Upoznajte “populista” Wildersa, proizvoda globalističke “elite” koji neće rušiti sustav

Što stoji iza uspona karaktera tako kontroverzne osobe kao što je Geert Wilders? U srijedu, 15. ožujka, održani su izbori u Nizozemskoj na kojima je pobijedila liberalna Stranka slobode i demokracije Marka Ruttea, koja je osvojila 33 mjesta u parlamentu.

U Nizozemskoj je takozvane “populiste” ili “euroskeptike” predstavljala anti-islamistička Slobodarska stranka Geerta Wildersa, koja je dobila 20 zastupničkih mjesta u parlamentu i izgubila izbore, iako je dobila nekoliko mjesta više nego u prošlom sazivu. Neki su pretpostavljali da će se između Ruttea i Wildersa voditi tijesna utrka za prvo mjesto po osvojenom broju mandata.

Nevjerojatno, ali su poraz Wildersa neki opisali kao “poraz nastojanja Putinove Rusije da u europskim nacionalnim parlamentima vodstvo preuzmu populističke stranke koje rade na uništenju Starog kontinenta”.

Potpuno netočna tvrdnja, jer Slobodarska stranka Geerta Wildersa svoj program i retoriku temelji na borbi protiv islama i sukobu civilizacija, što nema nikakve veze s programom suverenističkih stranaka koje se zalažu smanjivanje ovlasti Bruxellesa i jačanje nacionalnih država, čak i za izlazak iz Europske unije. Osim toga, Geert Wilders nikako ne može biti politički saveznik Rusije, koja je u Moskvi u rujnu 2015. za muslimanske vjernike otvorila jednu od najvećih džamija u Europi i ima zakone koji lokalnim samoupravama, poput one u Republici Čečeniji, dopuštaju da dio zakona usklade s islamskom tradicijom. Dakle malo je vjerojatno da je službena Moskva na bilo koji način podržala kandidata poput Geerta Wildersa, kao što ni on sam nema nikakvih simpatija prema Rusiji. No, mnogi su pobjedu liberala Marka Ruttea i poraz “populista” opisali i kao “poraz politike Kremlja“, što je potpuno netočno.

Politički akteri poput Geerta Wildersa i stranka koje vode su dobro osmišljena strategija kako bi se svi koji se protive Europskoj uniji u ovom obliku opisali kao rasisti, fašisti i ksenofobi, a onda se koristili u potpuno nepotrebnom geopolitičkom sučeljavanju s Rusijom, što često daje željene rezultate.

No, upoznajmo prvo Geerta Wildersa, pa tek onda ocijenimo predstavlja li on nizozemske suvereniste ili je riječ o dobro osmišljenom proizvodu, patološkom mrzitelju svega što ima veze s islamom, čime se nikako ne uklapa u skupinu političara koji teže ka multipolarnom svijetu i nikako ne može biti saveznik Kine, Rusije, Irana, Sirije, te brojnih drugih zemalja, najviše iz Latinske Amerike, Afrike i Azije.

Putem medija nije teško saznati da je kontroverzni nizozemski političar Geert Wilders autor dva izrazito anti-islamska propagandna filma “Fitna” i “Fitna 2”. Ove je filmove snimio u vrijeme uspona u političkom životu u Nizozemskoj, nekoliko godina nakon utemeljenja Slobodarske stranke čiji je lider. Wilders je godinama na naslovnicama medija, uglavnom zbog svoje skandalozne kampanje koju vješto koriste zapadni mediji.

Ali s druge strane, upravo zahvaljujući medijskoj hajci se broj pristaša, svjesno ili nesvjesno, nakon svake izjave Wildersa nezaustavljivo povećava. Ranije se Slobodarska stranka na lokalnim izborima etablirala kao treća politička snaga u zemlji, a kasnije i nedavno i na parlamentarnim izborima.

Nakon pada vlade Jana Petera Balkenendea 2010. godine, koji je imao potporu koalicije lijevog centra, a oporba ga je srušila zbog produženja misije u Afganistanu, održali su se parlamentarni izbori na kojima je Wilders najavljivao veliki uspjeh, čak i mogućnost da postane najveća stranka u Nizozemskoj. Međutim, Slobodarska stranka je tada s 24 mandata bila treća stranka po veličini u parlamentu, jednako kao i na izborima 2012. godine, kada osvaja 15 mandata.

Na kraju je sve prilično i jasno. Nizozemska sa svojim ekstremnim liberalizmom je postala plodno tlo za uspon “populističkih” stranaka poput one koju vodi Wilders, ali uz napomenu da se te stranke vrlo malo zalažu za vraćanje dijela ili punog nacionalnog suvereniteta.

No, Wilders je iskoristio trenutak nekontrolirane imigracije i za svoje pristaše je pravi “heroj i mučenik koji se bori za pravednu stvar” i u stanju je kanalizirati protestne glasove nezadovoljnika trenutnom situacijom. Bez jasnih odgovora na određena pitanja on nameće svoju viziju svijeta i Europe u njemu, koja je zapravo pojednostavljena verzija “sukoba civilizacija” Samuela Huntingtona u kojem je islam najveći neprijatelj zapadnoj civilizaciji.

Za protivnike je Geert Wilders čudovište i ovaj obrazac odlično služi za izazivanje podjela u društvu u kojem je elita odlučila očuvati status quo.

Iako je tema složena, pokušajmo pojasniti zbog čega sve sugerira da je Geert Wilders dobro osmišljeni politički proizvod koji zapravo pogoduje onima protiv kojih tvrdi da se bori.

Bez da ulazimo u teorije zavjere, nije tajna da je zbog političke korektne i “progresivne” politike europskih demokracija i zahvaljujući ekonomskoj krizi situacija postala neodrživa. Ako tome dodamo “avet islamskog ekstremizma”, što je matrica gotovo svakog napada nakon 2001. godine u Sjedinjenim Državama, logično je da će mnogi povjerovati da četiri nomadska čobana koji se skrivaju u afganistanskim planinama namjeravaju islamizirati Nizozemsku. Nakon toga se 2015. godine njemačka kancelarka Angela Merkel odlučuje na politiku otvorenih vrata i prihvat svih imigranata, bez ikakvog kriterija, čime izaziva kaos u Europskoj uniji.

Čak i prije odluke njemačke kancelarke, trenutak je bio kao stvoren da na pozornicu, doslovno niotkuda, stupi Geert Wilders, koji se predstavljao kao prvak slobode i zakonitost protiv ”islamofašizma”. Mediji su svojim napisima samo pogoršali situaciju i stvorili dva suprotstavljena pola. S jedne strane je stvoren “progresivni” cirkus, humanitaran i umjeren, a na drugoj “revolucionarni” Wilders, “jedini koji razumije potrebe pravih Nizozemaca i bijelih kršćana”.

Naravno odgovor muslimanskih imigranata u Nizozemskoj i njihovih potomaka kojima je to jedina domovina nije mogao biti nego kakav jest. Oni su Wildersa i njegove pristaše proglasili fanatičnim i nasilnim ekstremistima.

Zapravo sve izgleda tako jednostavno, kao da se radi o filmskom scenariju. Ali istražujući dalje, odjednom se saznaju sumnjivi elementi koji sugeriraju da iza nizozemskog političara stoji nešto posve drugo.

No, tko je zapravo Geert Wilders?

Prije svega, on je vrlo čudan karakter. Njegovi korijeni su nejasni, kao i krugovi u kojima se kretao i ekstravagantni politički stavovi za koje se zalaže.

Prva stvar koju ćemo čuti o Geertu Wildersu jest da je za njegove pristaše “heroj i mučenik“, a protivnici ga jednostavno vide kao neonacista i ksenofoba. Nikoga ni najmanje ne zanima njegova prošlost i njegova česta putovanja, iako je sve vrlo lako naći na internetu.

Na internetu stoji da je rođen 1963. godine od oca nizozemskog katolika i majka iz Nizozemske istočne Indije, današnje Indonezije. Ne znamo ništa o njegovoj obitelji i njegovom djetinjstvu. U svojoj autobiografiji Wilders piše da se za vrijeme Drugog svjetskog rata njegov otac zbog straha skrivao za cijelo vrijeme trajanja njemačke okupacije, a čak četrdeset godina nakon kraja rata nije htio nogom kročiti u Njemačku.

Wilders i danas ponosno pokazuje svoje protunjemačke osjećaje, zastarjele i glupe čak i za današnje nacionaliste. Međutim, očito je da korijen svega leži u njegovoj identifikaciji sa Židovima ili s drugim neprijateljskim skupinama prema nacističkom režimu. U stvari Wilders u navedenoj autobiografiji sam tvrdi kako ima pretke židovske vjere.

Godine 2009. nizozemska antropologinja Lizzy van Leeuwen u dugom članku u tjedniku De Groene Amsterdammer tvrdi da je u Državnom arhivu provela istraživanja o Johanu Ordingu, Wildersovom djedu po majci. Lizzy van Leeuwen otkriva da je Johan Ording bio zamjenik direktora za financije u Istočne Java, gdje se oženio Johannom Meijer iz poznate nizozemske židovske obitelji koja se nastanila u Indoneziji. Nakon što je zbog niza stečajeva otpušten s dužnosti, djed se sa ženom i djecom vratio u Nizozemsku, siromašan i prezadužen. Dakle, Lizzy van Leeuwen pronalazi dokumente koji potvrđuju židovske korijene Wildersa.

No, čak i to nije posebno problematično, ali postoje podaci koji pojašnjavaju obiteljski i kulturološki kontekst u kojem je stasao buduću lider Slobodarske stranke. Nakon završene škole se mladi Geert odlučio putovati svijetom i “slučajno” kao prvi cilj svog putovanja odabire Izrael. Također je posjetio i susjedne islamske zemlje, kao što su Sirija, Jordan i Iran, ali o tim zemljama nije stekao nikakav pozitivan dojam.

Međutim, u Izraelu se od Geert kao tinejdžer osjećao kao kod kuće.

“Osjećao sam se kao da sam već bio tamo“, kaže u svojoj autobiografiji Geert Wilders.

Osjećao se “kako kod kuće” i tamo ostao živjeti dvije godine, radeći u moshavu, vrsti kibuca za sefardske Židove, gdje se u posljednjih 25 godina vraćao najmanje 40 puta.

Godine 1992. Wilders ženi Krisztinu Marfai, mađarsku Židovku koja je tada radila u mađarskom veleposlanstvu u Nizozemskoj, a kasnije za američku multinacionalnu Pfizer.

Ova kompanija je poznata po financiranju brojnih zaklada i istraživačkih centara u svijetu, da vrši pritisak na vlade i utječe na unutarnje i vanjske politike određenih zemalja.  U Nizozemskoj Pfizer stoji iza neokonzervativaca “Zaklade Edmund Burke”, koju je stvorio i financirao.  Lobiranje ove zaklade se može sažeti u tri točke – ekonomski liberalizam, liberalne reforme u zdravstvu i obrazovanju i jačanje veza između Nizozemske i Sjedinjenih Država. Među osobljem zaklade je i Bart Jan Spruyt, kao sekretar i blagajnik, koji je u početku bio uključen u stvaranje Wildersove stranke.

Politička karijera Geerta Wildersa je započela 1989. godine, kada ulazi u Narodnu stranku za slobodu i demokraciju (VVD), koja tada, slijedeći načela liberalizma, predlaže razgradnju socijalne države i borbu protiv svih oblika državne intervencije u gospodarskim i socijalnim pitanjima.

U stranci je i Frits Bolkestein, kasnije poznat po “Bolkensteinovoj direktivi“, kojom se Europi htio nametnuti neobuzdani liberalizam. Bolkestein ga uzima pod svoje okrilje i postaje njegov mentor. Wildersa nagovara da napravi karijeru unutar njegove stranke.

Geert sa svojim mentorom dijeli odanost ekonomskom liberalizmu i odbojnost prema muslimanima, čime je ostvario strelovitu karijeru i od običnog urednik govora Bolkestein postaje njegov osobni asistent. I na kraju, 1998. ulazi u parlament, ali tada rastu napetosti s drugim članovima Stranke za slobodu i demokraciju (VVD), koju Wilders vidi premekanu i neučinkovitu u rješavanju ključnih problema u Nizozemskoj. Godine 2004. napušta VVD i osniva vlastitu Slobodarski stranku.

Geerta Wildersa su u Slobodarskoj stranci spojili uznemirujući radikalizam i ultrakonzervativizam, čudna i naizgled proturječnu mješavina ekonomskog i kulturnog liberalizma i libertarijanstva, u isto vrijeme s jakim referencama u području sigurnosti i kontrole imigracije.

Slobodarska stranka želi u Ustav staviti prava životinja, ali u isto vrijeme muslimanima bi zabranila pravo na molitvu. Tvrdi da se zalaže za tradicionalne kršćanske vrijednosti, a želi sačuvati sve što Nizozemskoj donosi dobit, kao što su “sektori” prodaje lakih droga, prostitucije i slično.

U vanjskoj politici je situacija još gora, gdje Geert Wilders kombinira euroskepticizam i izolacionizam, ali daje bezuvjetnu podršku cionističkoj i američkoj politici.

Geert Wilders je, međutim, uglavnom odan svom križarskom ratu protiv islama i muslimana, dok na drugoj strani malo pažnje posvećuje važnim temama za Nizozemsku.  2008. je zajedno s ostalim članovima svoje stranke snimio osrednji propagandi film naziva “Fitna”. Naziv govori sve, jer je arapska riječ koja znači “test”, ali i “pobuna” ili “građanski rat”, odnosno sve ono što unutar muslimanske duhovne zajednice muslimana uzrokuje podjele i sukobe. Film ne govori ništa, osim što prikazuje neke “sure” ili poglavlja odabrana iz Kur’ana i epizode s vijestima ili prizorima terorističkih napada. Jasna namjera je bila demonizirati islam i muslimane u Nizozemskoj, ali i diljem svijeta. Film izričito optužuje Kur’an i islam da potiču na nasilje i terorizam, te još mnogo toga. Kur’an je također optužen da propagira antisemitizam, nasilje nad ženama i homoseksualcima, genocid, zlostavljanja i tako dalje, iako slične simbolične priče možemo pronaći i u Starom zavjetu i drugim svetim knjigama monoteističkih religija. Naravno, uvijek se radi o posebnim poglavljima, namjerno izvađenim iz općeg konteksta poruke. Islam je u filmu također optužen kao najozbiljniji “univerzalni” zločin, koji u svom propovijedanju prijeti svim narodima svijeta.

Netko bi trebao objasniti dobrom Wildersu kako to da je toliko ogorčen na univerzalnu zločinačku prirodu islama, a ne vidi puno opasniji i katastrofalni “univerzalizam” u zapadnoj misli i gotovo religioznom ateizmu koji nekažnjeno provodi zločine u ime “ljudskih prava”, “demokracije” i “liberalizma”.

U islamu postoji dio vjernika, uglavnom vezanih za ideologiju vehabizma, selafijski pokreti i takfiristički ISIL, koji su nesumnjivo zločinci, no govorimo o manjem dijelu radikalnih islamista. Na drugoj strani se u ime “ljudskih prava”, “demokracije” i “liberalizma” bombardira nezaštićena populacija, zemljama se nameću neljudske ekonomske sankcije, ne priznaju se legitimno provedeni izbori subverzije, provode se teroristički napadi, najviše protiv iranskih znanstvenika i dužnosnika, ali se to u zapadnim medijima sustavno prešućuje.

Proizvoljna i izvansudska uhićenja, eksproprijacija imovine i mučenja su sustavni dio sve čime se oduševljava Wilders, a dio su ofenzivne politike najviše Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Izraela.

Ali da bi razumjeli ono što stoji iza uspjeha filma “Fitna” i Wildersove stranke, treba razumjeti nekoliko stvari. Zapravo su svi “skandali” proizvedeni od strane medija i nizozemske vlade, čak i prije nego što je objavio svoj film, bili skloni pretvaranju da se distanciraju i da osuđuju sadržaj filma, čime su mu zapravo dali ogroman publicitet, čak i legitimnost za sam sadržaj.

Zanimljivo je ponašanje nizozemskih političara, koji su film osudili i prije nego se počeo prikazivati, a onda su Wildersu osigurali dosljednu zaštitu, kako bi ga obranili od prijetnji nekoliko nizozemskih “repera” nejasnog arapskog porijekla. Govorimo o prvom dijelu, koji je izašao 2008. godine i kada nije postojao ISIL i tolika razina opasnosti od neposrednih terorističkih napada. Vlasti su mu čak pronašle najsigurnija moguća mjesta za projekcije filma.

Teško je povjerovati da su nizozemske vlasti sve to učinile zbog svoje predanosti liberalnoj dogmi. Vjerojatnije je da se namjerno stvorio medijski fenomen kojeg utjelovljuje, personificira “heroj/čudovište” Wilders, koji provodi prljav dio posla, kojeg inače ne mogu obavljati “ugledne i politički korektne” mainstream stranke.  Tada se Wilders počeo prikazivati kao čovjek providnosti.

Prilično je očito kakva sudbina čeka Europu, ako se Wilders dokopa vlasti. On nema jasan program o ekonomiji, radu, sustavu socijalne skrbi, statusu zemlje u EU ili NATO paktu, osim što zna izjaviti kako će izvesti Nizozemsku iz “islamizirane Europske unije”. Drugih razloga nema i sve što Bruxelles čini za njega je sporedno. Najveći, možda i jedini problem za Wildersa je islam, čime nanosi ozbiljnu štetu suverenističkim strankama poput Škotske nacionalne partije ili francuskom Nacionalnom frontu, koji imaju jasne političke programe, a imigracija i suverenitet nad granicama su im samo dio programa, ni približno radikalnog kao što je Wildersov.

Na primjer, Wilders je izjavio “kako bi ljudi poput Muhameda Bouyerija, koji je ubio Thea van Gogha, trebali biti uhićeni administrativnom mjerom, bez odluke suca, optužnice ili tjeralice za neko kazneno djelo”, što je “slučajno” ista praksa koju Izraelci primjenjuju protiv Palestinaca. Naravno, sve bi se činilo “zbog sigurnosti nizozemskih obitelji”.  Wilders je u više navrata u člancima i intervjuima hvalio metode koje Izrael i SAD koriste u “borbi protiv terorizma”, do te mjere da je čak predložio stvaranje nizozemskog “Guantanama”.

Wilders u razgovoru za talijanski Il Giornale kaže: “Kur’an je fašistička knjiga, agresivna i sije mržnju. Ne želim diskriminirati ili izazivati, samo kažem da se nasilje koje curi iz islamskih tekstova ne nalaze u bilo kojoj drugoj religiji, ni židovskoj, ni kod katolika, ni budista. Recimo da je Kur’an više ideologija nego religija. Ja nemam ništa protiv islama ili muslimana kao ljudi, nego sam protiv ideologije koja čovjeka želi lišiti slobode, koja ne poštuje žene, koja želi eliminirati homoseksualce. Moj idol je Oriana Fallaci, koja je shvatila opasnost od islamske invazije! Kao ona mrzim relativizam, to jest, ne želim vjerovati da je svaka kultura ista, jer to nije istina”.

Ovdje se Wilders vrlo vješto koristio igrom riječi i naravno da sve kulture nisu iste, ali islam ne vidi kao religiju, nego kao “zločinačku ideologiju na kojoj je nastala posebna kultura”. Dakle, sad je već prilično jasna okosnica ideje Wildersa i njegove stranke.

Međutim, što rade nizozemske vlasti, posebno u trenutku kada je Bruxelles odlučio da je “populizam” najveća prijetnja “liberalnoj i demokratskoj Europi”. Umjesto da Wildersa i njegove nebuloze o islamu marginaliziraju i protjeraju ga u limb “disidenata” sustava, ovom se čovjeku daje neviđena medijska pozornost, čak i kada su u pitanju banalne i beznačajne akcije za politički život zemlje.

Koji je cilj ove prakse?

Valjda je svima jasno da se prikazujući Wildersa kao “populista”, a prošle izbore u Nizozemskoj kao “važnu pobjedu slobodarske Europe nad mračnim snagama profašističkih populista”, žele diskreditirati političke snage koje se istinski bore protiv sustava i koje nisu njihov proizvod.

Na primjer, da su htjeli, Nizozemci su bez ikakvog problema mogli zabraniti prikazivanje filma “Fitna”, jer ga ne bi bilo teško okarakterizirati kao rasistički uradak. No, to nije učinjeno i cijela ova zbrka oko Wildersa je poželjna i poticana je odozgo, iz samog vrha nizozemske vlasti i Europske unije.

S jedne strane imamo Wildersa, neonacista koji je Kur’an opisao kao “novi Mein Kampf”, a islam kao “novi fašizam” koji prijeti Zapadu, koji pod svaku cijenu povijesnu ideju fašizma i nacizma želi povezati sa zapadnom desnicom. S druge strane imamo “mučenika” Wildersa, koji je neprestano pod vatrom multikulturalne ljevice, a istovremeno i junak slobode izražavanja, posebno kada treba vrijeđati i klevetati religiju. Wilders je stalno po sudovima i progonjen je zbog svojih izjava ili uradaka, a uvijek biva oslobođen svih optužbi, čime samo dobiva na legitimitetu.

Ukratko, zahvaljujući medijskom cirkusu koji ga je stvorio, nastao je lik “borca za slobodu” Geerta Wildersa. Da dobro ste pročitali, “desničara”, ultraslobodarskog i popustljivog prema onima za koje on odluči da imaju pravo na slobodu, ali u isto vrijeme islamofobnog, koji se ne može svidjeti ni ljevici ni desnici, jer utjelovljuje njihove strahove i najdublje želje.

Na kraju je točno da “elita” i ne želi kontrolirati umjerene stranke, nego razne “Wilderse”, a također želi diktirati pravila ekstremnim krilima i ljevice i desnice, tako da spriječi bilo kakvu političku raspravu o neugodnim temama, poput odnosa sa Sjedinjenim Država, NATO bazama u Europi, bankarskim prijevarama protiv prezaduženih država i njihovih građana, skandala od milijardi komada neiskorištenog cjepiva.

Zapravo imamo situaciju u kojoj je sve farsa i parodija, gdje krajnju cionističku desnicu optužuje krajnja ljevica jednako lažna u svojoj “kritici” cionizma. Zapravo, jedni i drugi dijele iste temeljne pretpostavke i imaju iste gospodare, koji s jedne strane podržavaju  cionistički aparthejd, a s druge propagiraju egalitarizam, individualistički anarhizam i liberalnu utopiju o “svjetskoj vladi”.

Wilders, osim što je stvoren kao lažna opozicija, služi i kako bi se skrenula pažnja s nekih nezgodnih pitanja i nametnuo paradoksalni ključ u interpretaciji islama. Geert Wilders je u više navrata izjavio da ne postoje “umjereni muslimani”, što je tipično za izraelske desničare i američke neokonzervativce. No, ovakve izjave imaju svoju svrhu, jer će se lijevi kritičari odmah požuriti da mu odgovore, nudeći mnogo primjera “umjerenih muslimana”, ali mahom tipičnih “petih kolona” koje Izrael koristi za svoju propagandu. No, diskurs ljevice u ovom slučaju nije predstaviti umjereni islam tamo gdje on takav zaista jest, na primjer u prijeratnoj Siriji, nego se naglasak daje na “umjereni islam” koji je prožet “zapadnih vrijednostima”.

Čak i samo prihvaćanje termina “umjereni islam” na drugoj strani znači da je sav ostali islam “loš”, ekstreman, totalitaran, mračan i da svatko, od ekstremne desnice do krajnje ljevice, treba biti ujedinjen u njegovoj osudi i prokazati ga kao neprijatelja i opasnost za Zapad.

U zaključku, fenomen Wilders je daleko od toga da bude sveden na “junaka i mučenika slobode u borbi protiv islamofašizma”, kako žele njegove pristaše na desnici, a daleko je i od stereotipne etikete “rasističkog ksenofoba”, kako tvrde na ljevici.

Geert Wilders nije ništa više od “genetski modificiranog organizma” stvorenog s ciljem da služi određenim geopolitičkim i geoekonomskim interesima i da očuva liberalno-demokratsku civilizaciju koju predstavlja Europska unija.

To se vidjelo i na nedavnim izborima, gdje je premijer Mark Rutte u trenutku, ali samo nekoliko dana pred izbore, preuzeo njegove protuislamske ideje i zaratio s Turskom, čemu se Wilders nije nimalo usprotivio i izgubio je izbore.

Wilders je alat koji neće ometati globalističkoj strategiju, kojoj je dio i “sukob civilizacija”. Njemu je cilj odvojiti Europu od prirodnih euroazijskih i mediteranskih saveznika i predati je u ruke globalističke elite.

Nitko ne shvaća da Europljani, prisiljeni sami sebe smatrati “zapadnjacima”, žive uronjeni u “veliku parodiju“, te da oni koji se u medijima prikazuju kao heroji ili čudovišta nisu ništa drugo nego marionete koje služe da nam odvrate pozornost od stvarnosti koju nam pripremaju.

Geert Wilders, kao što su već rekli Angela Merkel, Hollande i eurobirokrati u Bruxellesu, dokaz je da populisti gube snagu u Europi i njegov poraz na izborima će biti važan dio predizborne kampanje u Francuskoj i Njemačkoj, gdje će se suverenističke stranke poistovjećivati s nizozemskom Slobodarskom strankom Geerta Wildersa i htjet će ih se prikazati kao neonaciste, rasiste, dok će se u slučaju njemačke ljevičarske stranke Die Linke pronaći nekakav drugi model za diskreditiranje.

Ako Europljani, prije svega Francuzi i Nijemci, gdje se ove godine održavaju najvažniji izbori, ne shvate ovo, možemo se pomiriti s činjenicom da Europa, ovakva Europa, nema budućnosti i da su svi koji žive u njoj predodređeni za tragičan kraj, a istovremeno će se iluzorno hraniti lažnim nadama o nužnosti suprotstavljanja u suludom “sukobu civilizacija”.