Američki napad na sirijsku bazu odavno pripremljen igrokaz – Što slijedi?

Dan nakon američkog raketnog napada na sirijski zrakoplovnu bazu Al-Shayrat u Homsu se počinju izvlačiti logičniji zaključci o cijelom događaju.

Prvo, kako je rekao ruski premijer Medvedev, “razbistrile su se sve Trumpove predizborne magle i ostaju samo neispunjena obećanja”. Drugo, kada su čuli za napad, gotovo u trenutku su svi neprijatelji Sirije su skočili u zrak od oduševljenja. Sada sirijski saveznici barem znaju da nemaju što očekivati od Ankare, koja se lažno počela predstavljati kao konstruktivan čimbenik u pregovorima s Rusijom i Iranom u Astani, a slijede Berlin, Pariz, London, Rim, Tel Aviv, Rijad i ostali koji nisu vrijedni spomena. Trump je ovim potezom raskrinkao sebe i cijelu bulumentu lažnih partnera Moskve i Teherana. I treće, iako ne manje važno, apsolutno je nerazumljivo da SAD danas traže istragu o korištenju kemijskog oružja od strane sirijske vojske, a raketnim napadom su uništeni svi tragovi koji su mogli postojati u zrakoplovnoj bazi Al-Shayrat. Potpuno nelogičan potez, koji dokazuje da je napad zaista bio unaprijed dogovoren i Trump je, kao “poslušno pseto”, na komandu Hillary Clinton, koja je izrazila potrebu uništenja sirijskih zračnih baza, naredio napad projektilima “Tomahawk” na bazu Al-Shayrat.

No, vojni stručnjaci su pokušali razumjeti što se zapravo dogodilo. Baza Al-Shayrat možda i nije tako velika ali je vrlo važna karika u vojnom zrakoplovnom sustavu Sirije. Nalazi se 40 kilometara jugoistočno od Homsa, u samom središtu zemlje. Iz te su se baze vodile misije podrške kopnenim snagama na bojištima  u smjeru Palmire i dalje prema sjeveru u pravu Aleppa. U slučaju veće kampanje protiv terorista u Idlibu će ovo sigurno biti glavna baza za polijetanje sirijskih bombardera. Zašto navodimo “bit će”, a ne “mogla je biti”? Iz razloga što se već poduzimaju mjere na sanaciji oštećenja i baza je prema ruskom vojno kanalu već operativa i koriste je sirijski Su-22. Osim toga, piste se već koriste za slijetanje helikoptera podrške i onih transportnih za dostavu potrebne opreme.

Ruski vojni analitičar Evgenij Krutikov, svojevremeno uposlenik Ministarstva obrane, kaže da su američki vojne akcije u Siriji postale međunarodna senzacija, a neke je čak uhvatila panika.

Međutim, pažljivim proučavanjem okolnosti i posljedica napada na Al-Shayrat se operacija ne može nazvati nečim što bi moglo nanijeti vojnu štetu Damasku.

“Napad na sirijsku zrakoplovnu bazu u američkoj verziji izgleda prilično čudno. Čini se da je stvarnu štetu nisu pretrpjeli ni sirijski ni ruski vojnici, a cijela akcija ima isključivo psihološki učinak. Napad je uzrokovao minimalnu štetu, a propaganda uvelike pretjeruje važnost ovog događaja. Naime, većina opreme u bazi je bila ili za obuku ili zastarjela i to nisu ciljevi za koje treba trošiti skoro 60 krstarećih projektila Tomahawk”, piše Krutikov.

U svojoj analizi kasnije objavljenim materijala i informacije iz svojih izvora nastavlja kako su američki projektili u ovom slučaju nosili bojeve glave s kasetnim bombama. To je protupješačko oružje, kojim je nemoguće uništiti piste. Istina, pogođene su blagovaonice, ali slijedi pitanje za sirijsku vojsku, koja je unaprijed dobila informacije o mogućem bombardiranju. Naime, znaju da je rat, znaju za mogući napad i jesu li u to vrijeme na rasporedu imali ručak ili što već? Napad u vojnom smislu, strateški i taktički, sada ima još manje smisla.

Ako govorimo o “osveti” Damasku zbog navodne uporabe kemijskog oružja u Idlibu, kako tvrdi Trump, napad je morao gađati skladišta tih oružja, uz neizbježnu kontaminaciju bližeg ili šireg okolnog područja. No, tog oružja nikada nije bilo u blizini zračne baze Al-Shayrat. Tamo nema ničega, jer je to obična zračna baza u kojoj se točilo gorivo i gdje su se vršili manji popravci.

Sav arsenal zrakoplovne baze je bilo nekoliko starih MiG-21 i MiG-23, zrakoplova koji su se borili za Quneitru u Golanskoj visoravni, čak i za vrijeme arapsko-izraelskih ratova, što dokazuju i snimke koje kolaju internetom. Ranije su tamo bili razmješteni ruski helikopteri, ali su odmah premješteni.

Krutikov tvrdi kako treba naglasiti dva puta kako je najveći dio vojne opreme u bazi bio za obuku ili zastarjeli zrakoplovi i za takve ciljeve se ne ispaljuje 60 projektila “Tomahawk”, čak i ako zanemarimo činjenicu koliko ih je pogodilo cilj.

S praktične točke gledišta, američku mornaricu troškovi ne brinu. Opskrba krstarećim projektilima je izvrsna, imaju ih na tisuće i mogu ih koristiti jako dugo. Ali se postavlja pitanje učinkovitosti. Međutim, ako govorimo u smislu uništenja vojnih ciljeva, onda je sve što se dogodilo obična glupost ili uobičajena demonstracija sile u kojoj operacija opravdava samu sebe.

Stječe se dojam da su se projektili u sirijskom pijesku pojavili niotkuda. No, lansirani su s razarača klase “Arleigh Burke” u roku od dvije minute.

Korišten je univerzalni vertikalni sustavom lansiranja “Mark 41“, koji u praksi može ispaljivati ove i druge projektile, ali ne cijeli dan. Sustav “Mark 41” je dizajniran tako da se ne može brzo iznova pokrenuti, jer se puni dizalicom i  ponovno punjenje broda ove serije se može provesti samo u luci.

Svaki lansirni sustav “Mark 41” može nositi 32 projektila, što mogu biti projektili “Tomahawk“, protuzračni ili protupodmornički projektili. Opterećeni u luci jednom ili drugom vrstom oružja, ovi brodovi plove oprezno. Univerzalnost ove vrste brodova, za koje se smatra da su gotovo vrhunac inženjeringa, vrlo je upitna. U stvari, svaki brod klase “Arleigh Burke”, jednom na moru, može obavljati bilo koju funkciju, ovisno o zadaći i oružju koje nosi na sebi, bilo da se radi sustavima protuzračne obrane ili onim za uništenje podmornica, koristi projektile srednjeg dometa projektila.

Stoga je apsolutna glupost govoriti o “brzoj odluci američkog predsjednika”, kako mnogi vole tvrditi. Operacija je pripremana dugo vremena, a ako pogledate grafikone kretanja dva broda ove klase koja su provela napad, “USS Ross” i “USS Porter”, moguće je da je pripremljena čak i prije inauguracije Trumpa. Oba razarača su raspoređena u američkoj “Šestoj floti” sa sjedištem u Napulju, gdje su bili dugo, da bi kasnije stavljeni u borbenu pripravnost kao napadački brodovi, a ne kao pokriće za ostala plovila flote.

Posebnim logističkim postrojbama u luci u Napulju je točno naređeno koje projektile staviti na razarače prije izlaska u “patrolu”. Sakriti činjenicu o prisutnosti ovih brodova na Mediteranu, je nemoguće.

Međutim, “osvetnička operacija” protiv sirijskih pilota koje je Washington označio kao krivce za uporabu kemijskog oružja također nije realizirana.

No, ako su ova dva razarača napunjena krstarećim projektilima “Tomahawk” u Napulju, može se pretpostaviti da će udarna sila, kojom zapovijeda američki admiral James Foggo, podržati neku drugu važniju operaciju. Ali zašto je za nju trebao besmisleni napad na “slučajno odabrani cilj”.

Zapovjedniku “Šeste flote” je potrebno najmanje mjesec dana kako bi na punu borbenu razinu podigao sve svoje jedinice, bez obzira koji cilj bio. Bilo da su to precizni udari, zračna podrška za kopnene operacije ili nadzor pomorskog područja. Ovaj sustav brže ne funkcionira, a operativni planovi gotovo svih mogućih opcija, ako postoje na papiru, još uvijek zahtijevaju primjenu.

Na papiru sve izgleda lijepo. Velika flota, puno projektila i velika borbena sposobnost. Gotovo najstrašniji vojni stroj na svijetu. No, u stvarnom životu, brod bi se trebao vratiti u Napulj i ostati tjedan dana na održavanju i ponovnom punjenju i podizanju svih sustava. Za to vrijeme se situacija u svijetu mijenja.

Drugim riječima, Trump je za napad koristio arsenal koji je imao pri ruci. Proveo je napad, ali bez praktičnog učinka. Odlučio se na čin zastrašivanja, a da nikoga nije uplašio, nego samo razljutio. Odluku je donio tijekom susreta i s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, a poznato je kako Kinezi tumače skrivene poruke. O Moskvi da ne govorimo. Uopće se nije sjetio nosača zrakoplova “USS George H.W. Bush” i da njega koristi za napad, koji je trenutno u Perzijskom zaljevu.

Donald Trump je ljudima htio pokazati da nije mlakonja kao Obama i uzeo je dva broda klase “Arleigh Burke” i dodijelio im cilj. Možda cilj čak i nisu odabrali Trump i čelnik Pentagona, James Mattis,  nego je baza Al-Shayrat u Homsu bila na popisu meta od ranije.

Međutim, to nije ni važno, jer je puno važnije ne podcijeniti ovaj događaj. Predsjednik Trump je pokazao kako je on, kao i njegovi prethodnici, također u stanju pokrenuti raketni napad bilo gdje i bilo kad. Sada je važno što će biti sljedeći korak.

Već se govorilo da Sjedinjene Države su moraju vratiti vojnu nadmoć u regiji i još uvijek je aktualna opcija uvođenja zone zabrane leta na dijelu teritorija Sirije, za što zdušno navijaju turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i njegov ministar Mevlüt Çavuşoğlu.

No, zar nitko ne misli dokle sve ovo može dovesti? Budući da SAD i Turska, barem u ovo slučaju, očigledno ne misle poštovati međunarodne procedure, prvi oboreni zrakoplov može dovesti do međunarodne krize prema kojoj će ona u Karibima izgledati dječja igra. No, ovo je najcrnji scenarij za kojeg se Moskva neće odlučiti, ali u pravom životu agresivno uplitanje u poslove drugih zahtijeva i odgovor.

Na drugoj strani je jasno da će američko vodstvo uvijek naći razlog za pokretanje rata, ali njemu neće biti samo brodovi “Arleigh Burke”. Dva broda ove klase su prevela probne udare na ne pretjerano važan cilj u Siriji kako bi američko vodstvo vidjelo reakciju Rusije, Kine i Irana.

Darja Aslamova: Rusiju se uvlači u smrtonosnu klopku

Vojna dopisnica lista Komsomolska pravda Darja Aslamova je rekla kako ona vidi američki napad na sirijsku zračnu bazu.

“29. ožujka 2017. godine je Turska neočekivano priopćila da je okončala operaciju ‘Štit Eufrata‘ i da povlači vojsku iz Sirije, čime je izazvala iznenađenje u analitičara. O čemu se radi? Turska je odustala od svog ukusnog komada kolača? A već 30. ožujka na pregovore u Ankaru dolazi američki državni tajnik Rex Tillerson. Tajne pregovore. Možemo li pretpostaviti da su baš tada saveznici skovali podmukli plan? A već 4. travnja se dogodio neočekivani kemijski napad u sirijskoj provinciji Idlib. Poginulo je preko sto civila. Cijeli svijet je potresen užasnim snimkama poginule djece otrovane plinom. Gdje su prebačena tijela žrtava? U Tursku Adanu iz Idliba. O tome da je u napadu korišteno kemijsko oružje najprije govori ministar pravde Turske Bekir Bozdag. Upravo Turci provode patološko ekspertizu. Ankara odmah inzistira na tome da su napad izvršile sirijske vladine snage. Ministar zdravlja Turske Recep Akdag tvrdi da će podaci biti proslijeđeni na dodatnu analizu u Haag! Igra je počela. Američki predsjednik Donald Trump izjavljuje kako je to ‘žalostan dan’ . Scenografija je postavljena. Odmah se pojavljuju Bijele kacige, organizacija koja surađuje s Al-Nusrom, s histeričnim izjavama o tome da svijet ne smije šutjeti. Sve ide po planu. Već ujutro 7. Travnja, bez objave rata, SAD provode zračni napad na Homs. Još nema nikakve istrage, nikakvih dokaza, nema odluke Ujedinjenih naroda, a rat je već počeo. Na teritoriju koji je natopljen krvlju ne samo sirijskih, nego i ruskih vojnika”, izjavljuje Darja Aslamova.

“Tillerson izjavljuje kako Rusija nije ispunila svoje obveze o uništenju sirijskog kemijskog oružja. A što je s kemijskim oružjem terorista? Šutnja. Izrael, koji je krajnje potresen ubojstvom sirijske djece, potpuno podržava američku odluku o napadu. CNN piše kako je Trumpa “veoma pogodila fotografija poginule djece”. Jasno je da cijeli Pentagon roni suze. Cilj operacije je svrgnuti Assada i iz Sirije istjerati Rusiju. Preuzeti igru ​​i ostaviti nas kratkih rukava. Za nas je nastupio trenutak istine. Ako Rusija pokaže slabost, ne samo da će nas istjerati s Bliskog istoka, nego ćemo se naći u stanju gluhe i teške obrane. Na svim geopolitičkim frontama”, piše Darja Aslamova.