Albanija na raskrižju između europejstva i nacionalizma

Jučer je čelnik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta, David McAllister, izjavio kako je od svih zemalja Zapadnog Balkana jeidno Albanija na pravom putu, a da se u ostalim zemljama osjeća jak utjecaj Turske i Rusije, ali i Kine, Saudijske Arabije i Katara.

McAllister je rekao da je Albanija na “pravom putu”, te da će tijekom ove, najkasnije početkom 2018. godine početi pregovore o pristupanju Europskoj uniji.

Posljednja proeuropska zemlja na svijetu

U Tirani istovremeno vlada nada i osjećaji u kojima nema pretjerano iluzija. Tako bi se otprilike moglo pisati albansko društvo uoči parlamentarnih izbora zakazanih za 18. lipnja. Dok “socijalistička” vlada premijera Edija Rame obećava da će se obračunati s korupcijom i organiziranim kriminalom, albanske oporbene stranke tjednima prosvjeduju u glavnom glavnoj aveniji, gdje su se ljudi zabarikadirali u veliki šator u sjeni predsjedničke palače i premijerovog ureda, tražeći formiranje privremene vlade koja će osigurati regularnost glasanja i protive se rizika od prijevare. Ranije ovog mjeseca je oporba pčela bojkotirati rad parlamenta.

U petak Tirana Times piše kako oporba prosvjeduje već četvrti tjedan, tražeći formiranje privremene vlade.

Obraćajući se pristašama stranke u šatoru podignutom ispred premijerovog ureda, bivši premijer Sali Berisha poziva svog nasljednika, Edija Ramu, da odstupi i dopustiti formiranje privremene vlade kako bi se održali slobodne i poštene izbore.

Berisha je optužio Ramu da je od svog ureda napravio stožer u kojem se okupljaju “ubojice i trgovci ljudima“.

“Ovo je demokratska revolucija i idemo prema konačnoj pobjedi. Ovo je bitka za slobodne izbore, a ne za vlast. Rama nema nade. On bi se trebao predati”, rekao je Berisha u svom obraćanju.

Bivši predsjednik Demokratske stranke je optužio premijera Ramu da je snimljen za vrijeme posjete u jednom od hotela u vlasništvu navodnog “kralja droge”, Klementa Balilija. Policija u Albaniji nije uspjela uhititi “Escobara Balkana”, kojeg susjedna Grčka traži od svibnja prošle godine.

Smijenjeni ministar pravosuđa, Ylli Manjani, rekao je u siječnju da su dva ministra sa svojim ljubavnicama boravila u hotelu Klementa Balilija.

Ranije prošlog tjedna je jedan albanski novinar, poznat po više izvora u državnoj policiji, objavio priopćenje koje je pokrenulo lavinu nagađanja da je premijer Rama bivšeg ministra unutarnjih poslova Saimira Tahirija otpustio u mutnom dogovoru s njegovim partnerom iz vladajuće koalicije, Ilirom Metom.

Artan Hoxha tvrdi da je Rama Tahirija isporučio na zlatnom pladnju u zamjenu za pristanak Ilira Mete u razrješenju Yllija Manjanija.

Osim toga, Artan Hoxha tvrdi da su premijer i jedan od vladinih dužnosnika snimljeni tijekom boravka u naselju u vlasništvu “kralja droge”, Klementa Balilija, u obalnom gradu Saranda.

Međutim, sve ovo uopće nije važno, čak i ako se ne dotaknemo velikog utjecaja Tirane na zbivanja u susjednoj Makedoniji i na Kosovu.

U pozadini procesa integracije u EU, koji pod svaku cijenu mora biti dovršen, Albanija se trudi da barem pokuša formirati modernu pravnu državu. Kandidat za ulazak u EU je postala 2014. godine, od kada se Tirana priprema za iskorištavanje pregovora s Bruxellesom za modernizaciju još uvijek neučinkovitog državnog aparata.

Neosporno je da je zemlja, članica NATO pakta od 2009. godine, prožeta jakim prozapadnim osjećajima i vjeran je atlantistički saveznik, ali je obilježena i proturječjima o kojime ćemo nešto kasnije.

Nacionalne crvene zastave s crnim dvoglavim orlom se često vide zajedno uz američke zastave sa zvijezdama i prugama, a rjeđe uz plave zastave Europske unije.

Tijekom četiri desetljeća komunističke vladavine u jednom od najtajnovitijih režima dvadesetog stoljeća su mnogi Albanci na Zapad gledali kao na fatamorganu. Dugi proces ulaska u EU je za njih važna prilika za modernizaciju, bez obzira na uputnu održivost saveza u Bruxellesu.

Između modernizacije i otpora

Od 2010. godine je za državljane Albanije koji žele putovati unutar Europske unije ukinut vizni režim, dok EU već predstavlja prvo komercijalno tržište za Tiranu, koja je 2015. ostvarila 2,52 milijarde eura izvoza i 1,16 milijardi uvoza. Moglo bi se reći da je za Albaniju EU odličan poslovni partner, ali sve prati veliki “uvoz” gospodarskih i socijalnih razvojnih programa. Od 2014. do 2020. godine je Europska unija za “programe pomoći” Albaniji izdvojila 312 milijuna eura. Rezultate tek treba vidjeti.

Službeno je prvi cilj iskorijeniti endemsku korupciju koja prožima društvo i dalje predstavlja glavnu prepreku za strane ulagače.

“Ja sam optimistična oko pitanja volje Albanaca za provođenje važnih reformi. Ali, to je teže nego što možemo zamisliti i svaki dan vodimo pravi rovovski ​​rat”, objašnjava čelnica delegacije EU u Tirani Romana Vlahutin.

Iako je vlada tvrdi da se Albanija na indeksu percepcije korupcije sa 130. popela na 83. mjesto u posljednje tri godine, takozvano civilno društvo podsjeća svijet da se zemlja ni približno nije poboljšala.

“Korupcija je raširena u gotovo svim granama vlasti. Od niskih dužnosnika koji traže mito za zamjenu brojila električne energije do korupcije za mjesto u zdravstvenom sektoru. Sva ova djela vrlo često ne budu adekvatno sankcionirana zbog neadekvatnosti samog pravosudnog sustava”, objašnjava Aldo Merkoci, aktivist platforme Mijaft.

Reforma pravosuđa

Najvažnija reforma oko koje se vodi politička debata u posljednjih nekoliko mjeseci je ona u pravosuđu. U središtu polemike je kontroverzni “Zakon o provjeri“, takozvani “vetting”, kojim se kapilarno provjerava vjerodostojnost više od 800 albanskih sudaca, kako bi se iz pravosuđa isključilo političko uplitanje ili pokušaji korupcije.

U zemlji u kojoj suci i tužitelji karijeru počinju s plaćom od 580 eura mjesečno, mito je iskušenje kojem mnogi ne mogu odoljeti.

“Ako pitate bilo kojeg albanskog suca za koliko kolega vjeruje da ih je moguće podmititi, odgovorit će da ih je najmanje 80%, što znači da je korupcija sustavna”, kaže Agnes Bernhardt, članica europske misije Euralius za konsolidaciju albanskog pravosudnog sustava.

Dana 30. kolovoza prošle godine je Ustavni sud u Albaniji suspendirao u postupak provjere u tijeku, kako bi se razjasnilo postoje li u “Zakonu o provjeri” elementi neustavnosti. Međutim, problem je što su i ustavni suci, koji moraju ocijeniti zakon, također trebali biti podvrgnuti provjeri, a sad se moraju izjasniti o njemu.

Oporba takozvanog “desnog centra”, jer je u Albaniji teško reći tko su uopće “socijaldemokrati”, a tko “desni centar”, osporava novi standard iz druge perspektive, naglasivši da će informacije o ustavnim sucima i ocjenu njihove podobnosti davati vladine agencije, čime se potkopava neovisnost pravosuđa.

I dok javno mnijenje podupire potrebu za reformom pravosuđa, koje bi trebalo vratiti povjerenje u suce, premijer Edi Rama tvrdi “kako je na ulicama Tirane “Zakonu o provjeri” popularniji od Cristiana Ronalda”. Premijer priznaje da postoje “jake interesne skupine koje pružaju otpor” i protive se provedbi nečega što će biti prava revolucija, ključna za proces europskih integracija.

Naravno, Edi Rama se zalaže i za brže europske integracije svih preostalih zemalja regije i ne skriva da to vidi kao korak ka ujedinjenju u Europskoj uniji “svih albanskih zemalja”.

“Ljudi žele u EU, a da pojma nemaju zašto”

Naravno, teško je reći bi li ulazak Albanije u EU izliječio zemlju od svih “bolesti” ili ne, ali ako posluži kao poticaj za borbu protiv kriminala i modernizaciju zemlje, možda bi Albanci mogli imati koristi. Međutim, Albanija je posebna zemlja i još treba razumjeti što njeni stanovnici znaju u Europskoj uniji.

Treba naglasiti da Albanija ima veliku dijasporu i upitno je kakve informacije o Europi donose kući i koliko se one razlikuju od državne propagande?

Čelnica delegacije EU, Romana Vlahutin, iz svog ureda u Tirani tvrdi da 80% Albanaca ima povjerenje u institucije EU, iako većina stanovništva nema jasnu ideju o tome kako one funkcioniraju. Ona je uvjerena da je ovo povjerenje posljedica mrmljanja zlonamjernih dužnosnika, dok sami Albanci zapravo uopće nisu upućeni kako funkcionira EU. U svakom slučaju, Bruxelles je zadovoljan s Albanijom, a da pojma nema da u toj zemlji postoje dva paralelna svijeta, jedan koji traži reforme i modernizaciju i drugi, tradicionalni, koji često ne otkriva svoje prave namjere.

Na primjer, Koço Danaj je albanski političar rođen 1951. godine i kao karijerista je obnašao nekoliko važnih funkcija u Komunističkoj partiji tijekom režima Envera Hoxhe. Tijekom ’90-ih je bio aktivan kao znanstvenik i politički analitičar u Albaniji, na Kosovu i dijaspori. Objavio je nekoliko knjiga na temu albanskog nacionalizma u kojima zagovara “ujedinjenje svih albanskih zemalja u jednu državu”, priliku koju premijer Edi Rama vidi ulaskom svih zemalja regije u EU.

Međutim, Koço Danaj otkriva neke detalje nepoznate eurobirokratima poput Romane Vlahutin. On tvrdi da se Albanija mora pridržavati neovisnosti albanskih teritorija koje je proglasio Ismail Qemali 1912. i da tirana ne treba priznati Londonsku konferenciju iz 1913., jer je ona laž i jedna velika obmana albanskog naroda i međunarodnog javnog mnijenja.

“Sve što se događa, događa se u pravo vrijeme. Albanci su prihvatili pluralizam, slobodno kretanje ljudi i robe. Albanci putuju slobodno širom svijeta i upoznali su jedni druge. Vidjeli su da smo jedna nacija, baš kao što to kazuju nacionalne pjesme. Albanci danas razumiju da je Kosovo područje Albanije, baš kao bilo koja druga pokrajina Albanije. Krajem ’90-ih Albanci su se susreli i došli do zaključka da smo mi jedan narod, ali da nismo ujedinjeni. Ja sam bio u stalnom kontaktu s njihovim čelnicima u to vrijeme, a iz tih zapažanja sam stvorio “Platformu za Prirodnu Albaniju“. Zahvaljujući društvenim mrežama Albanci postaju sve više i više Albanci i razumiju da se moramo ujediniti. Sada je na redu albanska Vlada da u skladu s postupkom nastavi taj proces. To više nije moj problem i nadam se da je albanska Vlada napravila pravi izbor, u suprotnom će biti rata. To je ono što su sve ankete kažu. Prema Gallupovim anketama, 86% Kosovara želi ujedinjenje s Albanijom. 68% stanovništva u Albaniji, a u Tirani, što je neobično, 74% ljudi se opredjeljuje za naciju, a ne za kozmopolitizam”, rekao je Koço Danaj, što je potpuno suprotno ideji nadnacionalne, multikulturalne i kozmopolitske Europske unije.

Na pitanje kako objašnjava porast nacionalizma u zemlji, Danaj odgovara: “U Tiranu se slila cijela jedna generacija koja je studirala i diplomirala u inozemstvu, a gdje su osjetili rasizam, albanofobiju i bili su prisiljeni šutjeti i raditi ropske poslove. Međutim, sada veliki dio mladih, kao i oni koji nisu pristali raditi u inozemstvu, aktivno pišu u medijima i sudjeluju u ovom procesu. Oni više nemaju kompleks da se vrate u Albaniji i da se bore za Albaniju. Danas Albanija ima jednu novu generaciju koja je studirala u inozemstvu, stekla doktorate u školama, te govori 5 ili 6 jezika. Oni su mnogo veći nacionalisti od mene. Osobno se ne smatram nacionalistom, ali moja kćer, na primjer, ima diplomu u Švicarskoj, govori 6 jezika, a nacionalista je i član Vetevendosje. U njenim očima ja sam pacifist. Dakle, alternativa je prihvatiti moju tezu ili će doći nove generacije koje ne isključuju rat kao alternativu. Moja je dužnost na to upozoriti.”

Dakle, službena Tirana je “na pravom putu”, što se europskih integracija tiče, ali su mladi i frustrirani Albanci tempirana bomba koja se s jedne strane kune u odanost Washingtonu i Bruxellesu, Zapadu općenito, a s druge je duboko prožeta nacionalnim osjećajima i ne može razumjeti kako je moguće da dvije trećine jednog naroda živi izvan granica matične domovine, kako tvrdi Koço Danaj.

Pregovori između Tirane i Europske unije prije svega trebaju iskorijeniti ove proturječnosti, a onda se okrenuti pitanjima pravosuđa, korupcije i reforme institucija. U suprotnom slučaju, Bruxelles će u žurbi da što prije apsorbira ostatak regije sam stvoriti problem više, i to u vrijeme dok oni ranije stvoreni neprestano izazivaju napetosti i sukobe.