Venezuela – Ubojstva i terorizam kao metode “demokratske” smjene vlasti

Simboličnim obilježavanjem prvog mjeseca nasilnih prosvjeda protiv venecuelskog predsjednika Nicolasa Madura je desničarska oporba pozvala svoje pristaše da za “1. Maj” izađu na nove prosvjede protiv “diktature” u Caracasu i u drugim gradovima u zemlji.

Nakon mjeseca nereda u kojima je poginulo tridesetak osoba, među kojima pripadnika Nacionalne garde i policije, takozvana oporba nema namjeru popustiti pritisak. Iako su izbori krajem sljedeće godine, od početka travnja se organiziraju nasilni prosvjedi na kojima se traže prijevremeni opći izbori prije kraja mandata predsjednika Madura.

Incidenti posljednjih nekoliko dana, koje se opisuje općenito i izgledaju kao ubojstva koja je počinila policija protiv “nenaoružanih i mirnih prosvjednika”, tijekom kojih se podižu barikade, uništava javna imovina i napadaju civili i policija, podsjećaju na “guarimbe” iz 2014. godine, ekstremno nasilne protuvladine prosvjede koji uključuju i blokade prometnica, čime se paralizira život i gospodarstvo zemlje.

Nakon mjeseci nasilja, četvrti pod opsadom i 43 smrtnih slučajeva, 2014. su oporbene bande polako odustale. No, neki analitičari kažu da je sada drugačije, prije svega zbog desnice na vlasti u Brazilu i Argentini, stalnih neprijateljskim izjava i akcija Washingtona, nekim međunarodnim tijelima koja su neutralizirana, te drugima, kao što je Organizacija američkih država (OAS), koja je prihvatila intervencijski plan protiv Venezuele.

Kao i uvijek, problem je i samoj  Venezueli, gdje su lokalna oligarhija i njihovi inozemni sponzori osigurali da njihov “rat” na cestama bude podržan od strane medija.

Zapravo je najveća greška pokojnog predsjednika Huga Chaveza što je naivno vjerovao da će podizanje standarda, izgradnja društvenih stanova, bolnica, vrtića, iskorjenjivanje gladi i opismenjavanje stanovništva samo po sebi riješiti sve, a zaboravio je izgraditi jaku državnu medijsku kuću i iz javnog života iskorijeniti sav kadar koji je desetljećima vjerno služio kolonijalnoj eliti. Oligarhija je ostala netaknuta i danas drže sve medije u svojim rukama, a strukture u vojsci, policiji i tajnim službama iz vremena prije 1999. Također nisu dirane. Sada sve dolazi na naplatu.

Iskoristiti svaku smrt

Mediji navode 30 ubijenih u prosvjedima prošli mjesec, ali se ne želi reći tko je, gdje i kako stradao. 11. travnja je naoružana oporbena skupina ušla u stambeni kompleks Ali Primera u Barquisimetu i ubila dječaka Brayana Principala (13).

Dok su dječakova majka i ostali stanovnici četvrti tvrdili da su dijete ubili desničarski teroristi, Agence France-Presse i svi mediji kasnije su citirali oporbenog zastupnika Alfonsa Marquina, rekavši “kako su naoružane pristaše vlade odgovorne za dječakovu smrt”. Dakle, desničarski teroristi napadaju jedan od glavnih socijalnih programa vlade, ubijaju dječaka, a mediji za to optužuju vladu i jednu njihovih žrtava ubojice pretvaraju u “mučenika otpora režimu”. Iako odvratna, ovakva manipulacija je uobičajena praksa.

Uz jednostrano izvještavanje, mainstream mediji neumorno rade kako bi svaku smrt i ranjavanje pripisali “režimu koje suzbija mirne demonstracije”. U “guarimbama” 2014. je bilo 43 smrtna slučaja. Kasnije istrage i svjedočanstva su pokazali okolnosti pod kojima su ti ljudi poginuli. Neki su bili članovi oporbe, neki policajci, ali je među žrtvama najviše bilo vladinih pristaša. Ipak, zapadni mediji i privatni mediji u Venezueli govore o “43 smrtna slučaja uzrokovana državnom represijom” ili “43 smrtna slučaja kao posljedica sukoba s vladinim snagama”. Ako je medij bio približno objektivan, onda je napisao kako je bilo “43 žrtve na obje strane”.

Isti je slučaj i s trenutnim prosvjedima i neredima i “30 žrtava režima Nicolasa Madura”. Naravno da je sve laž.

Zategnuti žicu između dva stabla preko avenije, koja ubija motociklistu nije politička akcija. To nije žrtva jedne ili druge političke opcije. To je mučko ubojstvo. Venecuelansku policiju se povremeno optužuje za prekomjernu uporabu sile, na primjer u nedavnoj kampanji Operación de Liberación del Pueblo. Međutim, policijski službenici se čak znalo uhititi i optužiti za nemar ili kazneno djelo koje je moglo dovesti do ozljeda ili smrti prosvjednika, iako su potonji bili naoružani i nasilni. To se dogodilo prije nekoliko dana kada je prosvjednik ubijen od strane policije, baš kao što se dogodilo prije tri godine. Nevjerojatno, ali istinito, za razliku od Sjedinjenih Država, gdje policija bez ikakvih posljedica ispali cijel spremnik u nenaoružanog čovjeka i prođe nekažnjeno.

Uostalom, pokušajmo blokirati ključne prometnice u Zagrebu zato što nam se ne sviđa politika vlade, zapaliti kontejnere i automobile i između drveća na “zelenom valu” razapeti čeličnu žicu otprilike u visini vrata ili glave motociklista. Nisam siguran da bi takvi prosvjedi trajali duže od jednog poslijepodneva, čak ni u nas.

Taktika permanentnog udara

Možda je dobra ideja za Harvard Kennedy School i druga mjesta na kojima se školuju djeca venezuelanskih oligarha da  uključe i Machiavellija u kurikulum. Ako pročitaju “Vladara”, možda postanu svjesni opasnosti upošljavanja “plaćenika” za svoje prljave poslove. Nakon što su plaćeni, pogotovo ako budu uhvaćen, plaćenike nije briga za cilj za koji su se borili, u ovom slučaju je povratak stare slave venezuelanske oligarhije. Takvi su ljudi potpuno nepouzdani.

Prošli tjedan je jedan od uhićenih zbog nasilja i vandalizma, Guido Rodríguez, priznao da je bio plaćen od oporbene stranke “Primero Justicia” bivšeg predsjedničkog kandidata Henriquea Caprilesa i da je dobio novac da oštećuje i pali javne zgrade. Još jedan od uhićenih je odmah po ulasku u policijsku postaju dao istu izjavu.

Sa svoje strane, čelnici Caprilesove stranke su reakcijom na optužbe gotovo sami potvrdili odgovornost za palež i nasilje. Reakcija glavnog tajnika stranke “Primero Justicia”, Tomása Guanipe, na Twitteru od 16. travnja je bila: “Guido Rodriguez se zakleo na sudu da je pod mučenjem bio prisiljen lažno optužiti PJ” , a onda 17. travnja, dakle dan poslije, kaže: “Mi nemamo pojma tko je Guido Rodriguez.”

Druga stvar je podrška medija uhićenima i nasilju, koji svi odreda primaju pomoć nevladinih udruga koje financiraju SAD.  Zamislimo što bi se dogodilo da nekoliko desetaka huligana podignu barikade na 5. aveniji na Manhattanu, pljačkaju trgovine u Londonu ili podmetnu požar u javne zgrade u Parizu? Pokušajmo zamisliti da snajperisti krenu pucati na policajce?

U Europi se kao ekstremisti optužuju francuski Nacionalni front, njemački AfD i britanski UKIP. No, zamislimo na trenutak da ih nije briga za referendume i proceduru i da rade iste stvari kao “mirni i demokratski” prosvjednici u Venezueli i da unajme plaćenike po siromašnim predgrađima da krenu s blokadama prometnica, nasiljem, paleži i likvidacijama? Istog trenutka bi svi mediji tražili njihovo uhićenje.

No, to nije slučaj u Venezueli i baš kao što se sve smrt pripisuju režimu, tako su sva uhićenja provedena nad “mirnih prosvjednicima iz političkih razloga”. Jedan od uhićenih 2014. je bio i Lorent Saleh. Nakon što su venezuelanske obavještajne službe prisluškivale razgovore u kojima su planirani bombaški napadi i ubojstva, Saleh je deportiran iz Kolumbije i uhićen. Ovdje je zanimljiv detalj što ga je Venezueli isporučila Kolumbija, koja to nikada ne bi učinila da prisluškivani razgovor i snimke nisu bili vjerodostojni, a dio je kasnije bio dostupan javnosti, Saleh je kasnije optužio bivšeg gradonačelnika Caracasa i vođu oporbe Antonia Ledezmu da je glavni krivac za nasilne planove.

Ipak, kada je Ledezma uhićen nekoliko mjeseci kasnije, zbog sudjelovanja u drugom pokušaju puča, potvrdio je propagandu o “autoritarnoj vladi koju treba svrgnuti demokratska opozicija”.  Čini se da su u Venezueli demokrate samo oni koji uzimaju novac od američke Nacionalne zaklade za demokraciju (NED).

Istina na kraju uvijek ispliva na površinu, samo ako su ljudi spremni gledati izvan laži i propagande. State Department, OAS i mediji mogu unisono tražiti oslobađanje “političkih zatvorenika” i neprestano govoriti o nevinosti oporbe koju treba amnestirati.

No, treba pogledati i razlog oprosta, te dobiti detaljna priznanja svih zločina zbog kojih oporba želi biti amnestirana. Od napada do financiranja terorizma i utaje poreza do svega ostalog. Prozivajući počinitelje tih zločina “političkim zatvorenicima” mainstream mediji odrađuju važan dio posla na drugom frontu u ratu protiv Venezuele.

Kaos i otpornost

Scenarij oporbe je prilično jasan. Uz lokalnu i inozemnu oligarhiju, koja sudjeluje u gospodarskom i financijskom ratu protiv zemlje, lokalni “politički aktivisti” odrađuju svoj dio posla, što podrazumijeva pozivanje ljudi na ulice i stvarajući što je više moguće kaosa u zemlji. Obzirom da će se privatni venecuelanski i međunarodni mediji potruditi da nasilje i smrt uvijek prikažu u prilog oporbe, ona se nada da će na kraju doći do reakcije kao što je bio pokušaj državnog udara u 2002. godine ili strane vojne intervencije. Na primjer, nedavno je jedan od oporbenih idiota, David Smolansky, napisao na Twitteru kako Maduro koristi kemijsko oružje, iako se radilo o policijskom suzavcu, pozivajući SAD da bombardira njegovu zemlju!

U najgorem slučaju, potrebno je sve načine uništiti “chavizam” i osigurati pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima. Ali su izbori “predaleko”, što pokazuje želja za hitnom smjenom “režima”, za što su oporba u Venezueli i njeni nalogodavci uložili previše novca i vremena.

Potom, zašto se nitko ne pita zbog čega se podižu nasilne barikade u bogatom istočnom Caracasu, a ne u četvrtima zapadnog Caracasa, gdje je narod  najviše pogođeni ekonomskom krizom i gdje žive siromašni i venecuelanska radnička klasa? Odgovor je jasan. Područje zapadnog Caracasa je dio projekta Gran Mision Vivienda Venecuela, kojim je osigurano 1,5 milijuna domova po izrazito niskim cijenama za siromašne i venezuelanske radnike. Ove nekretnine i projekti su trn u oku oligarhije, koja ih vidi kao napad na njihovo božansko pravo da zaradi novac u gradnji i trgovini nekretninama.

Ovi ljudi po prvi put u povijesti žive u ljudskim uvjetima, što su im osigurale vlade od 1999. do danas i sigurno nisu spremni popustiti pred moćnom elitom.