Australija nije slobodna zemlja. Državni nadzor i autokratija na najvišoj razini

Australijska vlada u posljednje vrijeme prima sve više kritika zbog svog odgovora na Covid–19, ne samo u zemlji, već i iz inostranstva.

Ima mnogo toga za kritiku, od vojnika koji patroliraju državnim granicama i nadziru ulice Sidneja, preko ljudi koji su uhapšeni samo zbog objavljivanja o demonstracijama protiv zaključavanja na društvenim mrežama, preko policije koja pristupa informacijama o QR praćenju i ispaljuje projektile na demonstrante protiv zaključavanja, preko emitera vijesti koji  imenuju i sramote pacijente oboljele od Covida-19 koji krše naredbe o izolaciji, do često neefikasnog hotelskog sistema karantina za putnike koji je zamijenjen namjenski izgrađenim karantinskim objektima i orvelovskim aplikacijama za nadzor. Države Viktorija i Novi Južni Vels počele su da kreću ka ponovnom otvaranju nakon što je varijanta Delta pokazala da cilj nula slučajeva Covid–19 nisu dostižni čak i usred strogih zaključavanja, ali će to učiniti dodavanjem Australije na rastuću listu nacija koje su sprovele opasno autoritarnu politiku pasoša za vakcine.

A postoje i drugi aspekti ovog trenda koji nemaju veze sa Covidom–19. Jedna od najkontroverznijih skorašnjih eskalacija prekoračenja ovlaštenja vlade u Australiji (i potencijalno dugoročno najtežih posljedica) bila je ishitreno donošenje novog zakona koji je uveliko proširio ovlaštenja vlade za nadzor, što omogućava policiji da hakuje uređaje ljudi i prikuplja, briše, ili čak dodaje ili mijenja podatke u njima, kao i da preuzima kontrolu nad njihovim nalozima na društvenim medijima, navodno „kako bi osujetili činjenje ozbiljnih prekršaja na mreži“.

Kritičari imaju tendenciju da uvedu ovu opsežnu eskalaciju stanja nadzora u autoritarnu politiku vezanu za pandemiju, ali zakon ne pominje Covid–19; njegovi zagovornici navode njegovu korist u borbi protiv terorizma i eksploatacije djece. Zaista, ovaj zakon, koji će zasigurno dovesti do bezbroj zloupotreba, samo je posljednji u kontinuiranom proširenju vladinih ovlaštenja za nadzor u Australiji koje traju već godinama.

Video iz The Juice, na primjer, napravljen 2018. godine, kritikuje Kanberin napad na šifrovanje:

U stvarnosti, iako je pandemija svakako bila glavni faktor u pogoršanju erozije građanskih prava, australijski odgovor na Covid–19 jednostavno je dodao problem koji je već postojao i koji se samo pogoršavao. Izvještaj Civicus Monitor, globalne istraživačke grupe koja prati temeljne slobode u 196 zemalja, za 2019. godinu, Australiju je sa “otvorene” zemlje prebacio na onu u kojoj se “suzio” građanski prostor, navodeći nove zakone za proširenje vladinog nadzora, krivično gonjenje uzbunjivača i racije na medijske organizacije.

I ovaj trend koji se nastavlja može se u velikoj mjeri pratiti od činjenice da je Australija jedina takozvana demokratija na svijetu koja nema nacionalnu povelju niti zakon prava. Ogromna vjera je uložena u državne i savezne zakonodavce da jednostavno čine pravu stvar, što se pokazalo glupo i neefikasno. Profesor George Williams napisao je za Pravnu reviziju Univerziteta u Melburnu 2006. godine:

„Australija je sada jedina demokratska nacija na svijetu bez nacionalnog zakona o pravima. Neki sveobuhvatni oblik pravne zaštite osnovnih prava inače se smatra bitnom kontrolom i ravnotežom u demokratskom upravljanju širom svijeta. Zaista, ne mogu da pronađem nijedan primjer demokratske nacije koja je posljednjih decenija stekla novi Ustav ili pravni sistem koji ne uključuje neki oblik zakona o pravima, niti sam upoznat sa bilo kojom takvom nacijom koja je ukinula zakon prava nakon što je uspostavljen.

Zašto je onda Australija izuzetak? Odgovor leži u našoj istoriji. Iako mnogi misle o Australiji kao o mladoj zemlji, ona je jedna od najstarijih na svijetu. Australijski ustav ostaje skoro u potpunosti takav kakav je bio kada je donijet 1901. godine, dok se ustavi australijskih država mogu sezati čak do 1850-ih. Pravni sistemi i ustavi nacije i australijskih kolonija (a zatim i država) začeti su u vrijeme kada se ljudska prava, sa istaknutim izuzetkom Zakona o pravima Sjedinjenih Država iz 1791, nisu štitila kroz bilo koji pravni instrument. Svakako, tada nije postojao takav zakon u Ujedinjenom Kraljevstvu, na čijem se pravnom sistemu naš suštinski zasniva. Ovo se promijenilo, naročito nakon Drugog svjetskog rata i usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ali do tada je sistem vlasti u Australiji djelovao decenijama.“

Država Viktoria ima Povelju o ljudskim pravima i odgovornostima, koja navodno uključuje prava kao što su sloboda kretanja i mirno okupljanje, ali takva zaštita je besmisleno odbačena, jer su državni premijeri iskoristili ogromna ovlaštenja za koja niko nije ni znao da ih posjeduju i počeli da nameću stroge zakone da se virus stavi pod kontrolu.

Zvaničnici su nagrađeni za ove drastične akcije uz gromoglasnu podršku javnosti, a do prije nekoliko mjeseci, australijska vlada uživala je u visokom nivou odobravanja vrlo kolektivizirane populacije koja je u velikoj mjeri željela uklanjanje virusa, čak i ako je to značilo trgovanje nekim slobodama. Odobravanje ovih strogih mjera značajno je opalo od izbijanja Delta varijante, ali većina Australijanaca i dalje vjeruje da su karantene i druga ograničenja za sada na odgovarajućem nivou. Odsustvo bilo kakvih saveznih ograničenja u pogledu sposobnosti državnih vlada da ograniče lične slobode omogućilo je premijerima da traže ovu javnu podršku bez obzira na potencijalne dugoročne posljedice.

Australija nije slobodna zemlja. Zapadnjaci su naučeni da vjeruju da je Australija ono što nazivate bogatom nacijom koja govori engleski sa liberalnim kulturnim vrijednostima, ali ona je u stvari samo američka vojna baza veličine kontinenta sa kengurima. Ljudska prava su dozvoljena samo tamo gdje je to njima zgodno, zbog čega se stalno krše.

Prva greška u vjerovanju da je Australija slobodna zemlja je vjerovanje da je slobodna. Drugo je vjerovanje da je to stvarna zemlja. Kao što je Julian Assange rekao nedugo prije nego što je australijska vlada dozvolila da bude ućutkan, a zatim zatvoren zbog novinarstva koje razotkriva američke ratne zločine:

„Volim svoju rodnu zemlju, Australiju, ali kao država ona ne postoji. Evo zašto: premijer me se odrekao, požurio da mi poništi pasoš, tajno proslijedio podatke o meni američkim obavještajcima i nikada nije dao izjave u moje ime. Vlasništvo je američkih i britanskih korporacija. Prije Drugog svjetskog rata Australijom je dominirala Velika Britanija – čija je kolonija ona bila. Nakon rata, podredila se hegemoniji SAD. Kratak pokušaj nezavisne australijske spoljne politike 1975. rezultirao je ustavnim udarom koji podržavaju SAD i UK.“

U svakom slučaju, ovo je problem.

Pa šta učiniti sa svim ovim? Ako čitate komentare na društvenim medijima ljudi sa sjeverne hemisfere, odgovor je da bi Australijanci trebali da povedu građanski rat protiv svoje vlade, što je, s moje tačke gledišta, smiješno, djelimično i zato što govore o populaciji čiji je sistem kulturnih vrijednosti izgrađen oko toga da su opušteni i neuznemiravani, a djelimično i zato što su većina tih komentatora Amerikanci koji žive direktno pod najtiranskijim režimom na svijetu i koji tek treba da primjene svoj hvaljeni Drugi amandman na praktikovanje onoga što propovjedaju.

Mnogo toga će se morati promijeniti prije nego što Australijanci steknu stabilnu zaštitu svojih građanskih sloboda, što će nužno morati da obuhvati ne samo neku vrstu zakona o pravima, već i to da Australija postane stvarna republika i konačno skine tu ružnu staricu sa naših novčanica i okonča nelegitimnu američku vojnu okupaciju Australije jednom zauvijek. To se neće dogoditi sve dok se ne proširi javna svijest o potrebi da se to učini, što može, ali i ne mora biti rođeno iz uslova koji se znatno pogoršavaju prije nego što se poboljša stanje. Takođe se može roditi iz kritične mase Australijanaca koji su odlučili da su se zasitili i koji  bi započeli pravi pritisak ka tome da postanu slobodna zemlja.

Zaključak: odgovor na pitanje šta treba da se dogodi da bi Australija krenula ka zdravlju isti je kao i odgovor svuda drugdje. Morat ćemo samo da se probudimo. Ljudska svijest želi da se probudi i uzdrmat će nas na sve načine na koje treba da budemo uzdrmani da bismo to ostvarili. Ovo je pakleno vrijeme za život.