Manifest – Iluzija političkih izbora: Bijeg od slobode

„Da je većina bila potpuno svjesna činjenice da ih se varalo, razvilo bi se možda ogorčenje koje bi ugrozilo postojeći poredak. Zbog toga su se takve misli morale potiskivati, a oni u kojima se taj proces potiskivanja nije vršio adekvatno dovodili su u opasnost svoje živote ili slobodu.“ – Erich Fromm

Nakon drugog dijela u kojem smo se posvetili konkretnim zabludama, u trećem dijelu manifesta raspravit ćemo o temeljima iracionalnog ponašanja. Odgovore ćemo nastojati pronaći u psihoanalizi i sociologiji. Tema koja slijedi zaslužuje detaljnu analizu, ali da ne bismo otišli u širinu ukratko ćemo raspraviti o korijenima iluzornog ponašanja glasača ali i općenito čovjeka.

Mase ne opažaju iluzije iz jednostavnog razloga: uvjerene su da je iluzija jedina i prava stvarnost. Od rođenja sustav vrši indoktrinaciju, stoga je većina ljudi intelektualno i svjesno ograničeno unutar društvene zadane „kutije“. Kao što je ljudožderu nepojmljiv svijet bez ljudskog mesa, tako je modernom čovjeku nepojmljiv svijet i život bez podržavanja vlastitog inferiornog društvenog položaja.

Prije daljnje rasprave potrebno je napomenuti da glasač poseže za racionalizacijom iracionalnog i nerazumnog ponašanja. Racionalizacijom pojedinac opravdava iracionalno ponašanje (npr. podržavanje inferiornog položaja) i nastoji uvjeriti (najviše sebe) da je njegovo ponašanje ispravno, pravedno i nadasve plod njegove autonomije. Svijest da ga se konstantno vara on mora potiskivati racionalizacijom. Ukoliko bi čovjek postao svjestan da ga se neprestano vara, pojavila bi se opasnost spoznaje da je njegov život promašaj. Ta svijest ugrozila bi njegovo psihičko i fizičko zdravlje, odnosno njegov život, ali i društveni poredak. Da do toga ne dođe, čovjek vrši autocenzuru nad samim sobom što je obrambeni mehanizam od ludila. Osim autocenzure, društvo mora konstantno vršiti masovnu cenzuru i konstantno racionalizirati anomalije (npr. rat za mir, patološka potrošnja, totalitarna demokracija…). Stupanj, odnosno potreba za racionalizacijom u svakom društvu raste proporcionalno iracionalnom ponašanju društvene zajednice.

Fromm o racionalizaciji kaže: „Racionalizacijama suštinski nedostaje to svojstvo otkrivanja i rasvjetljivanja. One samo potvrđuju emocionalnu predrasudu onoga koji im pribjegava. Racionalizacija nije oruđe za pronicanje u stvarnost već post factum pokušaj da se nečije želje usklade sa postojećom stvarnošću.“

Svako opravdavanje iracionalnog ponašanja jest bijeg od slobode.

Antropologija nas uči da svako društvo ima svoja prava koja bi trebala održati hegemoniju društva i spriječiti raspad. Samo po sebi to je prirodni tijek društvenog razvoja. Problem nastaje kada se pojave manipulacije što se očituju iracionalnim ponašanjem. Površnim pregledom sociologija i antropologija nam ukazuju o zanimljivim karakteristikama društva. Neka od njih su:

• Klasna društva su najratobornija društva (glasanjem potvrđujemo klasno društvo vjerujući da podržavamo jednakost),
• egalitarna društva su najmirnija društva, utjecaj društva jači je od gena (teorija „sebičnog gena“ tvrdi suprotno), što čovjek više ima, vlada manje slobode i obrnuto, manje robe veća sloboda, itd.

S druge strane genetika nas uči da je čovjek tijekom evolucije izgubio (bolje rečeno oni su potisnuti) instinkte i razvio je svijest. Zbog pojave fenomena svijesti čovjek ne mora biti uvjetovan višim silama (biologijom, u smislu autoriteta) i ne mora poput životinje slijediti „alfa mužjaka“. Svijest omogućuje čovjeku da bude autonoman.

Iz antropologije i sociologije možemo vidjeti da su klasna društva ujedno i najratobornija. Glasanjem podržavamo takvo ustrojstvo i definiramo svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Razvojem svijesti čovjek je stekao mogućnost da razvije sebi svojstven put. Svijest se može činiti kao nevjerojatni mehanizam za oslobađanje od uvjetovanosti. Ali ako čovjek nije svjestan svijesti uvjetovat će ga druge sile (osim bioloških). U nastavku ćemo raspraviti samo o malom dijelu sila koje uvjetuju ljudsko ponašanje i u kontekst naše priče, ponašanje glasača.

Psihoanaliza

„Ako razumijemo mehanizam koji pokreće razmišljanje grupe i njenu motiviranost, nije li tada moguće kontrolirati mase kako god poželimo, a da one ne budu toga svjesne?“

Edward Bernays

Najveći dar Sigmunda Freuda bio je taj što je ukazao da čovjeku iza leđa djeluju više sile kojih on nije svjestan. Freud je začeo put spoznaje podsvijesti i nevidljivim silama koje su dinamički faktor i pokretači ljudskog ponašanja i pisanja povijesti. Upravo u višim silama pokušat ćemo naći odgovore iracionalnog ponašanja glasača.

Psihopatologija

„Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da formalno puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. Imat ćemo pravu demokraciju. Djelovat će jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije.“

Noam Chomsky (aludirajući na misli Waltera Lippmanna)

Iz antropologije je poznato da je karakter većine pojedinca uvjetovan društvenim svjetonazorom, normama i ostalim filtrima koji ograničavaju svijest (neki od njih su jezik, tabu, strah od izgona iz društva itd.). Opće je poznato da čovjek nije potpuno prazan list papira na koje društvo ispisuje životnu priču. Svako biće rodi se s karakterom koji oblikuje odnos između njega i svijeta. Velika većina ljudi ima slabi karakter i takvog čovjeka društvo lako uvjetuje i stavlja ga u službu održavanja zajednice bez obzira u kojem stupnju je društvo iracionalno. Ta iracionalnost se nadomješta i kompenzira raznim surogatima. U današnjem svijetu značajno je nadomještanje temeljne potrebe za slobodom i ispunjenjem materijalnim objektima kao i predstavom za malu djecu da su ljudi slobodna bića. Kao što smo naveli u prvom dijelu, jedna od ključnih društvenih pojava zbog koje ponašanje glasača možemo svrstati u psihopatologiju jest društveno nesvjesno. Erich Fromm definira navedenu pojavu kao: „Kolektivno nesvjesno (Jungov termin op. aut.) direktno označuje univerzalnu psihu, veći dio koji niti ne može postati svjesna. Pojam društveno nesvjesnog proizlazi iz ideje represivnog karaktera društva i odnosi se na onaj specifični dio ljudskog iskustva kojemu dano društvo ne dopušta da stigne do svijesti. To je onaj dio ljudskosti u čovjeku koje je društvo od njega otuđilo. Društveno nesvjesno je društveno potisnuti dio univerzalne psihe.“

Gledano iz kuta antropologije i sociologije razumljivo je da svakom društvo trebaju određena pravila i norme kojima se nastoji održati struktura društva. Takav način održavanja zajednice je univerzalan i normalan. Problem koji se javlja, odnosno zbog čega ponašanje određenog društva kao današnje možemo svrstati u psihopatologiju jest svjesna i namjerna manipulacija. Jedna od najopćenitije prihvaćenih iluzija u kontekstu političkih izbora jest ta da je čovjek uvjeren da je izbor plod njegove individue, a ne uvjetovanost viših sila. Upravo zbog namjerne i svjesne manipulacije ljudskim ponašanjem, čin glasanja ima potencijal da se svrsta u psihopatologiju. Naravno da „svjesno“ nije nužno da bismo nešto okarakterizirali kao bolesno ili normalno (npr. ljudožderi nisu svjesni svoje patologije). Ključan uvjet jest sagledavanje situacije izvan „društvene kutije“ i nastojati što objektivnije sagledati društvene anomalije. Naravno da je apsolutna objektivnost nemoguća, ali anomalije i iracionalnosti koje smo naveli u drugom dijelu mogu nam ukazati na patologiju promatranog društva. Ako osoba tijekom promatrača uspije napraviti odmak i ostaviti po strani svoje emocije, uvjerenja i vezanost za društvo, imat će mogućnost da u velikoj mjeri objektivno sagleda situaciju (ali ne u apsolutnom smislu).

Inteligencija i kritika društva

„Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već i što misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvaćajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja.“

Noam Chomsky

Inteligencija postindustrijskog čovjeka ograničena je nagonom za egzistencijom mobiliziranim i zamaskiranim u potrošačkom društvu kao nužda patološke potrošnje i beskonačnim materijalističkim hedonizmom i fetišom sigurnosti. Današnja kritika i inteligencija u kontekstu političkih izbora ograničena je ekonomsko-potrošačkim impulsima koji su nametnuti kao potreba za egzistencijom i sigurnošću. Izabrani autoriteti trebali bi glasaču dati osjećaj sigurnosti stoga se osnova političke kritike definira isključivo u tom smjeru. Drevna Atena i antika (u užem smislu grčko-rimski svijet) dale su veliki broj mudraca, intelektualaca i filozofa. Bez obzira na njihovu mudrost, bili su ograničeni u poimanju svijeta. Tako je za njih ropstvo bila normalna pojava koja je činila ustrojstvo društva. Današnja društvena svijest ostala je ista, samo je poprimila drugačije forme i oblike. Za lakše razumijevanje današnje kritike navest ćemo društvo ljudoždera. U zajednici ljudoždera mogli bi se pojaviti (fiktivno rečeno) pojedinci koji se na primjer ne bi složili da se prvo pojede srce. Budući da tradicija nalaže da se prvo jede srce navedene kritike i prijedlozi mogle bi djelovati heretički. Pojedinci koji predlažu prekid tradicije nekome će djelovati kao veliki revolucionari, kritičari starih dogmi i donosioci napretka. Ali niti jedni niti drugi neće biti svjesni da je njihovo ponašanje iracionalno, dapače da spada u psihopatologiju.

Isto tako je i u današnjem društvu. Kritiziraju se potezi političara, njihovi propusti i potezi ne shvaćajući da su te kritike ograničene jer i dalje potvrđuju inferiorni položaja mase i superiorni položaj pojedinca. Pluralizam je dozvoljen jer se kritička misao perfidnom propagandom može usmjeriti prema željenom smjeru, dapače kritika postaje propaganda agende. Društvu će trebati još nekoliko stoljeća razvoja da bismo na današnji svjetonazor gledali kao što mi danas gledamo na drevnu antiku i odnos prema robovima. Povijest nam može donekle dati objektivan uvid u iracionalno ponašanje. Tijekom povijesti pojavili su se mnogi kritičari društva koji su uspjeli zasjesti na mjesto vođe obećavši promjene, i ništa se nije promijenilo jer su kritika i djelovanje ostali unutar društveno zadanih okvira. Možemo zaključiti da je inteligencija uvjetovana društvenim normama, svjetonazorom i stanjem kolektivne svijesti, ali i svijesti pojedinca.

„Stvarnost pluralizma postaje ideološka, varljiva. Ona više proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju, izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprotstavlja.“

Herbert Marcuse

Što glasač želi?

„Posebnu ulogu u ovim tehnikama igra to da se obećanjima kod onoga koji vjeruje u autoritet stvori predodžba da će njegova osobna sreća i njegova sigurnost biti pomoću autoriteta brže i bolje ostvarene nego njegovim vlastitim aktivnim nastojanjima. Ma koliko ovo obećanje pod određenim uvjetima može biti iracionalno, osjećaj svrsishodnosti i razumnosti podčinjavanju autoritetu subjektivno igra ulogu koja se ne može zanemariti.“

Erich Fromm

Glasač vjeruje da želi promjene u društvu. Ali pitamo se kakve promjene ako na zapadu imamo sve temelje za život – kuću, vodu, hranu, posao. Ako nemamo posao, dobru plaću, čistu vodu, krov nad glavom znamo da od izabranog vođe nećemo na poklon dobiti posao ili veću plaću jer inteligentna osoba zna da izabrani vođa ne može utjecati na zakone slobodne ekonomije i recimo natjerati poslodavca da radniku da veću plaću. Stoga se moramo zapitati što to glasač doista želi postići činom glasanja? Kada spoznamo osnove ekonomije i shvatimo nemoć autoriteta da nam poboljša ekonomske uvjete, odgovor o iracionalnom ponašanju glasača moramo pronaći na drugom mjestu.

Ljudsko biće mora zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Nakon što zadovolji osnovne biološke potrebe i potrebe za sigurnošću, mora zadovoljiti i tzv. metapotrebe (Maslow). Prema Maslowu metapotrebe su potrebe za ljubavlju, pripadanjem, osjećaj samopoštovanja, samoaktualizacijom i potreba transcendencije (potreba nadilaženje sebe). Potreba za sigurnošću nikada ne nestaje i čovjek ju traži svuda oko sebe, cijeli život, do smrti. Traži ju u drugim ljudima što su ujedno prirodni oslonci (obitelji, partneru, učitelju – isključujući umjetno nametnutog autoriteta) ali ih i traži u umjetno stvorenim osloncima. Oni mogu biti materijalni objekti (npr. novi mobitel daje mi sigurnost da ću biti prihvaćen u društvu, odnosno neće me odbaciti), ili ljudski – umjetno stvoreni „čuvari“, politički autoriteti koji nam garantiraju ekonomsku sigurnost, ali i suptilno oni su puno više (vidi detalje pod – Povratak u djetinjstvo). Potreba za ekonomskom sigurnošću nadovezuje se i na komfor. Kao što znamo autoriteti nam ne mogu stvarati posao, osigurati nam plaće, ne mogu nam naći posao, ali nas mogu uvjeriti da će nam pružiti ekonomsku sigurnost. Taj osjećaj sigurnosti ujedno je i komfor koji čovjek želi čuti.

Dakle, glasač želi osjećaj sigurnosti, on želi da netko bdije nad njim. On je ovisan o neprestanom napretku i patološkoj potrošnji koji su umjetno nametnuti. On je zatvoren u začaran krug materijalističko-potrošačke sublimacije iz koje nije sposoban izaći. On želi samo ono što mu je rečeno da treba željeti – on želi da se sustav patološke potrošnje i ovisnosti o sigurnosti i materijalnom hedonizmu koji je pretvoren u fetiš i da ga nastavi u nedogled – jer mu je tako rečeno da takav svijet mora biti i da je drugačiji nemoguć.

Herbert Marcuse o društvenoj petlji izgubljenog čovjek je kazao: „Najefikasniji i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju zastarjele forme borbe za egzistenciju.“

Zapadni čovjek ima sve što mu je potrebno, ali on i dalje želi, vjerujući u napredak. On ima potrebu egzistirati, a on to čini trgovinom i potrošnjom. Čovjek neprestano želi i glasanjem vjeruje da stvara jednakost dok ga u suštini želja čini modernim robom. Izabrani vođe trebali bi održavati ekonomski sistem da bi potrošač mogao ponovno trošiti ono što je i proizveo i tako do smrti. Takav čovjek kojemu je svrha života održavanje sustava bijesne potrošnje je otuđen čovjek. Čovjek bez života, on je bez života jer nema slobodu i autonomiju jer sloboda i život idu zajedno kao glava i tijelo. Čovjek se želi osloboditi od strepnje za vlastitu egzistenciju. Da bi to postigao oslanja se na autoritet, koji ga neprestano obmanjuje, iskorištava i laže. Budući da glasač neprestano nalazi utjehu u novom vođi i budući da je strepnja nesvjesnog čovjeka neuništiva, isto tako je neuništiva i glad za autoritetom odnosno za iluzornom sigurnošću.

„Za modernog čovjeka prava sloboda postala je apstrakcija. Danas mjeri slobodu u vremenu, novcu, mogućnosti potrošnje i plaće. Uvjetovan je ekonomsko-industrijskim procesom.“

Gustave Le Bon

U ogromnom sustavu čovjek je pretvoren u kotačić, a njegova moć i sloboda u robu kojom se trguje. Predajom svoje slobode čovjek nužno postaje dio sustava s kojim uspostavlja „ugovor“ o predaji slobode. Time čovjek gubi svoj osobni „ja“ i postaje zamjenjivi kotač društvenog stroja.

Povratak u djetinjstvo

„Baš kao što rođenje znači napuštanje zaštite utrobe, tako i rast znači napuštanje majčine zaštite.“

Erich Fromm

Svakoj odrasloj osobi potreban je osjećaj sigurnosti, topline, ljubavi i mira stoga se njezine potrebe u temeljima ne razlikuju od potrebe djeteta. Riječ je o temeljnim ljudskim potrebama koje nikada ne nestaju odrastanjem nego se zadržavaju tijekom cijelog života. Willhelm Reich tvrdio je da je država ništa više nego zamjena obitelji u velikome. Navedenu tezu opisao je sljedećim riječima: „Majka je u građanstvu domovina djeteta kao što je obitelj njegova nacija u malom“.

Budući da čovjek u pravilu nikada ne odraste na emotivnom i intelektualnom nivou, odnosno nikad ne stoji „čvrsto na svojim nogama“ on je nakon odlaska iz obitelji prinuđen tražiti novi oslonac. Osim u životnom partneru, ljudima oko sebe, objektima sigurnost će naći i u državi. Ona će za njega predstavljati novu obitelj koja bi mu trebala pružiti toplinu doma, sigurnost, komfor i ljubav. Pojedinac će ponekad biti ljut, dapače buntovan spram države (kao i prema strogom ocu), ali on nikada neće odbaciti taj autoritet jer koliko god da država (otac) bila stroga, on mu daje osjećaj sigurnosti i komfora, a to su jedne od dinamička sila koje uvjetuju njegovo ponašanje.

„Dijete treba da vjeruje kako roditelji nikada nisu lagali i da su stvarno ispunjavali sve moralne zahtjeve što ih nameću djeci. Ono treba da vjeruje da je sve što roditelji čine za njegovo dobro i da im ništa nije dalje od pomisli nego da u odgoju djeteta slijede egoistične ciljeve. Upravo u tom dijelu obiteljskog odgoja za moralne kvalitete, koji dijete od početka uči da sebe vidi vezanim za autoritet, nalazi se jedna od najvažnijih funkcija odgoja u stvaranju autoritarnog karaktera… To vjerovanje u moralnu kvalitetu moći djelotvorno se upotpunjava stalnim odgojem za osjećaj vlastite grešnosti i moralne nedostojnosti. Što je osjećaj krivice i uvjerenje u vlastitu ništavnost snažnije, utoliko svjetlije zrači vrlina onih koji su gore.“

Erich Fromm

Autoritativni karakter stvara se u djetinjstvu prvotno preko institucije obitelji da bi se nastavilo u obrazovnim institucijama. Umjesto da obitelj i društvo stvaraju zrelog čovjeka, oni stvaraju ovisnog čovjeka. U ljudskoj prirodi je potreba da čovjek ima oslonac tijekom cijelog života. Tu dinamičku silu koja ga pokreće, društvo sublimira i usmjerava ga u svoju korist. Stoga čovjek nikada ne odraste. On tijekom cijelog života ostaje ovisan o umjetno stvorenom osloncu. Takav čovjek je „proizvod društva“, on nije slobodno ljudsko biće, on je otuđeni čovjek.

Otuđeni čovjek

Otuđeni čovjek je onaj koji nije autonoman i slobodan. On je rob društveno nesvjesnih sila koje upravljaju njegovim životom. On je čovjek čije je ponašanje proizvod dugoročnog i smislenog društvenog dizajna. Glasanje je jedan oblik smislenog i perfidnog dizajna društveno uvjetovanog ponašanja. Umjesto da te snage usmjeri na sebi i društveno koristan oblik, on ih troši na održavanje društvene iluzije. Kao primjer unutrašnje sile navest ćemo da je glasanje jedan oblik trgovine.

Društvo potiskuje temeljne potrebe individue kao što je potreba za slobodom i samoostvarenjem. Da bi se kompenzirala nemogućnost samoostvarenja i ispunjenja društvo nudi surogate. Jedan od tih surogata jest čin glasanja. Trgovina na podsvjesnoj razini funkcionira na sljedeći način: glasač daje glas, dok on zauzvrat dobiva prihvaćanje od društva. Osjećaj prihvaćenosti je dobiven (kupljen) razmjenom. Pojedinac daje glas za održavanje hijerarhijskog sustava, a društvo mu daje osjećaj pripadanja. O važnosti osjećaja pripadanja Fromm je kazao: „Dok se čovjek boji potpune izolacije od vlastite društvene grupe, on se boji i izolacije od ljudskosti koja je u njemu, a koju predstavljaju njegova savjest i njegov razum. Biti potpuno nečovječan je zastrašujuće čak i kada je cijelo društvo prihvatilo neljudske norme ponašanja.“

Prema Frommu strah od potpune samoće i odvojenosti blizak je ludilu. Prema njemu ta potreba: „…da bude jedno s drugima njegova je najjača strast, jača od spolnosti, a često i od želje za življenjem.“ Čovjek mora biti prihvaćen od društva jer u suprotnome, on smatra da mu prijeti izgon. On je svjestan da mora nešto dati društvu da bi bio prihvaćen. Čin glasanja samo je jedan oblik razmjene energije, taj čin je trgovanje koji se odvija na podsvjesnoj razini.

Dokle god će postojati društveno nesvjesno, postojat će i podsvjesne igre, razmjene i strahovi koji održavaju primitivno stanje ljudske vrste. Čovjek koji ljubi slobodu, ljubi i život jer te pojave ne mogu jedna bez druge. Dokle god će čovjek živjeti u iluziji slobode, on neće biti živ. On je mrtav ćovjek jer nema života bez istinske i prave slobode.

 „Veliki dio moderne reklame je drugačiji: ona se ne obraća razumu već emociji – kao i svaka druga hipnotička sugestija ona pokušava da na svoje predmete utječe emocionalno, a da ih zatim natjera da se podčine intelektualno… Sve te metode u suštini su iracionalne. One nemaju nikakve veze sa kvalitetom robe, a poput kakva sredstva za uspavljivanje ili prave hipnoze, guše i ubijaju kritičke sposobnosti kupca.

Sve ovo ne znači da reklama i politička propaganda otvoreno ističu beznačajnost pojedinca. Naprotiv, one pojedincu laskaju dajući mu tobožnju važnost, obraćaju se tobožnje njegovom kritičkom sudu, njegovom smislu za opažanje. No ta pretvaranja u suštini su metoda za otupljivanje pojedinačne sumnje i pomaganje njegova samoobmanjivanja da odluka koju je donio ima obilježje individualnosti.“

Erich Fromm

Izvori citata i literatura:

• „Čovjek jedne dimenzije“, Herbert Marcuze
• „S one strane okova iluzije“, Erich Fromm
• „Autoritet i porodica“, Erich Fromm
• „Zdravo društvo“, Erich Fromm
•  „Bijeg od slobode“, Erich Fromm
• „Psihologija naroda, gomila revolucija“, Gustave Le Bon
• „Mediji, propaganda i sistem“, Noam Chomsky
• „1984“, George Orwell
• „Masovna psihologija fašizma“, Wilhelm Reich