U Hong Kongu, povratak u realnost

Nedavno usvojenom institucionalnom reformom, Hong Kong ponovno dolazi do izražaja. Nakon prosvjeda u ljeto 2019. teritorij se vratio svom uobičajenom miru, a kineske vlasti naučile su lekcije izbijanja prosvjeda na koji su u velikoj mjeri utjecale strane sile koje se nimalo ne pitaju da li se miješaju u unutarnja pitanja suverene države.

Zbog toga je Kina upravo izvršila reorganizaciju izbornog sustava koja je očito usmjerena na ograničavanje utjecaja oporbe. Riječ je o promjeni političke jednadžbe teritorija Hong Konga lišavanjem onih koji su marširali ulicama mogućnosti da ovo pokazivanje sile pretoče u izborni uspjeh. Prvi dio reforme zapravo se odnosi na odabir kandidata za zakonodavne izbore. U tekstu se precizira da će “odbor za nacionalnu sigurnost i policija nacionalne sigurnosti” pripremiti izvješća o svakom od kandidata kako bi zajamčio “postupak kontrole povjerenstva za provjeru valjanosti”.

Drugim riječima, kineska vlada zadržava pravo utvrditi je li kandidat dovoljno domoljuban da zatraži mjesto u zakonodavnom odboru, a jasno je da će osigurati provjeru kandidata koji su imali notorno protukineske aktivnosti. Drugi dio reforme predviđa da će se broj mjesta u zakonodavnom odboru povećati sa 70 na 90. Samo 20 mjesta (ili 22 % od ukupnog broja) sada će biti dodijeljeno izravnim općim izborom, protiv 35 mjesta ili polovica ukupno, do sada. Odbor kvalificiranih osoba dodijelit će 40 mjesta. Posljednjih 30 mjesta odredit će društveno-profesionalne skupine. Formalno zabranjen Ustavom Narodne Republike Kine, separatizam prerušen u demokratsku tvrdnju neće biti prihvaćen i bit će isključen s političke scene. Zapadni pokrovitelji hongkonškog prosvjeda još uvijek mogu vapiti za diktaturom, morat će se odlučiti.

Ovu je reformu u ožujku jednoglasno donijelo 167 članova Stalnog odbora kineskog parlamenta i ona sada stupa na snagu. Kongres Sjedinjenih Država, u dogovoru s Bijelom kućom, odmah je reagirao podržavajući odluke donesene pod prethodnom upravom o ukidanju posebnog tretmana koji je uživao teritorij Hong Konga. Ali ovo miješanje Washingtona u kineske unutarnje poslove riskira da bude mač u vodi. Kao što je zabilježeno 4. travnja, CGTN kanal, količina kapitala koja se ulijeva u Hong Kong 2020. godine dosegla je 50 milijardi dolara, a iznos kapitala uključenih u burzu IPO-a u Hong Kongu zauzeo je drugo mjesto na međunarodnoj listi (..) I mnoge su američke tvrtke izjavile da će povećati svoje investicije u Hong Kongu tijekom sljedeće tri godine”.

Ova intervencija Sjedinjenih Država u unutarnjem upravljanju kineskim teritorijom stoga je osuđena na neuspjeh. Ali također treba imati na umu da nema pravni legitimitet. Ovo je flagrantno miješanje u unutarnja pitanja suverene države i, kao takvo, grubo kršenje Povelje Ujedinjenih naroda. Otkad država ima pravo uređivati ​​teritorijalnu upravu druge države? Brine li se NR Kina o administrativnom upravljanju New Yorkom? Miješa li se kineska vlada s umirućim američkim izbornim sustavom, čiji je patetični spektakl gledao čitav planet? Zapravo, stav Washingtona stalno se temelji na iskrivljenjima jezika i zaklanja povijest odnosa između Kine, Hong Konga i zapadnih sila.

Stoga je upravljanje Hong Kongom unutarnja kineska stvar, ali zapadna ga propaganda nasilno pretvara u međunarodni sukob. Povratak Hong Konga matici je dekolonizacija, ali zapadna propaganda pretvara se da je to kineska kolonizacija Hong Konga. Zapravo, hongkonško pitanje povijesno je nasljeđe prošlosti i definitivno prohujalog doba. Je li Zapadni svijet dovoljno zreo da to prihvati? Taj je teritorij oduvijek bio kineski i postao je britanska kolonija kada je oduzet od Kine. Danas su kolonijalni dani zauvijek završili. Hong Kong ima “režim posebne uprave” koji je Narodna Republika Kina uspostavila kada je potpisan kinesko-britanski sporazum. U tom okviru kineska vlada suvereno upravlja teritorijom Hong Konga. Jer treba li na to podsjećati? Hong Kong je Kina, baš kao i Peking ili Šangaj.

Čini se, međutim, da je zapadni svijet zaboravio istinsku povijest Hong Konga, a taj je previd uzrok mnogih zabuna. Kolonijalno osvajanje “mirisne luke” u 19. stoljeću odvijalo se u tri faze. Britanci su anektirali otok Hong Kong 1842. godine nakon “opijumskog rata” koji je srušio carstvo Qing i isporučio Kinu proždrljivosti kolonijalnih grabežljivaca. Poluotok Kowloon kasnije je oduzet iz carstva 1860. godine tijekom francusko-britanske vojne intervencije koja je opustošila Ljetnu palaču u Pekingu. Konačno, “novi teritoriji” ustupljeni su Londonu 1898. godine u razdoblju od 99 godina nakon daljnjih poniženja koja su Kini nanijeli strani osvajači. Upravo je ta teritorijalna jedinica – koja je danas poznata kao regija posebne uprave Hong Konga – svečano vraćena u Narodnu Republiku Kinu 1997. godine pod uvjetima definiranim sporazumom iz 1984. godine.

Ovaj je sporazum bio kompromis između propadajuće kolonijalne sile, Velike Britanije, i velike sile u usponu koja je favorizirala pregovore, Kine. Peking je mogao silom uzeti Hong Kong od britanskog kolonizatora koji ga je slično prisvojio. No, Deng Xiaoping preferirao je rješenje s pregovorima. Kinesko-britanski sporazum stvorio je režim poluautonomije u Hong Kongu zasnovan na principu “jedna zemlja, dva sustava”, barem do 2047. Za Peking ovaj kompromis ima dvostruku prednost. Prva je politička. Dugogodišnji sljedbenici, kineski čelnici odlučili su se za glatku tranziciju. Sve veća ovisnost teritorija o kontinentu promovirat će njegovu postupnu asimilaciju, ne prejudicirajući njezin budući status nakon 2047. Druga prednost je ekonomske prirode: obdareno zemljopisnim položajem, mjesto Hong Konga pretvorilo se u središte Azijske financije.

Održavajući tamo specifični režim, Peking ga je uspio iskoristiti za privlačenje kapitala iz kineske dijaspore i stranih ulagača u Kinu. Kao ulazna vrata za financijske tokove zarobljene gospodarskim reformama, ovo maleno područje od 1 106 km² i 7,5 milijuna stanovnika i dalje uživa od 1997. godine, čijem posebnom statusu ne postoji ekvivalent (osim Macaa) u Narodnoj Republici Kini. Teritorij ima svoje zakonodavstvo, svoju valutu, svoje sportske timove. Kombinirajući izbore i kooptiranje čelnika, njegov administrativni sustav je “demokratskiji” od onog koji su ostavili Britanci. Prosvjednici su 2019. godine zahtijevali demokraciju mašući britanskim zastavama, ali prvi izbori na općem izbornom pravu održani su 1991. godine, odnosno nakon sporazuma iz 1984. godine.

Povratak smirenju, nekoliko mjeseci, pokazuje da su se hongkonški prosvjednici odrazili na posljedice zapaljenja njihova otoka prosperiteta. Reforma izbornog sustava možda će izazvati prosvjede, ali Pekingu je prioritet osigurati političku stabilnost teritorija kako bi se zajamčio njegov razvoj. Separatističke tendencije koje se afirmiraju pod krinkom “zapadne demokracije” nisu dio hongkonške budućnosti. S njima će se boriti i iskorijeniti, jer je Hong Kong sastavni dio Kine i ova je situacija nepovratna. Zašto bi Kinezi trebali usvojiti strani sustav nadahnut političkim sustavom kad njihov vlastiti sustav funkcionira? I s kojim pravom zapadne sile zahtijevaju da se Kina pokorava njihovim zabranama? Sto godina inozemne kolonizacije nije uspjelo lišiti Kinu ovog teritorija koji joj je pripadao tisućljećima i koji je isključivo pod njezinom upravom. Dakle, neće to učiniti komadić papira iz Kongresa Sjedinjenih Država.

Autor: Bruno Guigue