Podjele na Balkanu – “Ruka Kremlja” ugrožava krhki mir kojeg nam jamči NATO

Narode koji žive na ovim prostorima bi se u povijesnom smislu moglo nazvati “najnesretnijima” na svijetu.

Iako slavenska plemena, dolazeći nekoliko stoljeća kasnije, to nisu mogla pretpostaviti, na naše su sudbine neizbrisiv trag ostavile podjele na koje sami nismo mogli utjecati.

Prvo se, točno preko Zapadnog Balkana, nekima toliko omraženog termina, podijelilo Rimsko Carstvo. Naime, prema ondašnjem stajalištu, iako je postojalo samo jedno carstvo s dva vladara, dvije su države nastale podjelom Rimskog Carstva 395. godine kada je rimski car Teodozije I. Veliki podijelio carstvo svojim sinovima, tako da je zapadni dio dobio Honorije, a istočni Arkadije. No, Zapadno Rimsko Carstvo je propalo već 476. godine kad je Odoakar  svrgnuo mladog cara Romula Augustula i preuzeo vlast.

Istočno Rimsko Carstvo, koje službeno nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim, koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad. S političkim sustavom cezaropapizma će preživjeti sve do 1460. godine, kada njegovu posljednju provinciju Moreju zauzimaju Turci.

Druga velika podjela je raskol Istoka i Zapada, kada je 1054. dotad formalno jedinstvena kršćanska crkva trajno razdvojena na katoličku crkvu na zapadu i pravoslavnu crkvu na istoku srednjovjekovne Europe.

Kasnije podjele su iz vlastitih interesa na ovim prostorima poticale razne europske dinastije i Osmansko Carstvo. Važnih događaja je bilo puno, ali ih nećemo sve nabrajati, jer su se na ovim prostorima oduvijek ispreplitali interesi carstava i velikih sila.

Nije za zanemariti ni Churchillov prijedlog Staljinu krajem Drugog svjetskog rata o podjeli sfera utjecaja na Balkanu i u Podunavlju. Što se tadašnje Jugoslavije tiče, omjer je trebao biti 50% prema 50%. Britanski je premijer, naime, Staljinu nudio ono što je Crvena armija već imala ili joj je bilo nadohvat ruke, dok je za sebe tražio politički utjecaj na područjima gdje, izuzmemo li Grčku, još nije bilo engleskih postrojbi. Staljin, koji nije htio nepotrebno pogoršavati odnose sa Zapadom, taj je prijedlog prihvatio. No kasnije je političko vodstvo na čelu s Titom uspjelo izbjeći takav scenarij. Kako se čini sve do početka ’90-ih, kada su, otprilike po granicama još od podijele Rimskog Carstva, velike sile počele utjecati na zbivanja na ovim prostorima. U sve se uključila i Turska, kao povijesna sljednica Osmanskog Carstva i danas imamo što imamo. Svatko od velikih sila želi svoj dio Zapadnog Balkana, a naše političke vođe nikako da shvate da ne rade na dobrobit vlastitih naroda.

Bosna i Hercegovina, srce Zapadnog Balkana, mogla bi biti centripetalna i sjedinjujuća sila, ali ne u smislu obnove nekakve Jugoslavije, koje u nekoj dalekoj budućnosti može i ne mora biti, što je danas potpuno nevažno. Pogrešno je vjerovati da je Jugoslavija projekt na čijoj obnovi treba zdušno raditi, jer je to bila federalna država kao mnoge u svijetu, a države nastaju i nestaju, ovisno o raznim vanjskim i unutarnjim čimbenicima i povijesnim okolnostima.

Danas u prvom redu treba povratiti izgubljene nacionalne suverenitete, a onda vidjeti kako i na kojoj razini voditi politike koje će nas zbližavati, ne nužno i ujediniti u istoj državi, ali politike koje nas neće dijeliti. Kao što smo vidjeli tijekom ’80-ih, za podijeliti narode ovih prostora ne treba puno, a za provesti u djelo takvu zamisao je dovoljan malo bolje obučeni stručnjak nekih od inozemnih obavještajnih službi i želja svjetskih centara moći da do razdora dođe.

Danas je problem što se u svojoj ekspanziji NATO pakt ne želi zaustaviti i pod svaku cijenu želi apsorbirati preostale zemlje regije.

Unatoč svim njezinim manama, Europska unija predstavlja manji problem, ali je pitanje hoće li preživjeti do trenutka kada BiH, Makedonija, Crna Gora, Srbija s Kosovom i Albanija budu ispunjavali sve kriterije za ulazak.

NATO je posve druga priča. Brzopleto uvlačenje ostatka zemalja, posebno BiH, Crne Gore i Srbije, moglo bi dovesti do novih podjela i sukoba, što će nas opet vratiti nekoliko stoljeća unatrag. Crna Gora je prilično podijeljena oko ulaska, a Milo Đukanović to želi učiniti kroz odluku parlamenta, izbjegavajući referendum. BiH je slučaj za opširniju analizu, ali pojednostavljeno – tri konstitutivna naroda vode politiku blisku centrima za koje smatraju da su njihov sastavni dio. Lako je razumjeti da Hrvati u BiH žele i u EU i NATO, jer je Hrvatska njihov dio, Bošnjaci su zbunjeni, jer gledaju kako se ponaša Turska, a Ankari Europska unija i jest i nije prioritet, a odnedavno nije pouzdan partner ni NATO pakta. Srbi u BiH, kao što je za očekivati, prihvaćaju europske integracije, jer znaju da će to biti dugoročan proces, ali su protiv pristupanja NATO paktu, što je, barem do sada, službena politika Beograda. Međutim, kandidatura aktualnog premijera Aleksandra Vučića za predsjednika, koji bi se, ako pobijedi, posvetio vanjskoj politici, nadzoru obavještajnih službi i vojske, a kome potporu daje zagovornik ulaska u NATO, Vuk Drašković i njegov SPO odan potomcima svrgnute dinastije u Londonu, baca sjenu na opredijeljenost Srbije za vojnu neutralnost.

Dakle, opet smo tamo gdje smo bili prije 16 stoljeća, bolje rečeno – nigdje. Umjesto opreznog pristupa svjetskih velesila i najmanjem detalju koji bi mogao biti iskra koja će rasplamsati nove sukobe, jedni druge optužuju da se miješaju u unutarnje prilike bivših jugoslavenskih republika, kao da su naši odvjetnici i najveći prijatelji.

Nije tajna da Rusija ima svoje interese na ovim prostorima, ali je u širenju i jačanju utjecaja NATO puno agresivniji i manje brige vodi o posljedicama svojih odluka. U tom smislu je zanimljiv članak kojeg je ovih dana objavio The New York Times, koji Rusiju optužuje da “potkopava mirovne napore NATO pakta na Balkanu”.

The New York Times: “Rusija potkopava mirovne napore NATO pakta na Balkanu”

“Ruske aktivnosti u zemljama Balkana potkopavaju mirovne napore NATO saveza u regiji i izazivaju nove napetosti, prema zapadu”, prenosi The New York Times.

“Provokativne akcije Moskve na Balkanu mogu dovesti do destabilizacije situacije i pojave novog sukoba u regiji. Dok se NATO koncentrira i fokusira na pomaganje ruskom agresijom prestrašenih Poljske i baltičkih država i rješava nagomilane unutarnje probleme, Rusija pojačava svoje aktivnosti u zemljama Balkana”, piše The New York Times.

“Rusija vidi da se Zapad miješa u njeno dvorište i predsjednik Vladimir Putin želi pokazati da može uzvratiti”, rekao je Dimitar Bečev, stručnjak za Rusiju i Balkan i voditelj Instituta za europsku politiku u Sofiji.

Prema njegovim riječima, Balkan se na Zapadu smatra “mekim podzemljem” Moskve, savršeno prikladnim za pokazivanje sile.

“Unatoč naporima EU za promicanje, političkog rješenja između Srbije i odcijepljene republike, kao i granične ophodnje NATO saveza, 18 godina nakon sukoba na Kosovu, situacija u regiji je i dalje napeta. Tu nestabilnost Moskva pokušava iskoristiti kako bi se osiguralo da su njihovi interesi u regiji”, nastavlja NYT.

Američki list ističe “kako Moskva i dalje podržava Beograd i Srbe u Bosni i Hercegovini”.

Konkretno, Rusija je podržala bosanske Srbe kada su održali referendum o datumu Dana državnosti, koji je, prema američkom listu, “na kraju može dovesti do neovisnosti Republike Srpske od Sarajeva”.

Dalje se navodi “kako je Moskva aktivno podržala oporbenu koaliciju na parlamentarnim izborima u Makedoniji, čime je produžila političku nesigurnost u zemlji, dok je Europska unija učinila sve da se održe izbori i da se zemlja spasi od kolapsa”.

Za “oporbenu koaliciju” u Makedoniji NYT, vjerojatno misli na VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog, s obzirom da se priprema vlada takozvanih socijaldemokrata i albanskih stranaka, iako je VMRO zapravo relativni izborni pobjednik.

“Osim toga, Rusija je pružala pomoć Srbiji u organizaciji niza provokacija protiv nezavisnosti Kosova u siječnju ove godine, posebice u izgradnju zida koji dijeli dio nepriznate republike od ostatka svog teritorija naseljenog Srbima i slanjem vlaka s ispisanim parolama “Kosovo je Srbija”, za NYT iz Zvečana piše Barbara Surk.

Ona također vidi “ruku Kremlja” u pokušaju organiziranja prevrata u Crnoj Gori tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbore u listopadu 2016.

“Crnogorski posebni tužitelj Milivoje Katnić je rekao da ima dokaze o vezama prevratnika s ruskim vlastima, koji su time željeli spriječiti planirani ulazak zemlje u NATO”, piše Barbara Surk.

Međutim, nakon izjave, konkretne dokaze, ili barem dio njih, Katnić još nije predočio javnosti.

Najnovija vijest: Rusi osumnjičeni i za pokušaj državnog udara u Crnoj Gori

Sada je Rusija i službeno okrivljena da je organizirala takozvani “državni udar” u Crnoj Gori. Naime, ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su osumnjičeni za organiziranje terorističkih aktivnosti u Crnoj Gori i stvaranje kriminalne organizacije. Njih dvojica su agenti su ruske vojne obavještajne službe GRU, ali dokaze za vijest nema Podgorica, nego su je potvrdile britanske, američke te sigurnosne službe drugih zemalja, pišu u crnogorski mediji.

Prema optužbama, ruski državljanin Eduard Šišmakov je bio vojni ataše u ruskom veleposlanstvu u Poljskoj, a za zadaću destabilizacije Crne Gore i njezina članstva u NATO paktu je promijenio identitet i dobio novo prezime – Širokov.

Za sličnu operaciju destabilizacije Moldavije i suprotstavljanja njezina pristupanja Europskoj uniji “svemoćni” Vladimir Popov je osumnjičen u ljeto 2014. godine.

Crna Gora je putem Interpola tražila izručenje dvojice navodnih ruskih agenata, iako je malo vjerojatno da će se to dogoditi. Službena Moskva je odbacila optužbe o umiješanosti u događaje u Podgorici u listopadu prošle godine.

No, crnogorsko pravosuđe, ako do početka suđenja ne budu dostupni, sudit će im u odsutnosti.

Đukanovićevo pravosuđe je priopćilo da su ruski nacionalisti glavni organizatori pokušaja terorističkog napada na dan parlamentarnih izbora 16. listopada, kada je uhićena skupina osumnjičena da je na području Crne Gore tijekom dana i izborne noći planirala izvesti niz terorističkih akcija, te izazvati kaos u državi.

U svom osvrtu The new York Times se vraća i u ’90-e i napore Sjevernoatlantskog saveza da donese mir regiji.

Barbara Surk piše “kako patrole NATO pakta u šumovitim planinama duž granica između Srbije i Kosova mukotrpno rade, ali je, s obzirom na krvavo nasljeđe tog područja, situacija sada barem mirna”.

“Međutim, Rusija koristi napetosti, kao što želi iskoristiti političke pukotine u području na koje se nekada gledalo kao trijumf snažne američke diplomacije, a sada je puno rastućih izazova s kojima se susreće na putu u NATO i Europsku uniju. NATO je poslao pojačanja u Poljsku i baltičke zemlje u borbi protiv ruske akcije, a ruski angažman na Balkanu privlači manje pozornosti. Rusija ima duboke povijesne veze sa Srbijom, koja se žestoko protivila kada je NATO intervenirao na Kosovu 1999. Nakon američkog bombardiranja je Srbija izgubila kontrolu nad regijom, ali i dalje tamo podržava Srbe. Moskva obećava da nikada neće priznati suverenitet Kosova, a Putin dalje podržava Srbiju, kao i Srbe u Bosni i Hercegovini i nastavila se petljati u kompleksnom vrtlogu balkanske politike”, piše dalje NYT.

“Iako je Kosovo proglasilo neovisnost 2008. godine, albanska vlada u Prištini, nije uspjela preuzeti nadzor nad pretežno srpskim dijelovima zemlje sjeverno od rijeke Ibar, uključujući Mitrovicu, drugom po veličini gradu Kosova”, piše Barbara Surk i podsjeća na “zid izgrađen na srpskom dijelu mosta kojeg je u Kosovskoj Mitrovici financirala Europska unija, nadajući se da će objekt povezivati podijeljene zajednice”.

Zaista briljantan zaključak novinarke američkog lista. Nakon što su posvađali i naoružali ne samo Albance i Srbe, nego sve što se posvađati dalo, a Zapadni Balkan proglasili isključivim područjem njihovih interesa, što smo morali platiti s nekoliko stotina tisuća mrtvih i milijunima raseljenih, EU i NATO su “izgradili most na Ibru koji bi trebao povezati podijeljene Srbe i Albance”. Zaista velikodušno od strane EU.

U analizi američkog lista ima još nekih detalja o Kosovu, manje ili više priča koje podsjećaju na medijska izvješća uoči i nakon 1999.

No, danas, nakon 18 godina neuspjeha, novinarka Barbara Surk na Balkanu u svemu vidi “ruku Kremlja”. Čini se kao dobar izgovor Zapada da opravda neuspjehe svoje politike u regiji, osim ako za uspjeh ne smatramo potpuno podjarmljivanje naroda i njihovih samo naizgled suverenih država na ovim prostorima.

Jesu li Rusi prisutni u “kompleksnom vrtlogu balkanske politike”, što je jedino točno što je Barbara Surk napisala? Naravno da jesu. No, za razliku od The New York Timesa, ne šire glasine i teze o naporima Europske unije i NATO pakta u održavanju mira i stabilnosti u zemljama Balkana, jer je situacija i dalje napeta.

No, ako uzmemo u obzir činjenicu da su da su Rusi od raspada Sovjetskog Saveza, pa sve do prije desetak ili petnaest godina, bili potpuno odsutni u međunarodnoj politici, pa tako i na Balkanu, legitimno se pitati gdje treba tražiti prave razloge za napetosti koje mogu prerasti u sukob? U brzopletoj želji da cijela regija što prije uđe u EU i NATO ili “svemoćnoj ruci Kremlja”, sposobnoj da uništi krhki mir kojeg nam je “podario NATO pakt”.

Pravi razlog za trenutnu situaciju, prije svega, nisu nikakve “stoljetne netrpeljivosti među narodima u regiji”, kako žele da vjerujemo, jer se tim lažima sve može opravdati. Napetosti i netrpeljivost su, kao što je slučaj u brojnim regijama u svijetu, posljedice sukoba proizvedenih i podržanih od strane Zapada početkom ’90-ih, na Kosovu 1999. godine, a u Makedoniji 2001.

Odgovornost u cijelosti leži u zapadnim zemljama i njihovim brzopletim odlukama, koje su u ostvarenju svojih geopolitičkih političkih ciljeva vješto koristile povijesne podijele i “kompleksni vrtlog balkanske politike”. Manje je vjerojatno da ih nikada nisu ni pokušale razumjeti i da su sve činile u “najboljoj namjeri”.