Rusija priznaje “neovisnost” Donbasa s ciljem vraćanja cijele Ukrajine

Prije nekoliko dana su vlasti Donjecke i Luganske Narodne Republike uputile ultimatum režimu u Kijevu. Situacija je zbog ekonomskog embarga Donbasa, blokade prijevoza ugljena, neisplate mirovina i prekida svih novčanih transakcija između središnjih vlasti u Kijevu i Donjecka i Luganska postala neodrživa.

No, čini se da se najbolje dolazi na kraju, ali je trebalo imati strpljenja i izdržati ubojstva, bombardiranja i razaranja civilne infrastrukture. Na kraju je, kako bi pokušao izbjeći provedbu odredbi Sporazuma iz Minska, ukrajinski predsjednik Porošenko pokrenuo neuspješnu ofenzivu na DNR i LNR u nekoliko pravaca, ali osim gubitaka u ljudstvu i tehnici ukrajinska vojska nije učinila nikakav pomak i na kraju je morala pristati na tko zna koje po redu primirje.

Unatoč težnji za mirnim rješenjem sukoba, kako je propisano Sporazumom iz Minska, kojeg je rezolucijom potvrdilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Donjeck i Lugansk su tri godine trpjeli granatiranja civilnih područja, a Kijev je odbio u djelo provesti sve na što se obvezao. Osim toga, poreze od prihoda kompanija koje još uvijek rade na području Donbasa, a čiji su vlasnici oligarsi udobno smješteni u Kijevu ili nigdje drugdje na zapadu Ukrajine, proračun Donjecka i Luganska nikada nije vidio.

Riječ je o kompanijama u vlasništvu ukrajinskih oligarha, posebice Rinata Ahmetov i Sergeja Tarute, koji tri godine, plaćaju porez u proračun Kijeva. Teško zarađeni novac rudara, metalaca i industrijskih radnika Donbasa im je vraćan u obliku topničkih granata i kasetnih bombi, kojima se razaraju komunalna infrastruktura i njihovi domovi.

Tri godine je Donbas u Ukrajinu slao ugljen kojim su se grijali stanovnici ukrajinskih gradova i kojim su proizvodili električnu energiju. Kao odgovor su im u napadačke misije slani tenkovi, oklopna vozila i ubojiti sustavi “Grad” i “Točka-U”. Cilj je bio uništiti i izgladnjeti obespravljeni Donbas i prisiliti ga da, bez obzira na de facto neovisnost, hrani Ukrajinu.

No sve ima granice. I posljednja slamka spasa za Kijev je bila fizička blokada Donbasa. Na području samoproglašenih republika su zbog blokade rad obustavili metalurški kombinati Enakjevo, Alčevsk, te čeličane “Krasnodonugol” i ona u Makevejevki.

Zbog toga su čelnici Donjecke i Luganske Narodne Republike, Aleksandar Zaharčenko i Igor Plotnicki, Kijevu uputili zajednički ultimatum u kojem se navodi da “ako do 00:00 sati 1 ožujka 2017. blokada ne bude ukinuta, uvodi se vanjska uprava nad svim poduzeća u vlasništvu Ukrajine ili državljana Ukrajine, a koja posluju na teritoriju DNR i LNR”.

“Mi ćemo zaustaviti isporuku ugljena Ukrajini, jer Kijev ionako nema kapacitete ni shemu za plaćanje. Obnovit ćemo sve proizvodne pogone i okrenuti ih tržištu Rusije i drugih zemalja. Zapravo, to bilo jedno od naših prvih programskih obećanja u trenutku proglašenja naših Republika”, poručili su Zaharčenko i Plotnicki.

Treba reći da vlasti DNR i LNR imaju sve mogućnosti za organiziranje rada poduzeća na svom teritoriju, a dovoljno je da problem dobave koksiranog ugljena riješe tako što će ga dobiti iz Rusije.

No, što će biti s ukrajinskim metalurškim kombinatima u Mariupolju, Iljičem “Azovstalom” i koksarom u Avdejevki? Koga bi to trebalo zanimati? Neka se tim problemom bave Semon Semenčenko, Parasjuk i Julija Timošenko. Zbog gašenja metalurških kombinata, oni će biti odgovorni za kolaps sustava proizvodnje i distribucije električne energije u Ukrajini i gubitke tisuća radnih mjesta i smanjenje deviznih prihoda u državnom proračunu Ukrajine. Naime, to je zapravo posljednji ogranak ukrajinske industrije koja je još uvijek manje ili više radi i donosi prihode.

Prema izvješću premijera Ukrajine, Vladimiru Grojsmanu, za odustati od kupnje energetskog ugljena antracita iz Donbasa, kojeg se troši 24 milijuna tona godišnje, zemlji treba 5 godina i 15 milijardi ukrajinskih grivni ulaganja za potrebe modernizacije. Gdje će naći taj novac i kako riješiti problem, neka misle Julija Timošenko, “veterani” antiterorističkih bojni i njihovi aktualni zapovjednici koji ne odustaju od blokade. Rusija je pristala pomoći Donbasu da više ništa nema veze s Kijevom

Naravno, sve želje ili planovi čelnika Donjecke i Luganske Narodne Republike se ne bi mogli ostvariti. No, Rusija je promijenila pristup, ali se u njemu nazire dugoročni cilj – vratiti cijelu Ukrajinu u svoju orbitu, ili barem njezin veći dio.

Rusija i Donbas su ozakonili svoje veze, a cilj je da Donjecka i Luganska Narodna Republika više ne moraju živjeti od humanitarne pomoći i “milostinje” Moksve, nego od vlastitog rada.

U posljednjih nekoliko dana je učinjeno niz znakovitih koraka, kao što su priznavanje dokumenata i putovnica DNR i LNR od strane Kremlja. Međutim, sada je, bez čekanja da istekne ultimatum Donbasa Kijevu, noćas u ponoć, industrija ugljena DNR i LNR preusmjerena iz Ukrajine u Rusiju. Euroazijska ekonomska unija, na čelu s Rusijom poslovat će s metalurškim kombinatima i rudnicima, a sve financije više neće ići preko Kijeva, čime se ujedno priznaje i “privremena nacionalizacija poduzeća”.

Znači li to da je Kremlj odustao od Ukrajine i krenuo putem priznanja Donjecke i Luganske Narodne  Republike? Ne, jer bi to bilo prejednostavan i dugoročno loša odluka.

Tri godine od prvog raspada Ukrajine se primjećuju različiti osjećaji i težnje. S jedne strane, Krim se ujedinio s Rusijom, a dio Donbasa se bori protiv ukrajinske vojske i samostalnih nacionalističkih i neonacističkih bojni. Premda vlada nesigurno primirje, područje je i dalje u ratnom stanju.

S druge strane, proces preustroja Ukrajina i usklađivanje sa zapadnim standardima i vrijednostima teče sporije nego što je itko ​​u proljeće 2014. godine mogao očekivati.

U Ukrajini se vodi oštra borba između oligarhijskih klanova, zemlja je u rasulu i vlada razočaranje u “europski izbor”, prije svega zbog gospodarske krize i degradacije društva, a sve to se događa vrlo brzo. Na kraju, prije nego je itko mislio, posljednjih godinu dana se ušlo u novo poglavlje povijesti ukrajinskog krize i zemlji prijeti “Treći Maidan“.

Prisiljavanje društva da se suprotstavi “ruskoj prijetnji”, čvrsta orijentacija “elita” prema Zapadu, prije svega Sjedinjenim Državama, umorili su ukrajinsko društvo od preokreta. Ovakva situacija može potrajati samo pod uvjetom da predsjednik Petro Poroshenko očuva vlast. No, u posljednje vrijeme postoji nekoliko znakova da je relativno primirje u vrhu ukrajinskih vlasti pri kraju. Razni klanovi i frakcije su spremi na novi krug borbe za vlast.

Međutim, uz akumulirane unutarnje napetosti, došlo je do promjene vanjskog okruženja i važnost Ukrajine za Zapadu, prije svega za SAD, oštro je pala.

SAD, ali i mnoge države Europe, pripremaju se za promjenu svojih politika prema Rusiji. Ukrajinske “elite” već osjećaju da će biti odbačene. Ne, Zapad neće odustati Kijeva, kao ni Moskva, ali više neće trebati usluge ukrajinske političke “elite” za demoniziranje Rusije. Naravno, bez toga “elite” Kijeva gube stabilnost i ne mogu igrati igru europskih integracija u kojima će oni biti “štit Europe od invazije ruskih tenkova”. Takve i slične tirade na Zapadu malo tko želi slušati.

Kao što je normalno, obični ljudi se uglavnom bave potragom za poslom, bilo da ga traže u Europi ili Rusiji, ali zbog svega toga su sve više nezadovoljni vlastima u Kijevu.

Uoči predsjedničkih izbora prije dvije godine su se nečemu nadali, ali Porošenko je odavno vrlo nepopularan. Tko će ga zamijeniti, to baš i nije najvažnije pitanje. Važnije je hoće li se njegova smjena dogoditi mirnim putem i hoće li Porošenko opstati u uredu do 2019. godine? Šanse za to su gotovo nikakve.

Dijelom i zbog toga što će Kijev morati nekako provoditi odredbe Sporazuma iz Minska, ali ako to učini, Porošenko će biti optužen za izdaju i buknut će novi “Maidan”. Porošenko već dvije godine pleše na rubu ponora i Donbasu ne želi dati novac koji mu pripada.

Uskoro, promjenom stava na Zapadu, to više neće moći činiti. On zna da mora učiniti nešto, ali svaka njegova odluka samo pogoršava situaciju. Julija Timošenko i druga “opozicija” samo čekaju trenutak kada će pokrenuti napad na vlast i smijeniti Porošenka.

Ovo je bio pravi trenutak za aktiviranje odnosa između Moskve i Donbasa, što se nije dogodilo slučajno.

Što čini Moskva? Prvo, legalizirala je de facto stanje na terenu, ali ne službeno, jer nije priznala neovisnost DNR i LNR odlukom parlamenta, vlade i predsjednika. Ali je priznala dokumente DNR i LNR.

Drugi korak je nacionalizacija industrije u Donbasu, čime je pomogla stvarnom prekidu gospodarskih veza između odcijepljenih republika i Ukrajine. Povod za ovu odluku je dala sama Ukrajina – blokadom željeznica koja se provodi od strane ukrajinskih “dragovoljaca”, čime se ometa isporuku ugljena iz rudnicima kombinatima crne metalurgije. Sada u Donbasu traže druge dobavljače i kupce i Rusija je pristala integrirati nacionaliziranu industriju u svoje tržište.

Prekid bilo kojeg proizvodnog ciklusa nije isplativ ni za Donjeck ni Kijev, ali što se moglo učiniti u ovoj situaciji?

Porošenko ne može razbiti “blokadu”, jer bi odmah bio optužen za izdaju i promoviranje “trgovine s neprijateljem”. Rudari i metalci Donbasa ne mogu čekati i kombinati trebaju kontinuirani ciklus proizvodnje i neprekinutu opskrbu. Blokada i prekid utječi na ukrajinsko gospodarstvo, ali i na ekonomiju DNR i LNR. Na kraju je odlučeno da se ekonomije razdvoje, ali ne smije doći do potpunog razdvajanja dva dijela formalno još uvijek jedne države. Naime, potpunim odvajanjem DNR i LNR i njihovim priznanjem o ovi granicama, Ukrajina bi za Rusiju zauvijek postala strana i “udaljena” država.

Ne, to se neće dogoditi, a oni koji razmišljaju dugoročno imaju dobre razloge za takvu odluku. Naime, zemlja je u ovom trenutku podijeljena – ratom i krvlju, ali je bila prisiljena trgovati ugljenom. Nakon što je besmisleno odlučila žrtvovati sve nade i ugušiti Donbas, na kraju će DNR i LNR preživjeti i bez ostataka Ukrajine.

Naravno, uz pomoć Rusije, jer drugačije ne bi uspjeli. Rusija će Donjecku pomoći u sektoru ugljena i metalurškoj industriji, čime će ekonomski odvojiti Donbas od Ukrajine. Međutim, to ne znači radikalan zaokret u “ukrajinskom kursu” u ruskoj politici.

Rusija mijenja pristup Donbasu – Priznaje uvjetnu neovisnost s ciljem vraćanja cijele Ukrajine

Sudeći prema navedenom, posljednjih nekoliko tjedana je postalo jasno da je sazrelo vrijeme da Rusija počne aktivnije igrati u Ukrajini. Sada je jasno da tvrdi vojni odgovor na agresiju Kijeva nije i neće biti jedini odgovor. Nakon odluka o privremenom priznavanju dokumenata DNR i LNR, usvojena je operativna odluka integracije ekonomije Donbasa i da ukrajinske tvrtke porez više ne plaćaju Kijevu, nego u lokalne proračune Narodnih Republika, koje su proglasile sveobuhvatne programe humanitarne pomoći za ljude na još uvijek okupiranom dijelu Donbasa. Niz drugih koraka pokazuju da se Moskva u ovom trenutku odlučila na ozbiljniju igru.

Novu faza borbe za Ukrajinu Rusija je počela u trenutku kada se promijenila američka administracija, a Washington je pokazao da se neće žrtvovati za Ukrajinu, iako nitko ne tvrdi da mu ukrajinsko pitanje uopće nije važno.

No, predsjednik Donald Trump se nije sastao s prvim čovjekom ukrajinskog režima Petrom Porošenkom, iako je ukrajinski ministar vanjskih poslova Pavel Klimkin posebno odletio u Washington da pripremi posjet.

Zbog toga je u posljednjih mjesec dana, nakon promjene vodstva Bijele kuće, Rusija poduzela učinkovite korake, veće nego cijele 2016. Prije svega, ruska vlada se odlučila aktivirati u Donbasu i drugačije se pozicionirati peka Kijevu.

Bez odustajanja od Sporazuma iz Minska, čak insistirajući na njemu, Rusija je poduzela navedene korake i poseban naglasak dala na informiranje ruskog govornog područja, ali i šire, o svemu što se događa. To je osobito vrijedi za novu programsku shemu ruske televizije, ali ima li uopće smisla čekati na dobru volju Kijeva? Ako netko misli da da, onda će morati čekati dugo, jer Kijev nema namjeru provesti dogovorene odredbe.

Direktor Instituta za zemlje Zajednice Nezavisnih Država, Konstantin Zatulin, smatra da je potpisivanje dekreta ruskog predsjednika Vladimira Putina o priznavanju dokumenata DNR i LNR “rezultat dubokog razočaranja u ukrajinsku politiku”, te da “Rusija gubi nadu da je aktualni režim u Kijev spreman poduzeti korake za realiziranje mirovnog sporazuma u okviru procesa iz Minska”.

Zamjenik predsjednika Vijeća Federacije i predsjednik Odbora za javnu potporu za stanovnicima jugoistočne Ukrajine, Jurij Vorobjov, rekao je kako se OESS u sukobu u Donbas pokazao kao “bespomoćna i amorfna struktura”. Naravno, takve izjave državnih dužnosnika su uvijek usklađene s višim državnim vodstvom.

“Stječe se dojam da OESS u sukobu u Donbas predstavlja bespomoćnu i amorfnu strukturu, koja nije u stanju vidjeti ukrajinski tenk pored sebe. Da ne spominjem korištenje destruktivnih oružja poput raketnih bacača “Točka-U”, kao što su dokazale naše službe”, rekao Vorobjov.

Podsjetio je kako promatrači OESS-a redovito bilježe kršenja primirja, “ali nikada ne navodi specifične počinitelje granatiranja civila”.

“Stječe se dojam nepotpune provedbe mandata misije OESS-a. Pogotovo sada, kada postoji pogoršanje situacije, promatrači često demonstrativno napuštaju područja njihove odgovornosti”, rekao je Vorobjov.

Prema njegovim riječima, provedba Sporazuma iz Minska “na rubu je kolapsa“. Isto je rekao i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kada je izjavio “da je pozivati se na savjest ukrajinskih vlasti – gubljenje vremena”.

Pod tim uvjetima je Rusija odlučila djelovati samostalno, bez puno obzira na primjedbe Zapada. Naravno, Moskvi treba međunarodno priznato političko rješenje. Stvaranje granica dvjema nepriznatim državama je jednostavno beskorisno. Međutim, strože mjere mogu prisiliti Zapad da izvrše pritisak na Kijev, a tu Rusija ima brojne adute.

Prošli tjedan je Državna Duma usvojila izmjene i dopune zakona o platnom prometu u zemlji. Tim se promjenama zabranjuju financijski transferi od strane platnog sustava Rusije u zemlje poput Ukrajine, koja je 3. studenog 2016. zabranila prenos novca pomoću ruskog platnog sustava. To se dogodilo uoči američkih predsjedničkih izbora, kada je ukrajinski režim očekivao pobjedu Hillary Clinton.

Sada je Rusija odlučila odgovoriti recipročnom mjerom, zabranjujući prijenos novca u Ukrajinu. Međutim, stupanje na snagu novog zakona će potrajati neko vrijeme, ali je temeljna odluka jasna i brojni ukrajinsku radnici mogu izgubiti priliku za slanje novca kući. Oni će morati sami putovati jednom svaka dva ili tri mjeseca s gotovinom u sebe.

No, Rusija je ostavila ove povlastice za građane DNR i LNR. Službeno je to učinila iz humanitarnih razloga. Ako je stanovnicima Donjecke i Luganske Narodne Republike dopušteno da šalju sredstva iz Rusije, da putuju s putovnicama nepriznatih republika, povećat će se lavina potražnje za ovim dokumentima.

Čak i neki stanovnici Poltave kažu kako bi se htjeli registrirati kao “državljani” Donbasa. Ne treba ni računati koliki bi novac lokalne vlasti Donbasa dobile za to. Međutim, potražnja za putovnicama je problem za Kijev, koji sada ne može objasniti ostatku zemlje da je Donbas “neprijateljska strana u sukobu”, ako svi tamo mogu putovati bez ikakvih problema? Osim toga, nedavno je Donbas posjetila i zastupnica Vrhovne Rade, Nadežda Savčenko, gdje je dočekana, udovoljeno je njenom zahtjevu da posjeti ratne zarobljenike i vratila se u Kijev.

Ukrajinci s putovnicama DNR i LNR u rukama su najveća noćna mora za Kijev. Naravno, to je samo jedna mogućnost, ali govori da Rusija raspolaže s mnoštvom mjera utjecaja na Ukrajinu.

Nakon Putinova dekreta se broj zahtjeva za putovnicama Donbasa povećao za deset puta, izjavio je čelnik DNR Aleksandar Zaharčenko. Trenutno se pokrenulo pitanje dodatnih kapaciteta, jer nema dovoljno praznih putovnica u odnosu na potražnju.

Izjave Zaharčenka sugeriraju da Rusija s jedne strane zauzima snažniji politički stav prema Donbasu, a s druge da Donbas kao na oružje u borbi računa na simpatije stanovništva koje čami pod terorom režima u Kijevu.

Zadnju humanitarna pomoć u dijelove Donbasa koje drži ukrajinska vojska su poslali veterani ili njihovi rođaci iz DNR i LNR, a radilo se o jednokratnoj novčanoj pomoći od 10 000 rubalja. To je gotovo 5 000 ukrajinskih grivna, odnosno, dvije ili čak tri mjesečne mirovine. Osim toga, to je bio čin običnih ljudi, ali će nesumnjivo imati propagandni učinak na područjima okupiranim od strane ukrajinske vojske.

Zaharčenko se redovito obraća svim Ukrajincima. U svom posljednjem obraćanju je rekao:

“Imamo sve što treba za normalan život u domovima – struju, grijanje i plin. Ali vi ne. Čitav vaš život ste vikali da je Donbas regija koja uzima novac iz Ukrajine. Mi sada ne primamo subvencije od 2014. godine. Ni ranije ih nismo dobivali, jer nisu stizale do nas. Ali sada živimo novu stvarnost i raspravljamo o takvim programima koji su u Ukrajini već zaboravljeni.”

“Vjerujte mi Ukrajinci, vas je napustila gospoda koja vam je uzela um, a uskoro će vam oduzeti zemlju, vašu crnu zemlju, šume. Što ćete poduzeti? Što će biti? Mi ćemo živjeti bez vas. Vi, nažalost, nećete ni živjeti. Žalosno je da se svađamo oko teritorija, ali je tako. Bez Donbasa, Ukrajina je – ništa”, rekao je Zaharčenko.

“Ukrajinski premijer Vladimir Grojsman je rekao kako gospodarstvo Ukrajine ulazi u novu fazu razvoja. To je posljednja faza. Kako će se vaša zemlja zvati, ja ne znam, ali bih vam savjetovao da uzmete sjekiru i date brz dogovor tim silama”, rekao je Aleksandar Zaharčenko.

Naravno, iza takvih izjava stoji Rusija, koja je u odnosu na Kijev postala “nemilosrdna”.

Zaharčenko je ovih dana rekao da će Donbas graditi odnose s Ukrajinom samo u formatu neovisnih država, što znači da ipak otvara put federalizaciji Ukrajine, uz što manje prolijevanja krvi. Dakle, čak ni te izjave nisu u suprotnosti s odlukama ruskog državnog vrha. To ne znači da će Rusija diplomatski priznati DNR i LNR, ali je cilj jasan – transformacija Ukrajine u federaciju.

Usput, priznavanje dokumenata DNR i LNR je dobar način da se Kijev odvrati od nove vojne ofenzive, jer na svaki takav napad Rusija može odgovoriti “potrebom za diplomatskim priznanjem DNR i LNR”.

Rusija je treba utjecaj u što je moguće većem dijelu Ukrajine, a to je istočno od linije Harkov – Odesa. Za to se bori već treću godinu, a želje onih koji su zazivali “slanje trupa koje bi u tri dana umarširale u Kijev” su tlapnje neznalica ili onih koji ne znaju čekati pogodan trenutak za ostvarenje konačnog cilja.

Rusija je definitivno oživjela ideju transformacije Ukrajine na konfederalnoj osnovi. Kao što je rekao Lavrov, već jedna trećina regija Ukrajine traži od Kijeva da se službeno definiraju ugovorni odnosi između regija i centra. Ova ideja je objašnjena još u proljeće 2014. godine, a zabilježena je u Ženevskom sporazumu od 17. travnja 2014.

“Tada su shvatili da zemlja mora biti cjelovita, ali da se moraju promijeniti ovlasti centra. Takva su kretanja primjetna u Odesi i Zakarpatju, ali ne samo na istoku i jugu, nego i zapadu zemlje. Mislim da je to potrebno govoriti o sudbini cijele zemlje, a ne samo govoriti o Istoku i “agresoru”, rekao je Lavrov.

Nakon neprekinute blokade tranzita, Rusija je prihvatila ekonomije Narodnih Republika i uključila i u platni sustav. Ukrajinski režim je počeo s ucjenama kako će uništiti metalurška poduzeća Donbasa, izazivajući intervenciju.

I doista, Rusija je intervenirala. Krenule su isporuke koksa izravno u DNR i LNR i spasile su se čeličane Donbasa. No, problem je bio kako naplatiti ovaj posao, a to su učinile lokalne vlasti s ubiranjem poreza i nacionalizacijom poduzeća koja su ranije profit ostavljala u Kijevu.

Međunarodna podrška Ukrajini je ostala samo na riječima, ali ni ona nije bila čvrsta. Osim toga, nitko ne želi financirati Ukrajinu, koje ne može provesti učinkovite ekonomske mjere koje će jamčiti povrat kredita. U okolnostima u kojima Washington još uvijek definira ciljeve, a Nizozemska, Francuska i Njemačka se spremaju za izbore, Moskva je odlučila upotrijebiti sav raspoloživi “arsenal”.

Naravno, Rusija neće priznati neovisnost republika i one neće postati dio Ruske Federacije. Razlog je što se Moskva ne odustaje od borbe za cijelu Ukrajinu, a pravno priznanje DNR i LNR bi znatno zakompliciralo posao ponovnog zbližavanja Kijeva i Moskve u budućnosti. Rusija neće priznati neovisnost Narodnih Republika, ali ne zato što ne želi pogoršati odnose sa Zapadom, nego zato što se bori za povratak područja takozvane “povijesne Rusije”. U to smislu, geopolitičkog neprijatelja samo treba ignorirati.

Ne, Rusija neće priznati odvojene DNR i LNR, jer je važno da Ukrajina ostane cijela i ne mogu se prepustiti sudbini deseci milijuna ljudi, Ukrajinaca i Rusa, samovolji nekolicine u Kijevu i njihovih nalogodavaca na Zapadu.

Moskva se bori za cijelu Ukrajinu, jer ako uzme “Malu Rusiju“, odnosno, ako se samo “Novorusija” okrene prema Rusiji, sve ostalo će ugrabiti nacionalističke, korumpirane i prozapadne elite Ukrajine, što znači da je ovo borba za očuvanje cijele jedne civilizacije, s izuzetkom Galicije, Zakarpatja i još nekim manjih područja na zapadu zemlje.

Ukrajina će teško ikada biti što je bila i Donbas nikada neće biti pod nadležnošću aktualne “političke elite” Kijeva. No sadašnja Ukrajina, formirana u veljači 2014. godine, privremeno je i prijelazno razdoblje. Zemlja će se neminovno  promijeniti i razvijati pod utjecajem unutarnjih i vanjskih čimbenika. U tim procesima će najaktivnije sudjelovati Donbas, koji je pod ruskom zaštitom. Priznanjem neovisnosti samoproglašenih republika bi se jednom jednim odlukom uništio dugoročni plan ponovnog zbližavanja Ukrajine i Rusije.

Trenutna odluka industrijske integracije s Rusijom je donesena da ljudi u Donbasu mogu živjeti, a ne samo preživljavati.

Rusija ima dovoljno snage, volje i stratešku viziju kako istovremeno nastaviti integrirati Donbas i voditi borbu za Ukrajinu, za koju je bolje da formalno ostane ujedinjena, jer se time u životu ostavljaju neraskidive veze koje povezuju dvije susjedne zemlje.