Je li moguće ubrizgati 5G čip putem cjepiva?

Na početku kampanje cijepljenja protiv Covida-19 na društvenim mrežama pojavila se glasina da će cjepivo protiv virusa sadržavat 5G mikročipove koji će omogućiti praćenje cijepljenih osoba radi dohvaćanja privatnih podataka. Je li moguće ili nije, odgovara Jean-Marc Routour, profesor elektronike na Sveučilištu Caen u Normandiji.

Ironično je da se ova glasina pojavila gotovo 56 godina nakon što je Gordon Moore, jedan od osnivača Intela, iznio empirijski zakon koji ukazuje na udvostručavanje broja tranzistora na mikročipu svake 2 godine. Taj se zakon i danas potvrđuje elementarnim elektroničkim komponentama – tranzistorima – koje danas dosežu nanometrijske veličine.

Prve elektroničke komponente izrađene su s vakuumskim žaruljama koje sadrže vlakna i rešetke zvane triode. Zagrijavanjem i elektrostatičkim učinkom mogli bi se pojačati slabi električni signali. To je ono što je omogućilo prve bežične prijenose signala Morseove abecede početkom 20. stoljeća. Glomazne, lomljive i skupe elektroničke komponente, koje smo viđali u našim starim crno-bijelim televizorima tipa Major 67 proizvedenim u Nišu, radile su s visokim naponima. Govorimo o “lampama” EL84 i PL519. Stare komponente su zamijenile nove takozvane tehnologije čvrstog stanja s kristalima poluvodičkog materijala.

Poluvodička komponenta koja obavlja funkciju pojačanja razvijena je 1950-ih godina, a trgovački naziv su odabrali u Bell laboratoriji: tranzistor. Prvi integrirani krug, odnosno mogućnost proizvodnje više tranzistora međusobno izravno povezanih u poluvodičkom kristalu, ostvaren je krajem 1960-ih.

U industrijskim razmjerima, kvadratne komponente se proizvode jedna do druge kako bi se olakšalo njihovo rezanje prije pakiranja. Godine 2021. IBM je upravo najavio realizaciju tranzistora s aktivnom površinom od 2 nanometra (tj. dvadesetak atoma postavljenih jedan do drugog). Radi se o materijalima koje danas nalazimo na diskovima, takozvanim Solid-state drive (SSD).

Problem geometrije

Sada dolazimo do glavnog pitanja. Koliko bismo tranzistora mogli smjestiti na komad kvadratnog integriranog kruga koji bi prošao kroz rupu igle koja se koristi za cjepivo? Integrirani krug je ustvari kvadratnog oblika, a igla je kružna s unutarnjim promjerom od 0,6 mm. Imamo problema s geometrijom kojeg treba riješiti.

Promjer igle od 0,6 mm površinski omogućava smeštaj oko 72 milijuna tranzistora (za površinski tranzistor od 100 nm x 100 nm). Sličan broj transisotra imamo u najnovijim procesorima telefona poznatih marki.

Stoga je teorijski i praktično moguće staviti zatvoreni elektronički čip u špricu cjepiva s proračunskim kapacitetima sličnim onima kod aktualnih pametnih telefona. Nakon toga, ovaj elektronički sklop mora komunicirati s vanjskim svijetom, a za to je potrebno električno napajanje. To nije veliki problem jer ubrizgani čip mora i može bežično komunicirati s vanjskim dijelom ljudskog tijela. Antene se stoga moraju napraviti na čipu za bežičnu komunikaciju.

Ovaj put, Maxwellove jednadžbe morat će se koristiti za dimenzioniranje veličine antena. James Clerk Maxwell bio je škotski fizičar i matematičar iz XIX-og stoljeća. Posebno mu dugujemo demonstraciju da se elektromagnetska polja koja se koriste u bežičnim prijenosima naših pametnih telefona šire u svemiru u obliku vala brzinom svjetlosti.

Prema Maxwellovim jednadžbama, idealna veličina antene trebala bi biti jednaka omjeru brzine svjetlosti prema frekvenciji elektromagnetskih valova (valna duljina). Dijeljenjem ove idealne veličine (½, ¼, 1/8…) također se mogu koristiti za ograničavanje veličine. Trenutni 5G koristi frekvencijske opsege oko 3,5 GHz. Odabirom  ¼ za ograničenje veličine antene, stoga se mora napraviti antena od 2,1 cm kako bi elektronički čip mogao bežično komunicirati s vanjskim dijelom ljudskog tijela.

S takvom dimenzijom, cijela površina čipa nije dovoljna za ugradnju antene, čak ni u obliku zavojnice. To je također nešto što svi znamo pod uvjetom da posjećujemo trgovine gdje svaki kupljeni predmet ima RFID čip. Jedini stvarno vidljivi dio čipa je antena u obliku zavojnice, a onaj bitni dio je ustvari gotovo nevidljiv. RFED čip nema svoje napajanje, ali se aktivira na distanci kada mu probližimo čitač. Čitač putem elektromagnetskih valova, aktivira RFID i nakon toga čita podatke koji se u njemu nalaze.

Kućni ljubimci i čip

Psi i mačke pinori su čipiranja, jer je tetoviranje zamijenjeno implantacijom potkožnog čipa. Uređaj je dugačak oko deset milimetara i sadrži jedinstveni broj koji se može čitati bez kontakta. Ovaj se broj očitava tako da se sustav čitanja približi uhu životinje.

Udaljenost između implantiranog čipa i čitača mala je, često ograničena na nekoliko centimetara. Prvo, radi se o tome da se podaci točno osiguraju kako bi se izbjeglo daljinsko otkrivanje razmijenjenih podataka; drugo, jer se snaga koju emitira antena smanjuje s kubičnom udaljenošću. Za povećanje udaljenosti čitanja potrebno je povećati emitiranu snagu i stoga povećati volumen baterije.

Kako možemo jednostavno kvantificirati kako bismo mogli odgovoriti na naše početno pitanje? Između složenih jedinica, složenih matematičkih jednadžbi i rezultata koji vrlo ovise o eksperimentalnim uvjetima, pitanje se čini jednostavnim, a znanstveni odgovor nije. Kako bismo pokušali dati odgovor o dimenzioniranju baterije, moramo analizirati naše mobilne telefone. Domet telefona je 1 kilometar za volumen baterije od približno 10 cm3. Pod pretpostavkom da polovicu volumena čipa ubrizganog u cjepivo zauzima baterija, raspon čipa bio bi 0,4 cm. S obzirom na veličinu baterije, čip mora biti u kontaktu sa sustavom za čitanje kako bi mogao razmjenjivati ​​informacije.

Je li moguće staviti čip u cjepivo ili ne?

Procesor 5G čipa može se ubrizgati kroz otvor igle koji se koristi za ubrizgavanje cjepiva, međutim i sustav za očitanje bi morao dirati kožu. Aktuelna znanost nema rješenje za antenu koja bi efikasno komunicirala s vanjskim svijetom, bar što se tiče ovih veličina čipa. Frekvencije koje se koriste u prijenosima bežične telefonije povećale su se deset puta u dvadeset godina. Ekstrapoliranjem ovog zakona bit će stoga potrebno pričekati 60 godina da frekvencija bežičnog prijenosa omogući stvaranje antena dovoljno malih da bi se mogao ubrizgati čip u cjepivo.

Zaključak

Nadovezao bih se na odličnu analizu Jean-Marc Routoura. Doista, praktično izrada i funkcioniranje čipa sličnih veličina unutar našeg tijela danas malo je vjerojatna. Prikazivanje Bleutooth ID brojeva cijepljenih osoba je zasigurno manipulacija s ciljem diskreditacije stvarne istine. Osim fizičkog dijela takvog čipa, potrebno je isprogramirati komunikaciju, instalirati operacijski “nano” sustav i još puno toga, što nikako ne može proći neopaženo.

Međutim, za napajanje sličnog čipa možemo iskoristiti kinetičku energiju našeg tijela. Nešto slično našim ručnim satovima koji se ne navijaju. Zašto ne iskoristiti temperaturu našeg tijela? Sve je moguće. Problem udaljenosti se može riješiti komunikacijom s našim pametnim telefonima koji su uvijek vrlo blizu našeg tijela i koji su danas jedna vrsta “čipiranja”. Naši pametni telefoni znaju gdje smo, što radimo, s kime s družimo, a vrlo vjerojatno i što govorimo.

QR kôd nedavno uvedenih zdravstvenih propusnica nije tako zatvoren i siguran, kako govore naše vlasti. Uz malo truda i čitanja dokumentacije, moguće je očitati sve što se u njemu nalazi, a nalazi se puno toga: ime, prezime, datum cijepljenja, vrsta cjepiva… Svako skeniraje vrši upit u centralnu bazu pod kontrolom države i EU. S malo programiranja, moguće je pratiti svaki korak jedne osobe. Zato mnogi prosvjeduju jer znaju što to znači. QR kôd s našim pametnim telefonima je jedna vrsta vanjskog čipiranja osobe, putem kojeg se puno toga može saznati.

Toliko o mogućnosti čipiranja putem cjepiva, koje je danas malo vjerojatno, ali sutra i više nego izvjesno. O tome se već govori u znanstvenim krugovima, a mi se vratimo konkretnim problemima koji nas muče i koje nam natura globalistička ekipa. Razgovarajmo, analizirajmo i učimo. Samo znanje i zajedništvo, vode nas ka boljitku.

Izvor: The Conversation