Zakonsko normiranje naše povijesti i sjećanja

U ljudskoj prirodi postoji želja da budemo upamćeni. Imamo urođenu želju ostaviti za sobom naslijeđe ili neki opipljiv dokaz našeg postojanja, koji nadživljava naše prolazno vrijeme na Zemlji. Skupine sastavljene od pojedinaca koji dijele identitet također žude za ovim priznanjem. Kolektivna iskustva, postignuća i povijesti ljudi su izgubljeni, ponekad sustavno zbog institucionalizirane nejednakosti, a drugi kroz tragične, ali često neizbježne cikluse.

Dodatak Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (UDHR) u obliku novog članka koji potvrđuje pravo grupa na pamćenje mora biti kodificiran i inkorporiran kako bi se spriječilo pad skupina u zaborav. Trideset članaka Deklaracije proklamira pravo svakog pojedinca na određene osobne i udružene slobode koje se moraju štititi i poštivati. Međutim, ne postoji pravo o tome da se ljudi i kulture priznaju prije i nakon njihove smrti te pravo na oblikovanje i usmjeravanje vlastitih narativa, koje bi mogli eventualno činiti kao pojedinci i kao skupine.

U određenom smislu, ovo je vrhunac svih prava kao nesebična gesta koja prepoznaje postojanje svake osobe i nagrađuje one koji dolaze nakon toga znanjem koje poboljšava našu kolektivnu navigaciju naprijed. Stoga ga treba dodati UDHR-u, kako slijedi:

„Svi pojedinci i ljudi koji dijele identitet imaju pravo na pamćenje, na zaštitu i očuvanje svoje kulturne baštine te na autonomiju nad očuvanjem svog kolektivnog iskustva, kulturnih artefakata i usmene i pisane povijesti.“

Međunarodna klinika za ljudska prava u Berkeleyu predlaže pravo na identitet koje „štiti značajne i spoznatljive vlastite osobine i društvene odnose pojedinca“. Kako se tvrdi u radu koji istražuje razvoj ovog prava, “ljudsko pravo koje” samo ponavlja “postojeća prava nije zrelo za kodifikaciju.” Članak koji nastojimo kodificirati pojačat će postojeća prava i spriječiti izumiranje naroda i njihovih kultura.

Muzeji su jedan od izvora očuvanja kulture i širenja svijesti o raznim narodima i društvima. Zapadni muzeji, međutim, imaju povijest uzurpiranja kultura manjinskih ljudi iz cijelog svijeta. Istina je da muzeji igraju ključnu ulogu u promicanju uvažavanja različitih naroda, ali su mnogi muzeji stekli kulturne artefakte eksploatacijom, kolonijalizmom i imperijalizmom.

U svojoj knjizi ”The Brutish Museums” (”Muzeji okrutnosti”), Dan Hicks nas podsjeća na to da nepravda nije usamljeni prošli događaj, nego tekuća stvarnost, koja se ispravlja samo prepisivanjem povijesti iz okvira gubitka i „hitnim zadatkom afričke kulturne restitucije u kojoj će se muzej različito demontirati, prenamijeniti, raspršiti, vratiti, ponovno zamisliti i obnoviti“. Možemo cijeniti vrijednost muzeja i njihovu jedinstvenu sposobnost sadržavanja predmeta, kao i predmete bez prihvaćanja prisvajanja tih predmeta i povijesti posebnim skupinama. Objavljena 2004., Deklaracija o važnosti i vrijednosti univerzalnih muzeja propisuje da su „muzeji agenti u razvoju kulture čija je misija njegovati znanje kontinuiranim procesom reinterpretacije“.

Skupine također imaju sklonost označavanja određenih internetskih stranica koje simboliziraju ideologije i memoriziraju iskustva. Kulturni krajolici djeluju kao temeljni alati za razumijevanje kolektivne povijesti ljudi. Ta su mjesta povezana s velikom zajedničkom traumom i emocijama, poput ratišta ili spomenika otkrivajućim trenucima formiranja naroda. Oni jačaju identitet stvaranjem osjećaja pripadnosti, jedinstva i otpornosti. Ipak, kulturne krajolike često financiraju vlade ili institucije koje odlučuju kako ćemo pamtiti određene ljude i događaje.

Sjećanje je bitan dio ljudskog iskustva, jer stvara i čuva baštinu i kulturu. Stvaranje memorije i povijesti očito su smišljeni, složeni procesi. Oni su neraskidivo politički, zbog svojih socioekonomskih implikacija, a skupine koje su na vlasti imaju resurse za kontrolu narativa.

Kodifikacija prava na sjećanje dat će marginaliziranim skupinama mogućnost pripovijedanja svoje autentične povijesti, a ne one koje su stvorene za održavanje hijerarhije. Time će se demontirati svjetski sustavi dominacije, koji utišavaju ljude dekonstruiranjem dominantnih ideologija utemeljenih na rasizmu i patrijarhatu. Moramo podići glas u ime onih ušutkivanih, zaboravljenih, pa čak i nestalih. Radi pravičnosti, ljudi zaslužuju da im se omogući proslava njihovih radosti, oplakivanje njihove kolektivne tragedije i pamćenje kulturnog nasljeđa.