo zastaneš da uzmeš kartu na ulazu na auto-put; zastaneš prije Zagreba da platiš putarinu koja ne košta ni rezervoar goriva, i raspališ dalje.

Cijelom dužinom Zagreba voziš potpuno besplatno, a put prvoklasan. To se ne može ni porediti sa onim prijeratnim! Tek kad prođeš Zagreb, ponovo zastaneš da uzmeš kartu pri ulasku na drugi auto-put, a zatim opet zastaneš na izlasku da platiš. Ma, ova suma koju platiš kao putarinu je toliko bezvrijedna da je neću ni spominjati. Čovjek bi dao i dest puta više, samo da se provoza takvim putem!

Ubrzo nakon plaćanja i ove putarine, već si na slovenačkoj granici. Samo zastaneš da te pregledaju, propitaju za „junačko zdravlje“, i već ideš dalje. E, ovdje kupiš i vinjetu za korištenje puteva. I onda za tih pišljivih trideset eura za vinjetu, možeš umjesto predviđenih 20 kilometara da voziš preko Slovenije i krivudaš kako hoćeš, da pregaziš cijelu državu uzduž i poprijeko i tako napraviš preko stotinu kilometara, sve ti je to, brale, uračunato u cijenu! Ama da protjeraš sve puteve kroz crnu zemlju za te pare, da ih totalno uništiš, niko ti riječi neće reći!  Istina, imaš tu još dodatne putarine: jedna, pa druga, pa treća, jer su različiti auto-putevi kojima se vozi, ali to je sve zanemarivo. Zaboga, niste ni vi bilo ko! Radite, zarađujete, pa se može i platiti. Bitno je da imate neograničenu slobodu kretanja, jer sloboda nema cijenu.

I tako, uskoro ste ponovo na granici, sada austrijskoj. Naravno, opet se na brzinu obave neke formalnosti, i sve je u redu. Tu ne smijete ni za živu glavu zaboraviti kupiti vinjetu, kao i u Sloveniji, jer kazna vam ne gine. Nisu ni to neke velike pare, gotovo svaka kazna je ispod hiljadu maraka. Ne vrijedi ni da se riječi troše na njih, ali eto, bolje ih je izbjeći. Bezbrižno krenete dalje, onda ide plaćanje putarine, na koju smo se dovde već navikli, i sad bi nam već nedostajalo da je nema. Kako nam ne bi bilo dosadno, ovdje su uveli i plaćanje prolaza kroz tunele, i nemaš nikako šanse da ti se prispava; nisi čestito ni izašao iz tunela, a već te čeka novo plaćanje putarine. Svaki put otvoriš prozor, hladni zrak te osvježi, što je vrlo važno na tako dugom putu. Ama, o svemu su razmišljali ti pametni ljudi, tvoje samo da voziš, plaćaš i uživaš. I tako, za tili čas, eto te na njemačkoj granici, zahvaljujući neograničenoj slobodi kretanja.

Nije sloboda kretanja izražena samo na putevima. U blagodetima slobode se uživa na svakom koraku. Eto, pođeš u kupovinu u drugi dio grada. Ideš slobodno, kojim hoćeš pravcem, u koje hoćeš vrijeme. Nema da te zaustavi policija, pa te maltretira, uzima ti tvoje dragocijeno vrijeme! Samo te slika radar, i kazna ti dođe na kulturan način, poštom, a platiti možeš u roku od tri dana, a ne na licu mjesta, kao nekada. Dovezeš se do odredišta, parkiraš se, i dalje hodaš kud ti duša želi. Istina je da samo prethodno platiš parkiranje, ali onda sasvim slobodno, na bilo koje prazno mjesto na parkiralištu možeš ostaviti vozilo. I tu možeš ostati neograničeno vrijeme, dovoljno je samo da platiš. Za deset eura možeš ostati i po dva-tri sata ako ti se ostaje.

„Prigusti“ li ti, tu možeš i u WC otići. Klozeti su sad na sve strane. Samo platiš, nema problema! Uzmeš kolica u koja ćeš ubaciti namirnice koje namjeravaš kupiti, i ne mučiš se tegleći nezdrave najlonske kese u rukama. Samo jednom platiš, i možeš vozati kolica cijeli dan ako hoćeš!

Sloboda kretanja je ne samo neograničena, nego i znatno olakšana. Danas ti je pristup slobodan na svako mjesto. Evo, u Holandiji možeš šetati jednom divnom šumom. Ljepota živa! U toj šumi imaš i jezero, i jelene lopatare, i divlje svinje, i uređene staze za šetanje, raznih dužina, sa preciznim putokazima. Ama, ne bi čovjek ni pogledao tih bezvrijednih šest eura što plati za tako ugodnu šetnju.

Dobro, za parkiranje auta pred šumom se plati više, ali ako vas dolazi dvoje-troje zajedno u autu, to je zanemarivo. A postoji i šuma u kojoj još nisu počeli naplaćivati šetnju, tek za koji mjesec će početi. Do tada – uživaj narode!

I tako, da vam ne nabrajam dalje. Možete ići kamo hoćete, ostajati koliko hoćete, a nikome za to ne trebate polagati račune. To znači biti slobodan! Sve se može, samo plati. A novac nam nikada i nije bio problem. Posla na sve strane, možeš raditi do mile volje. Nekada ti za to čak i plate. Zato kličem: živjela nam sloboda kretanja!