Postoje neki ljudi koji su jednostavno tu i računamo na njih sve dok ih jednog dana ne nestane. Ne znamo puno o njihovim privatnim životima (čak ponekad niti kako se prezivaju) jer oni sami sebi nisu nikad bili važni. Važniji su im bili svi ostali. Jedan od najboljih primjera je i nedavno preminuli Dževad (Amir) Bektašević, svojevrsna maskota ali i očinska figura u sredinama u kojima je za života često boravio, a to su definitivno Sarajevo i Žuljana na poluotoku Pelješcu.
Dževad (ili u Žuljani Đevdo) rođen je 1951. Bio je nastavnik bosansko-hrvatsko-srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi Muse Ćazima Ćatića u Sarajevu. Zbog svoje širokogrudnosti i nekonvencionalnog pristupa bio je po pričama svjedoka iznimno omiljen među svojim sarajevskim učenicima mnogih generacija. Nažalost o njegovu sarajevskom (uglavnom zimskom životu) mi vezani uz Žuljanu relativno malo znamo. Svejedno, znamo kako nas je uveseljavao svojim dosjetkama i originalnim štosevima uglavnom u ljetnim mjesecima u Žuljani. Svi koji su ga voljeli činili su to upravo zbog topline i brižnosti kojom je zračio i koju je iskreno živio. Zbog svoje posebne energije nije mogao ostati nezamjećen niti kod onih koji ga nisu toliko dobro pozavali ili im je iz nekog razloga smetao. U mnogim društvima u kojima se u Žuljani kretao uvijek je, poput dobroga oca, brinuo da su svi jednaki i da se nitko ne osjeća ugroženim ili isključenim. Pomagao je rado i nesebično i mještanima kad god je pomoći trebalo. Kopao je, vozio kariole, radio na miješalici za beton. Nikad mu ništa nije bilo teško (ili je barem tako izgledao).
Iznimno je volio djecu i s njima je uspostavljao neki posebno blizak odnos. Nema djeteta bilo koje generacije (uključujući mene) kojega nije razveseljavao šalama i genijalnim idejama, pritom se najčešće šaleći na svoj račun. Niti nacionalnost, niti vjera, niti ideologija mu nikad nisu bile kompas za hod kroz život. Đevdu je upravo čovjek bio magnetski pol. Možda zbog vlastitog ne tako sretnog djetinjstva izabrao je svjesno ulogu vječnog djeteta kako bi drugoj djeci uljepšao živote. Mnoge je spašavao sa životnih stranputica dovodeći ih u Žuljanu da bi se uklopili i otvorili oči novim vidicima. Pričao mi je da se za rata nebrojeno puta razveseljavao i plakao sa sarajevsko žuljanskom rajom gledajući VHS snimke ljetnih ludorija i druženja koje je vrijedno bilježio kamerom.
Njegova žuljanska avantura počela je 1970tih kad je iz nekog ljetovališta u Makarskom primorju iz nekog razloga (zaboravio sam kojeg) došao trajektom u Trpanj. Iz Trpnja je pješice (ima tu barem 30 kilometara udaljenosti) došao u Žuljanu i više se nikad od nje nije odvajao (kao i mnogi koji ju posjete). Čak i u ratnim i poratnim godinama kad su ljudi postali jedni drugima vukovi, istrpio je šuteći neke nepravedne situacije i nastavio razveseljavati sve svojom pojavom. Nažalost, ženio se nije niti je imao potomaka. Vjerojatno upravo što je tuđu djecu osjećao kao svoju.
Mnogi će se sjetiti njegovog legendarnog nastupa na žuljanskom nogometnom turniru “Bašadura” (na male bare) u ekipi “Gola Hajra“. Mi “mlađi” ga posebno pamtimo po njegovom genijalnom izumu – skoku s parapeta koji je nazivao šank. Za one koji ga nisu vidjeli, opisao bih ga kao “akrobaciju” u kojoj se Đevdo nasloni na imaginarni šank i svom snagom tresne bokom u more kao da je pijan (bez obzira što alkohol nikad u životu nije pio). Zadnjih godina razveseljavao je čak i mrzovoljne ili jako ozbiljne ljude prskanjem običnom vodom iz svoje plastične bočice. Tek toliko da ih rashladi.
Jedna od mudrih izreka koje je, kažu mi govorio, a u njoj se odražava i bit njegove osobnosti je: “Ljubav raskida granice, a povijest ih uspostavlja“.
Đevdo (zvan i Đekson) iz Sarajeva – kako su ga zvali u Žuljani ili Dževad iz Žuljane – kako su ga zvali u Sarajevu bio je čovjek za raju i iz raje.
Premda nas je napustio i preselio na Ahiret njegov će dobri duh vjerujem zauvijek prebivati u Žuljani. Na nama koji ostajemo je da ga se ponekad sjetimo i nastojimo primijeniti što nas je kao dobar životni učitelj naučio.
Njegov život može se mjeriti samo dječjim osmijesima i osmijesima onih koji nisu zaboravili biti djeca.
Bio je stvarno dobar covjek, hrabar, posten i orginalno duhovit..Poznavao sam ga sa fudbalskih terena, i uvijek kada bi se sreli u gradu, ljudski bi popricali a i nasalili se. Ali “tesko” je bilo sa njim pricati na ulici, a da vas svakog trenutka ne bi “ometala” mlada raja, sa “kako si nastavnice”. Tada bi mu se uvjek na licu javljao osmjeh, i svakog bi ucenika upoznavao sa mnom, ponosno im objasnjavajuci da smo mi raja sa sarajevskih, nizerazrednih, fudbalskih terena, i da eto to nase fudbalsko prijateljstvo traje vec mnogo, mnogo godina.
Dzevdo, dobri covjece neka ti je laka zemlja
Dragan
Gola Hajra 😀
Žao mi je što na ovaj način upoznajem Dževdu.. Vjerujem da je bio izuzetna osoba.
Allahimanet Dževdo.
Normalno da je volio djecu kada je bio PEDOFIL!