Priča iz Velima

Svijet i sve u njemu je najljepše u travnju. Krš koji je bio mjesecima siv, tek ispresijecan zelenikom i smrikama u nekoj maskirnoj boji, u travnju bi oživio. Grab, jasen ozelenili, brijesti i jablani isto, čak bi i vjetar nekako promijenio huk s proljeća.

Ahmed je volio Velim, onako kako inače djeca vole rodno mjesto, ono u kojem se osjećaju svoji, moćni, u kojem znaju svako stablo, svaki putić. Od svih putića, Ahmedu je bio najdraži onaj koji bi vodio kraj Povilara, neuglednog bunara do Velištaka, te moćne izvor vode i potoka koji se iz njeg’ izlijevao u neveliko korito obraslo šašom.

Sa svojih 10 godina jahao je konja kao pravi ratnik koji će sasvim sigurno jednom postati. “Bit ću u sultanovoj službi, svi će strepiti od mog imena, sultan će me nagraditi za službu pa ću imati barem tri žene i barem pet ropkinja i robova.”

Nije se zalijetao baš na drugu stranu, tamo iza one crkve i groblja oko nje kojeg se uvijek bojao. Radije je gledao ljude izdaleka, kako oru njive volovima, idu po vodu na bunare. Otac mu je rekao da su to Stankovčani, nevjernici, da ne priznaju Alaha, ni Muhameda. To mu baš nije išlo u glavu, kako može postojati netko da ne vjeruje u Alaha!?

Njihova kuća u Velimu je bila jedina cijela, uokolo su bile ruševine, a otac mu Mehmet je bio sultanov graničar.

Bio je sumrak, htio je još samo odvesti konja na Velištak prije mraka. Sjahao je, konj je rzao, bio nemiran. Prije nego li će se snaći, uzviknuti bilo što, netko ga je s leđa zgrabio, bacio na travu, prekrio mu usta krpom, drugi je uhvatio konja. Otimao se, pokušavao osloboditi čeličnog stiska, zbaciti napadača sa sebe, a onda je utonuo u mrak, nakon što je osjetio udarac u glavu.

Idemo brzo Ilija, veži mu ruke i noge, svakako krpu u usta da ne viče… Ilija i Mile su bili uskoci. Ona klepetala u Zadru su ih nazivali Morlacima, Morovlasima, Vlasima. Živjeli su od pljačke, a pljačkali su u pravilu nezaštićene Turke, a u lošija vremena se nisu sramili pljačkati ni Ilire, ni Hrvate, ni kršćane. Bog je znao da na svijetu mora biti i lopova pa su preskakali samo jednu zapovijed, onu Ne ukradi, a jedna k’o nijedna. Ma, preskakali su i više zapovijedi, samo im je dobro zvučalo da preskaču samo jednu.

Njih dvojica uzjahaše na svoje konje, Ahmeda prebaciše na njegovog konja i trkom cestom prema Dazlini i Zloselima. Prespavali su negdje u Dragama sa svojim plijenom, dječakom umrljanim od suza.

Sutradan su svečano došli u Zadar, pred crkvu Svete Stošije. Iako jutro, već je bilo živo na tržnici. Valjalo se javiti upravniku tržnice i čekati svoj red za prodaju. Dva uskoka su bila više nego zadovoljna cijenom. Za turskog roba su dobili svaki po dva dukata. Kupio ga neki Ivan Scartini, proizvođač kotlova. Što će dalje biti s malim Turčinom, nije ih bilo briga. Ono što jest bila njihova briga jest kako sljedećeg puta na pijacu dovesti tursku djecu, vidjeli su da se za djecu dobiva veći novac.

Ahmeda su smjestili u nekakvu baraku gdje je bilo još barem 20 mladića u odrpanim haljama. Svi preplanuli, ne od sunca, nego od vatre kojom su radili oko proizvodnje kotlova. Umjesto u sultanovu službu, pade tako Ahmed u ropstvo mletačkom obrtniku. Prolazili mjeseci, Ahmed jačao, rastao i radio. Gledao oko sebe i kovao planove o bijegu. Vidio je što se događa s oboljelima pa se poče i on praviti bolestan. Takvih se Scartini rješavao na svoj način – najprije ih krstiti da im duša prosti i njegove grijehe pa ako će umrijeti, neka umru u miru s Bogom, kao krštene duše.

Nakon skoro godinu dana Ahmedovog sužanjstva, dođe tako red i na njegovo krštenje. Dana 18. travnja 1656. odvedoše ga u crkvu. Kako ti se zvao otac? Mehmet Turčikapić, reče Ahmed. Sve to svećenik zapisa guščjim perom u nekakvu knjigu.

Ahmdeov kum na krštenju bijaše njegov vlasnik Ivan Scartini. Koje ime ćete dati vašem djetetu? Marko! Tako Ahmed postade Marko, a prezime? Ne zna se što je svećenik napisao u knjigu, bit će Scartini.

Sa svojih dvanaest godina, Ahmed koji je Marko uspije pobjeći iz Zadra. Pješice preko Zemunika, poljima ispod Nadina, skrivao se i od svojih, i od tuđih. Prešao iznad Vrane, Radošinovca, kršem iznad Kašića pa preko Zibanoge u Velim!

Ali tamo ne bijaše nikoga. Otac mu Mehmet je izgleda odselio, s njegovom braćom i sestrama, sa sobom potjerao i stoku. Kuća bila opljačkana, prazna. Ahmeda svladale suze i očaj. Gdje bi to mogao tražiti svoje, a da ne nastrada, što će i kako će dalje? Sve do sad ga je na životu držala želja za slobodom i snatrenje o tomu kako se vraća kući među svoje. Vratio se, a njegovih nema.

Velim je bio njegov, pomisli. Mogu biti Ahmed, ali mogu biti i Marko. Legenda kaže da je Marko kasnije oženio jednu Stankovčanku i tako bio onaj prvi koji će za trideset godina dočekati sa svojom obitelji fratre iz Skradina i narod koji je s njima došao i naselio Velim.

Nije se naravno prezivao Turčikapić. Nije ni Scartini. A kako jest, ne znamo.

P.S. U rujnu 1658. godine, generalni providur Zadra Petar Valier napisao je u izvješću vlastima u Veneciji da 520 muškaraca, 98 žena i 46 djece čeka da ih se proda (T. Perinčić Mayhew, Prodaja roblja na Jadranu, 112).

P.S.S. Autor pjesme Kraj tanahna šadrvana je Heinrich-Heine (1797.- 1856.), jedan od najvećih pisaca u povijesti svjetske i europske književnosti, a njen originalni naslov je «Der Asra».
«Pjesma je vjerovatno nastala 1845. ili 1846. godine u Parizu. Tada je Heine već dugo, još od 1831. godine, bio u Francuskoj. Kod Heinea je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i osjetljivih ili rafiniranih osjećaja. U mnogim njegovim pjesmama on ima važnu ulogu»