Zaboravite slobodu. Škotska se zalaže za totalitarni liberalizam

Sloboda je vrlo škotski koncept. Uzvikivao je  Mel Gibson u filmu „Hrabro srce“ u ulozi škotskog borca za slobodu Williama Wallacea, i oduvijek je bila vrijednost u srcu pokreta za nezavisnost. Pominje se čak i u jednom od najvećih istorijskih dokumenata Škotske – Deklaraciji Arbroath iz 1320. – u kojoj su škotski plemići tražili papino priznanje zemlje kao nezavisne države. Tu je pisalo: „Ne borimo se za čast, bogatstvo ili slavu, već samo za slobodu koje se nijedan pravi čovjek ne odriče osim svojim životom.“

Snažne riječi. Ipak, u posljednje vrijeme moglo bi se shvatiti mišljenje da je Škotska zaboravila šta sloboda znači u praksi. Ironično, za vladu čija je svrha da se oslobodi kandži Unije, ona ima čudan način tumačenja koncepta slobode.

Postoje ozbiljni problemi u odnosu sadašnje škotske vlade prema slobodi govora. Prvo smo imali slučaj Craiga Murraya, bivšeg diplomate i aktiviste koji je neumorno vodio kampanju za pomoć Julian Assangeu. On trenutno sjedi u zatvoru u Edinburgu, protiv njega je vođen krivični postupak zbog blogovanja o suđenju Aleksu Salmondu. U svoju odbranu tvrdio je da nije objavio nijednu informaciju koja već nije bila u javnom domenu. Ali u onome što se naširoko smatralo činom bez presedana i politički motivisanim, osuđen je na 8 nedjelja zatvora.

Zatim, postoji primjer Marion Millar, feministkinje, računovođe i majke koja je tvitovala o transrodnosti i bila optužena prema Zakonu o zlonamjernim komunikacijama. Posebno je bila zabrinuta zbog uticaja transrodnog pokreta, koji je opisala kao „predatorski kult“, na djecu. Zbog nekoliko tvitova u kojima izražava svoja osjećanja o tom pitanju, uhapšena je i biće joj suđeno kasnije ovog mjeseca. Njene pristalice, od kojih su mnogi dio grupe „Za žene Škotske“ na Twitteru, smatraju je nešto kao mučenicom za uzrok ženskih prava u Škotskoj, i počeli su da tvituju pod heštegom #womenwontwheesht („wheesht“ je škotska riječ za „ćutati“).

U Škotskoj postoji iskrena zabrinutost zbog toga u kojoj mjeri su se transrodni i LGBT+ lobiji infiltrirali u vladinu politiku. Prošle nedjelje su naslovi objavljeni kada je sekretar za obrazovanje objavio novo uputstvo koje djeci od četiri godine omogućava da promijene pol u školi i postanu poznata pod drugim imenom ako to žele, bez pristanka roditelja. Smjernice takođe predlažu da opcije igranja za osnovnoškolsku djecu budu „rodno neutralne“; da knjige i izvori sadrže transrodne osobe i da školska djeca učestvuju u komemorativnim danima za transrodne osobe (u njemu se navodi mjesec istorije LGBT populacije i Dan vidljivosti transrodnih osoba).

Osim očiglednih problema s kojima se djecom manipulira i prisiljava ih da rješavaju pitanja o kojima psihološki nisu spremni razmišljati, te da im država oduzima osnovna roditeljska prava, postavlja se i pitanje kako je do ovog ”savjeta” došla škotska vlada. Nedavna infografika o ovoj temi koju je napravila škotska vlada nedavno je raskrinkana, jer je jedan korisnik Twittera istakao da je tumačenje podataka pogrešno. Ali za ove ideološki vođene, liberalne ratnike, čini se da činjenice nisu važne.

Nema uticaja ni javno mnjenje. U anketi koju je sproveo Talk Radio, u kojoj je postavljeno pitanje da li se ljudi slažu sa novim škotskim zakonom o promjeni pola kod djece, od 24.600 ljudi, 98 % ispitanika je reklo da je protiv. Ako živimo u demokratiji, kako je moguće da se takav zakon usvaja kada velika većina građana ne pristaje na to? I kako je moguće da je svako ko ospori vladino prepuštanje transrodnom lobiju kažnjen ili, u najgorem slučaju, uhapšen?

Uzmimo za primjer Ruth Wishart, škotsku novinarku veteranku koja se usudila da pokrene ovo pitanje u nedavnom članku. Hrabro je napisala: „Moramo razgovarati o otimanju. Otimanje vladine politike od strane bučnih aktivističkih grupa. Otimanje osnovnih nauka. Otimanje engleskog jezika. Oduzimanje roditeljskog prava.“ Pitala je zašto transrodna zajednica koja predstavlja oko 1 % populacije unapređuje svoje uzroke na štetu svih ostalih manjinskih grupa tamo, i na prava ženske populacije koja čini najmanje 50 % stanovništva. Wishart je ilustrovala ovo uz odluku škotske vlade da posljednjih godina u svoje zgrade ugradi „rodno neutralne“ toalete. Ovo je zapravo uključivalo uklanjanje brojnih toaleta samo za žene, jer je prostor bio ograničen.

Ruth Wishart, iako označena kao „transfobična“ zbog izražavanja svog mišljenja (ne samo od strane komentatora, već i političara), apsolutno je ispravna i razumna u iznošenju svih ovih tačaka. Na ovaj način ona daje glas velikom broju Škota koji se plaše da otvoreno iznesu svoje stavove, iz straha od progona. Na kraju svog članka, Wishart citira biologa Chrisa Wrighta koji kaže da ako se biološki pol „masovno negira, postajemo taoci haosa. Jednostavno ne možemo sebi priuštiti da izgubimo kolektivnu vezu sa stvarnošću.”

Haos, međutim, nije ono što me brine. Upravo suprotno – čini se da doživljavamo vrstu visoko organizovanog, autoritarnog liberalizma koji upada u privatni život svakog škotskog građanina. Sada će, kao i u Trećem rajhu, djeca imati bliži odnos sa državom nego sa roditeljima. Zaista, prema zakonu o govoru mržnje objavljenom ranije ove godine, čak i ono što se kaže za kuhinjskim stolom može se prijaviti vlastima ako se smatra „diskriminatornim“. Mnogi sektori zajednice, uključujući i Katoličku crkvu, istakli su da takvi potezi štete slobodi govora, ali nažalost njihovi pozivi su ugušeni.

Čini se da je koaliciona vlada stranke SNP-Zelena na misiji da od Škotske napravi svjetionik liberalizma, i vjerovatno će nastaviti da gura trans i LGBT agendu po svaku cijenu. To je, naravno, politički motivisano. Distanciranjem od konzervativne Westminsterske vlade, biračima se može pokazati da su vrijednosti Škotske drastično različite od vrijednosti Engleske i da učiniti privlačnom za liberalniju omladinu za koju se nadaju da će se pretočiti u više glasova za SNP u glasačkim kutijama. (Nije slučajno što je škotska vlada smanjila starosnu dob za glasanje u Škotskoj na 16 godina kako bi dobila veću podršku za nezavisnost.)

Druga strana ovoga je da sloboda govora pati. Zagovornici tradicionalnih porodičnih vrijednosti postaju transfobi. Ljudi koji iznose svoje mišljenje bivaju uhapšeni, pa čak i zatvoreni. Ovo nije sloboda o kojoj su škotski aktivisti za nezavisnost sanjali vijekovima. Autoritarno pravilo kojeg se škotski nacionalisti žele osloboditi može biti bliže kući nego što misle…

Autor: Johanna Ross