U Europi nema ljevice – Desnica se natječe s krajnjom desnicom

U travnju i svibnju će se u Francuskoj održati predsjednički izbori, nakon kojih će uslijediti parlamentarni.

U političkom smislu, postoji još puno vremena, ali se mnogo toga već dogodilo, polazeći od jedinstvenog položaja sadašnjeg predsjednika Francoisa Hollandea, koji se sam diskreditirao, tako da je njegova popularnost pala na 7,5%. Posve je normalno da je odbio sudjelovati na predizborima svoje, uvjetno rečeno, “Socijalističke stranke“, bojeći se ponižavajućeg rezultata. Hollandeovo predsjedništvo je bilo potpuni fijasko i puno katastrofalnih pogrešaka. Udaljio se od svega što je karakteriziralo francusku ljevicu i tradicionalnog biračkog tijela, prije svega u gospodarskim pitanjima.

Dio biračkog tijela ljevice u Francuskoj se na kraju prepoznao u protekcionizmu “Nacionalne fronte” Marine Le Pen, ali ne samo u ekonomskom smislu, nego i pitanjima sigurnosti.

U tom smislu, slučajno, pa čak i ironično, nakon terorističkih napada u Parizu i Nici, koji su obilježili vrhunac Hollandeove karijere i njegov pad, on se strogo pridržavao birokratskih pravila, punih propusta u sprječavanju terorizma.

Njegov kukavičluk i povlačenje s bojnog polja je probudio staru želju za opstankom u “socijalističkim elitama” i iznova se pojavila želja da se popuni upražnjeno mjesto, nadajući se da će barem spriječiti ono najgore i da se za mjesto u Elizejskoj palači natječu tradicionalna i ekstremna desnica. Takav je slučaj bio 2002. godine, a sada se, na opće iznenađenje, događa isto. 15 godina kasnije je ova situacija samo potvrda nestanka istinske ljevice u vrhu francuske politike. Istinske ljevičarske vrijednosti više nitko ne brani, osim ako u “branitelje socijalizma” ne želimo svrstati razne nevladine udruge civilnog društva, sve do posljednje na jaslama raznih zaklada, milijardera ili zapadnih kancelarija.

Ambiciozni mladi Emmanuel Macron, bivši ministar gospodarstva, zapravo više i nije član stranke, bio je prvi koji je odlučio vlastitim snagama pokušati doći do ureda predsjednika. Međutim, centar teško može uspjeti u Francuskoj, gdje su birači u zemlji tradicionalno podijeljeni na dva pola – na ljevicu i desnicu.

Svoju kandidaturu, ali pod krinkom “socijalističkog sustava”, predstavio je i bivši premijer Manuel Valls. Međutim, njemu ljudi nisu zaboravili odgovornosti dok je bio premijer Hollandea, a najviše su na njega ogorčeni mladi, prije svega zbog “Zakona o radu”, koji je gotovo identičan svim neoliberalnim radnim zakonima koji se trenutno nameću ili su već nametnuti u zemljama EU.

Njegov prvi govor kao kandidata za Elizejske palače je obilježila suzdržanost i mirni tonovi, što je u suprotnosti s njegovim eksplozivnim karakterom. Njegov glavni protivnik u stranci je bio Arnaud Montebourg, bivši glasnogovornik Segolene Royal iz 2007. godini i bivši ministar gospodarstva, jedan od “nezadovoljnika” među ljevičarskim socijalistima, koji je uvelike kritizirao ionako diskreditirani duo Hollande-Valls, što samo pokazuje zbrku u podijeljenoj stranci.

Na iznenađenje sivih, pobjedu na predizborima ljevice odnio je Benoît Hamon koji trenutno ima 15% glasačke podrške. Treba spomenuti i predsjedničkog kandidata druge ljevice Jean-Luc Mélenchona, koji može biti veliko iznenađenje na predstojećim izborima u Francuskoj, a o kojem se malo priča.

U predizborima republikanaca, na kojima je sudjelovalo više od 4 milijuna birača, uništen je stari vođa i iskusan borac koji se htio vratiti na dužnost, Nicolas Sarkozy. Super favorita Alaina Juppéa je pobijedio François Fillon, iskusni godišnji bivši premijer pod Sarkozyjem, ortodoksni “thatcherist”, što se u Parizu smatra gotovo uvredom.

Za Fillona kažu da je “osobni prijatelj Vladimira Putina, a nije izrazio ni zgražanje zbog pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima”. On misli da je za Europu poboljšanje američkih i ruskih odnosa dobro, te da bi on mogao biti jamac te suradnje. Trenutno se protiv Françoisa Fillona vodi istraga zbog navodne pronevjere velike svote novca, kojeg je isplaćivao članovima svoje obitelji kao suradnicima za fiktivne poslove dok je obavljao političke dužnosti.

Fillon je uvjereni katolik i lako može koketirati s ruralnom Francuskom, a na neki način je sličan Marine Le Pen, barem po pitanjima imigracije i nacionalnog identiteta.

Marine Le Pen!? Njena sjena pada na bilo koji izbor. Ona može izgubiti samo ako se svi ostali prestraše njezina ulaska u Elizejsku palaču i odluče se ujediniti protiv “Nacionalne fronte”.

Trenutna predviđanja su da će predsjedništvo dobiti Fillon, ali istraga protiv njega može lako preokrenuti ovaj trend. Razina potpore Fillonu najranjivijih društvenih skupina u Francuskoj se može smanjiti zbog njegove želje da uništi socijalnu državu, što osnovne značajke njegove ekonomske politike.

Izbori u Francuskoj su važni, jer će biti mjerilo za ostale važne izbore u EU. Oni će utjecati na izbore u Njemačkoj, gdje se već poduzimaju sve “potrebne mjere” kako bi se spriječila rastuća popularnost konzervativaca “Alternative za Njemačku“. Nijemci ništa ne prepuštaju slučaju.

Otvaranje granica sirijskim izbjeglicama od strane Angele Merkel je dovelo do pada popularnosti njene vlade. Možda ne velikog, ali ipak značajnog. Njezina stranka, CDU, brani Merkel i potvrdila je njezinu kandidaturu za mjesto kancelarke po četvrti put. Međutim, nakon terorističkih napada, Angela Merkel je odustala od politike “bezgranične gostoljubivosti” prema imigrantima, što su učinile i neke druge ekonomski uspješne zemlje, pogođene terorističkom pošasti.

Njemački “socijaldemokrati” su također odabrali svog kandidata, bivšeg predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza, koji vjeruje da može udahnuti novu snagu u SDP i djelovati kao alternativa Angeli Merkel. Međutim, unatoč trenutnom rastu popularnosti, Martina Schulza mnogi vide kao gubitničkog kandidata, dugogodišnjeg eurobirokrata koji nema ni završenu srednju školu, a još manje veze sa stvarnim problemima njemačkog stanovništva.

Prognoze su da bi CDU i SPD opet mogli biti prisiljeni na sastavu “velike koalicije”, jer samo tako mogu spriječiti uspon vanparlamentarne oporbe i sličnih pokreta.

Ako se ta predviđanja pokažu točnima, onda se u Njemačkoj i Francuskoj, iako u različitim oblicima, čini sve, pa čak i nemogući savezi, samo kako bi se “populiste” spriječilo da dođu na vlast.

Tradicionalno natjecanje klonova u taborima demokršćana i socijaldemokrata će se odgoditi za neku drugu priliku, jer je sada vrijeme za taktiku samoodržanja, što im može biti posljednja prilika. Ako ne uspiju, na Zapadu raste plimni val koji će ih progutati, a čine ga konzervativni populisti.

Zašto nema istinskog ljevičarskog prosvjednog pokreta ili političke snage koja bi s političke pozornice mogla pomesti omražene višedesetljetne elite zapadnoeuropske politike i zašto su “Nacionalni front”, AfD i slične stranke posljednje utočište čak i tradicionalno ljevici sklonom radništvu, pitanje je za širu raspravu.