Naranča

Što više starim, sve češće se sjećam nekih detalja iz djetinjstva i o njima razmišljam. Evo, odlučio sam ovo sjećanje podijeliti sa čitaocima.

U to poslijeratno vrijeme, dok sam bio još dijete, bilo je svakakvih nestašica. Nedostajale su i osnovne stvari bez kojih je sada teško i zamisliti normalan život, a kamoli sitnice poput šampona, voća i slično. U mnogim selima ljudi su tek čuli da postoji tamo neka struja koja umjesto njih može svašta raditi, ali mnogi u to još nisu vjerovali. I kada su ih svećenici u to uvjeravali neki su još uvijek sumnjičavo vrtjeli glavama, mada su njima vjerovali više nego drugim ljudima.

Da ponekad nije imalo šta da se jede, nije bilo veliko iznenađenje. Kruh su mnogi jeli samo za praznike i to je smatrano velikom poslasticom. Uglavnom se dobivala po jedna kriška pa ako je još bilo masti da se pomasti i po tome pospe malo mljevene paprike i sitno isjeckanog crvenog luka, ta se gozba pamtila danima i prepričavala kao posebno značajan događaj.

Voća je bilo samo u sezoni i u manjim količinama, koliko je ko imao u voćnjaku. I brižljivo je čuvano da ga djeca ne ne pokradu još kao sasvim zeleno. Zamalo pa su ga počinjali jesti čim sa njega cvat opadne, onako gorko. A onda smo čuli da postoji i neko drugo voće, južno, koje i ne sliči na ove naše jabuke, kruške, šljive, dunje…

Jednom kad sam se razbolio i danima ležao u krevetu sa visokom temperaturom (doktor je bio daleko i njemu se bez prijeke potrebe nije išlo), dobio sam, zamislite, naranču! Prije toga sam čuo da postoji takva voćka ali nisam znao kako izgleda. Ni sada ne bih znao da mi tata ne reče da je to ta naranča, da je veoma ukusna, trebam je samo pojesti i od toga ću ozdraviti. Iako sam bio potpuno malaksao, nekako živnuh, čak se i pridigoh i sjedoh na krevet da bih što bolje vidio, opipao i omirisao tu neobičnu voćku. U meni se i pored bolesti javi želja da isprobam to čudo od voća ali se sjetih da, ako je pojedem, neću moći više da je dodirujem, gledam, mirišem… A mirisala je ljepše nego bilo što na svijetu! To je bio takav miris kakvog do tada nisam mogao ni zamisliti! I strahovito me vuklo da je otvorim, ali sam se opet sjetio da imam samo jednu i što ću kada je pojedem? Kako ću se pohvaliti drugovima što imam kada mi dođu u posjetu, na koji način im objasniti kako to čarobno izgleda i kako miriše, jer ja ne znam tako lijepih riječi kojima bih to mogao dočarati!?

Čas sam mirisao čas pipkao naranču ali je načinjao nisam. Tata me malo gledao pa ponovio da je trebam pojesti i da će mi odmah biti bolje.

„A je li ovo jedina ili ih ima još?“, konačno sam ga upitao.

On samo sleže ramenima, kao da nešto proguta, i reče:

„I do nje smo jedva došli! Poslao nam je jedan gospodin iz velikog grada, za lijeka“.

Osjetih se pomalo postiđenim što sam tako nešto i pitao, u tim prilikama i ovo je bilo previše. U meni želja da osjetim i taj okus ipak nadjača želju da zadržim naranču i ja zagrizoh prvi zalogaj. Malo sam prevrtao po ustima ne želeći sam sebi priznati da ukus nije onakav kakvim sam ga očekivao. Bilo je tu i nečeg divnog, do tada nepoznatog, ali i gorčine. Onda se tata, vidjevši izraz moga lica, sjeti:

„Čekaj!“, reče. „Onaj gospodin je rekao da se kora ne jede! Prvo se nekako oguli!“

Uze narandžu pa sad on poče da je prevrće i zagleda i jedva nekako zaključi na koji način se može oguliti, što i učini.

E, sad kad sam probao jesti, to je bio doživljaj! Tako nešto zaista do tada nisam jeo! Bio je to ukus koji se čitavog života pamti! Najveća poslastica koju sam u životu pojeo! A kada sam je pojeo, sjetio sam se da sam primijetio kako je tata kradom lizao prste kojima je gulio narandžu i tek sam tada shvatio da ni on nikada nije probao to voće. Ljutio sam se na sebe što sam bio tako sebičan, što i njemu nisam bar jednu krišku ponudio.

Učini mi se kao da se malo bolje osjećam nakon što sam pojeo narandžu, a sutradan se malo i pridigoh. Ubrzo sam sasvim ozdravio ali ni sada ne znam da li zbog narandže ili nečeg drugog. Znam samo da sam dugo čuvao koru od te narandže koja je, i kada se osušila, tako lijepo mirisala. A sjemenke, koje sam posadio pored ruzmarina kako bih i ja nekada mogao imati takvo stablo, nikada nisu isklijale.

Kasnije se i kod nas moglo kupiti južno voće, prvo u manjim količinama i za dosta novca, a kasnije sasvim normalno. Ali nikada više nije bilo tako ukusno. Nikada!