“Arapski NATO” – Velika neostvarena želja Saudijaca u borbi protiv Irana

Saudijska Arabija svaku priliku snažno nastoji iskoristiti za konsolidaciju arapskog svijeta na jednoj platformi: za sukob s Iranom. Međutim, ti pokušaji su i dalje uzaludni, što se vidjelo i na nedavnom sastanku Arapske lige, održanom krajem ožujka u Jordanu.

Tijekom summita ni približno nije postignut konsenzus o pitanju Irana, iako se činilo da je trenutak za stvaranje široke regionalne koalicije protiv šiitskih vlasti u Teheranu pogodniji nego ikada prije.

Na summitu Arapske lige 29. ožujka se  mnogo govorilo o “nužnosti koordiniranih odgovora na destabilizirajuće aktivnosti Teherana na Bliskom istoku”.

Glavni tajnik Arapske lige, Ahmed Aboul Gheit, rekao je “kako Iran izaziva sektaške podjele i podriva napore za političko rješenje sukoba na Bliskom istoku”.

Međutim, kada je došlo vrijeme za konačnu deklaraciju, svi arapski lideri su zauzeli zajednički i uravnotežen stav prema Iranu. Jordanski predstavnik je pripremio završni dokument s vrlo blagim kritikama upućenim na adresu Teherana.

Zatim je, na inzistiranje nekih arapskih država, u preliminarnu verziju teksta uključena puno oštrija formulacija.  Međutim, konačna verzija “Deklaracije iz Ammana” sadrži vrlo ograničenu osudu Teherana za njegov “ekspanzionizam” na Bliskom istoku,

Iran se u tekstu spominje samo jednom, kada se od Teherana još jednom zatražilo da Ujedinjenim Arapskim Emiratima vrati tri otoka u Perzijskom zaljevu, koje su Iranci navodno “okupirali“.

Očito je da Arapska liga nije uspjela postići konsenzus na summitu, a čak i pritužbe protiv Irana su posredne, kao na primjer u slučaju Jemena gdje se Teheran poziva da “podrži legitimne vlasti i da se ne miješa u unutarnje poslove arapskih zemalja”.

Uz Jemen, druge dvije točke protivljenja su Irak i Sirija, gdje su se Iranu neizravno usprotivili Saudijska Arabija i njeni saveznici u zaljevu, ali je tekst “pročišćen” do te mjere da i ne zvuči kao optužba. Iračka vlada nije bila spremna glasati za deklaraciju, ako se kao sektaški sukob potaknut od Irana navede borba protiv terorizma u zapadnom Iraku u kojoj sudjeluju šiitske milicije.

Što se tiče Sirije, Iran i “njegove kopnene skupine na terenu” se spominju u negativnom smislu, ali se sve stopilo u formulaciji “kako treba eliminirati sve terorističke skupine u građanskim ratom razorenoj Sirijskoj Arapskoj Republici”.

Naravno, većina zemalja Arapske lige i sve zemlje Zaljevskog vijeća za suradnju  libanonski Hezbollaha smatraju za “terorističku organizaciju“, ali se on ne spominje u Deklaraciji iz Ammana.

Ovdje je bio presudan glas libanonske vlade, jer je Bejrut odmah uložio veto na sve reference o “terorističkoj prirodi  pokreta libanonskih šiita”.

Saudijci su pokušali igrati na unutarnja libanonska proturječja i arapski izvjestitelji sa summita su primijetili da se gorljivi protivnik Hezbollaha i štićenik režima iz Rijada, libanonski premijer Saad Al-Hariri, iz Ammana nije vratio u Bejrut, nego je istim zrakoplovom sa summita s kraljem Salmanom otišao u Rijad.

Dakle, može se reći da je saudijski režim na summitu Arapske lige uzalud trošio napore, jer nije uspio u stvaranju ujedinjene protuiranske fronte. Bez obzira na neočekivani posjet ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije, Adela Al-Jubeira, 25. veljače Bagdadu, irački premijer Haider Al-Abadi i libanonski predsjednik Michel Aoun nisu uvučeni u neku vrstu zajedničke platforme u arapskom svijetu protiv Irana. Nije pomogao ni posjet Haidera Al-Abadija Washingtonu, iako su najveće arapske monarhije očekivale da će u Ovalnom uredu Bijele kuće šef iračke vlade “iskreno razgovarati o iranskom pitanju”.

Iran je s prijateljskim Irakom i Libanonom važan element geopolitičke ravnoteže snaga u regiji, što sami ne mogu biti ni Bagdad, ni Bejrut.

Osim toga, bez usuglašavanja stavova između Saudijske Arabije i Egipta u Siriji je nemoguće postići konsenzus, a on je nužan u stvaranju neke vrste “arapskog NATO pakta protiv Irana”, što je zapravo inicijativa Londona, Washingtona i Izraela.

Najjača ili, bolje rečeno, najskuplja vojska arapskog svijeta želi voditi koaliciju pod službenim izgovorom “borbe protiv terorizma”, ali joj je u stvari cilj “obuzdavanje” Irana, a to je jednostavno nezamislivo.

O projektu kodnog naziva “Arapski NATO” se raspravljalo na političkim i stručnim razinama tijekom posjeta Washingtonu princa i ministra obrane Saudijske Arabije, Muhammada bin Salmana, sredinom ožujka, te s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom Al-Sisijem 3. travnja. U oba slučaja je Trumpova uprava podržala ideju s jasnim protuiranskim kontekstom.

Stranke su se složile da nešto slično euroatlantskom bloku treba i arapskom svijetu, prije svega, kako bi se savez suprotstavio rastućem iranskom utjecaju u regiji.

No, za realizaciju ideje o arapskom vojnom savezu treba razmotriti i interese ne samo Sjedinjenih Država, nego i Turske, koja jest sunitska zemlja, ali ne i arapska i ne bi blagonaklono gledala na ovaj projekt.

Osim toga, najveća prepreka je osigurati ne zeleno svjetlo, ali barem neutralnost Rusije. Dakle, trenutno je zadaća pokušati distancirati Teheran i Moskvu jedne od drugih, čime bi se možda moglo računati na prešutno odobrenje Moskve za stvaranje “arapskog NATO pakta”.

Ujedinjeni Arapski Emirati od početka godine pokušavaju igrati ulogu posrednika između Rusije i Sjedinjenih Država o pitanju pronalaženja zajedničkih stavova o brojnim bliskoistočnim temama. Saudijci su u tom procesu na marginama, ali su bez sumnje djelovali iza kulisa.

Prema arapskim komentatorima, za zeleno svjetlo Moskve arapski lideri nude  utjecaj na SAD i EU u uklanjanju zapadnih sankcija protiv Rusije, stišavanje “krimskog pitanja”, te arapska ulaganja u Rusiju, koja bi zauzvrat odustala od podrške Teheranu.

Iranci su svjesni da ova “velikodušna ponuda” stavlja Kremlj u delikatnu situaciju, jer je vrlo primamljiva. Ali su u Moskvi svjesni da je američko-saudijsko-izraelski savez situacijski i da se temelji na potkopavanju ruskih strateških interesa.

Možda će “arapsko NATO” prije ili kasnije biti stvoren, ali Rusi od njega mogu imati kratkoročne koristi samo u ovom trenutku.

Rusija se oporavlja kao svjetska velesila i za kratkoročni dobitak neće žrtvovati svoje dugoročne geopolitičke interese, koji su nezamislivi bez suradnje s Iranom. Ipak, Saudijska Arabija i dalje traži svaku priliku kako bi omela zbližavanje Moskve i Teherana, ali bez puno uspjeha.

Nakon terorističkog napada u St. Petersburgu se iznova otvorilo pitanje posjete kralja Salmana Moskvi, što su neki komentirali kao novi pokušaj u potrazi slabih točaka u rusko-iranskim odnosima.

Međutim, riječ je o prozirnim pokušajima, kao kada je nedavno jedan prosaudijski list objavio reportažu “kako Teheran nema izlaznu strategiju iz Sirije, te da bi Rusija mogla pasti u iskušenje da sama izbaci trupe Islamske Republike iz Sirije”, što je glupost koja nije vrijedna komentara.

Saudijci sve više traže da se među arapskim zemljama zbiju redovi za akciju protiv Irana. Ali za ovaj ambiciozan projekt treba suglasnost svih članica Arapske lige i Zaljevskog vijeća za suradnju, inače Saudijci riskiraju da upadnu u vlastitu geopolitičku zamku. Ako ne postignu željeno jedinstvo, znači da će se morati upustiti u druge velike avanture s vrlo neizvjesnim ishodom.