Dječje masovne grobnice u Kanadi ne interesiraju previše zapadne medije

Dok se Zapad okreće Kini radi odnosa prema Ujgurima u Xinjiangu, ostaje primjetno tih o pitanju toga da se u autohtonim školama u Kanadi nalazi više masovnih grobnica. Licemjerje oduzima dah i očito je.

Prije nekoliko dana je u rezidencijalnoj školi u Kanadi pronađeno 751 tijelo, što je povećalo sve veći nacionalni skandal nakon otkrića 215 tijela u školi prije nekoliko tjedana.

Otkrića otkrivaju tamniju stranu kanadske povijesti, onu o kojoj je svijet malo znao. Tijekom duljeg razdoblja čini se da je bio domaćin nekim užasnim kršenjima ljudskih prava. Ipak, sva ta neugodna otkrića dolaze usred obnovljenog pokušaja Ottawe, s ostalima na Zapadu, da optuži Kinu za događaje u autonomnoj regiji Xinjiang, gdje tvrde da se vrše slična zlostavljanja.

Već je ranije pisano o ovom stajalištu za ljudska prava u Ujedinjenim narodima i reakciji Pekinga na njega. No, ironija je u tome da bi, da su ti grobovi pronađeni u Kini, s tako eksplicitnim dokazima, sve uobičajene zemlje to univerzalno označile kao “zločin protiv čovječnosti” ili čak “genocid”.

Ipak, čini se da u Kanadi međunarodna zajednica zadovoljava jednostavnom isprikom, bez stvarne odgovornosti za počinitelje. Otkrića su značajna jer u potpunosti redefiniraju naše razumijevanje Kanade i njezine prošlosti. Posebice osvjetljavaju prirodu “Anglosfere” – zemalja proizašlih iz Britanskog carstva: Australije, Kanade, Novog Zelanda i Sjedinjenih Američkih Država, plus Velika Britanija.

Ovih pet zemalja, iako možda manje Novi Zeland, nisu povezane samo zajedničkom baštinom i nasljeđem britanskog imperijalizma, već objedinjujućom revnošću apsolutističke moralne iznimnosti, samozvanim pravom nadgledanja i diktiranja svjetskih događaja, te da njihove vrijednosti provode globalno.

Unatoč tome što su te zemlje izgradile sebe i svoje bogatstvo na ugnjetavanju autohtonog stanovništva, u širem su svijetu često sebe prikazivale kao spasiteljske.

Kanada je vjerojatno najupečatljiviji primjer. Čak i ako to nije široko priznato, svijet je donekle svjestan da Australija, Velika Britanija i SAD nemaju besprijekorno podrijetlo. Ali malo je ljudi zastalo kako bi razmotrilo činjenicu da je Kanada u svom srcu kolonijalna država, koja se od 1960-ih nadalje preimenovala u liberalnu utopiju i sada se predstavlja kao svjetionik progresivnog i dobroćudnog upravljanja.

Dominira idilična vizija Kanade, zemlje koja je po svojoj vrijednosti bila nevina, prosperitetna i poželjna u usporedbi sa svojim agresivnijim, južnim susjedom, Sjedinjenim Državama. Iako je Kanada očito vrlo poželjno mjesto za život i malo tko bi dovodio u pitanje kvalitetu života, pod koju cijenu? Traumatična povijest prisilnih autohtonih internata u kojima su tisuće umrle i pokopane u skrivenim grobovima, uz uništene zapise, sramotna je mrlja njezine prošlosti.

Postoji argument da je Kanada evoluirala od tada, ali samo na načine koji se mogu opisati kao površni. Kao i ostatak Anglosfere, i dalje je obilježena osjećajem moralnog elitizma. Zemlja je uglavnom neprilična i nezainteresirana za svoje zločine te je umjesto toga usredotočena na druge. Prihvaća tipičan anglofonski stav da zlodjela ”iz prošlosti” više ne jamče politički značaj. Ipak, ovo jedva da je u “prošlosti”, jer je škola u kojoj je došlo do najnovijeg otkrića još uvijek djelovala 1997. Zauzvrat, vjera u nečiji prikaz kao apsolutni standard pravednosti služi suzbijanju kajanja zbog ovih epizoda.

Povijest, kako kažu, pišu pobjednici i vjerojatno je politički trijumf ovih zemalja na svjetskoj pozornici taj koji je tako mračne epizode spustio na rub. U međunarodnim odnosima postoji samo moć koja razdvaja zemlje u načinu na koji mogu jedni druge smatrati odgovornima i sukladno tome, samo gubitnici na kraju plaćaju cijenu.

Uključenost svih pet zemalja u pobjedu nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu bilo je u središtu njihova ”preimenovanja” od najvećih svjetskih eksploatatora do najhrabrijih, svjetskih nacija. Poraz Hitlera i zlo Holokausta omogućili su tim zemljama uspostavljanje jednostavnog narativa u kojem se njihovo stanovništvo okupilo kao snage za dobro te da zbog toga imaju beskonačno pravo policijski nadzirati druge i da zbog toga treba zaboraviti na njihove prošlosti. Takav se stav viri u primjeni prema zemljama poput Kine. Kanada optužuje Peking za genocid, ali zapravo ne priznaje vlastiti genocid.

Dominacija Anglosfere podsjetnik je da međunarodna pravda nije ujednačena i postoji u dva sloja. Najveći i najozloglašeniji prekršitelji ljudskih prava u povijesti se odriču svojih grijeha, ali unatoč tome koriste se ljudskim pravima kao argument za napredovanje u vlastitim ambicijama prema drugim zemljama, često neiskreno ili putem projekcije.

Da je, na primjer, Kanada bliskoistočna zemlja koja bi se suočila sa svjetskom osudom i potencijalnim sankcijama. Ali nije, zemlja je Anglosfera i izrazit će nekoliko riječi kajanja i neće se suočiti s daljnjim posljedicama.