Prodavači kukuruza turizam grade

Veći dio života je odavno iza mojih leđa, a gotovo cijeli život u prosjeku jednom ili dvaput godišnje, bar po nekoliko dana, boravim na Jadranskom moru. Neki se od tih boravaka, uglavnom odmora, pamte dugo, neki nikako, a neki samo kraće vrijeme.

Nije neobično ako odmore pamtite po nekim velikim ili neobičnim događajima, to je razumljivo. Ali nekada se čovjek sjeća nečega što može biti nebitno za većinu ljudi, neke sitnice, jer gotovo čitav život je sastavljen od sitnica. Tako je meni jedan odmor u Tučepima od prije nekoliko godina ostao u sjećanju po hodajućim prodavačima kuhanog kukuruza.

I ranije su, u drugim mjestima na moru u vrijeme turističke sezone, plažama hodali prodavači kuhanog kukuruza u klipu, ali ih se ne sjećam po bilo kom detalju. Znam samo činjenicu da su postojali i da su radili svoj posao. Ali ovi momci u Tučepima su od svog posla napravili pravu umjetnost, neku vrstu putujućeg kazališta. Njihove dosjetke su bile tako maštovite, duhovite, nekada su se činile i mudrima, da su mnogi na plaži, a ne samo moja supruga i ja, sa nestrpljenjem čekali kad će ponovo ovi vrijedni šereti naići. Bilo ih je nekoliko, ali svaki je bio duhovit na svoj način, i kao da su se nadmetali ne samo u tome koji će više kukuruza prodati, nego i u tome koji će od njih biti zabavniji turistima. No, osjetilo se da to među njima ne remeti odnose, nego naprotiv, da se tako dopunjuju, da je to zdrava, natjecateljska klima i da im to još više daje na šarmu. Uvjeren sam da su još neki turisti, a ne samo ja, kupovali kukuruze samo da bi malo zastali i ponešto progovorili s njima.

Teško bi bilo popamtiti sve njihove dosjetke i slogane koje su koristili. Svakodnevno su ih, gotovo pri svakom novom nailasku mijenjali, ali svaki puta su uspjeli privući pažnju i natjerati vas da se nasmijete, zamislite i sa divljenjem pogledate ove momke, koji su uvijek bili raspoloženi, bez obzira na desetine kilometara koje su prelazili teško hodajući po šljunku u koji su propadali pod svojim teretom i pod dodatnim teretom kukuruza koji su prodavali. Eto, recimo, jedan bi, držeći kuhani klip kukuruza u hvataljci i pokazujući ga okolo, govorio, i ne pokušavajući sakriti bosanski naglasak: „Pogledajte ga, žuti se k’o more!“ Nakon nekoliko koraka, pronašao bi još „uvjerljivije“ poređenje pa bi uzviknuo: „Pogledajte ga, žuti se k’o lubenica!“, na što bi se jedan dječak predškolskog uzrasta glasno začudio: „Kako se žuti k’o lubenica, kad lubenica nije žuta?!“ Prodavač bi zastao, pa s velikim „čuđenjem“ upitao tog dječaka: „Kako lubenica nije žuta?! Kakva je ako nije žuta?“ „Pa, zelena!“, odgovorio bi dječak pobjedonosno. „Vidi, vidi, a ja mislio da je crvena!“, primijetio bi prodavač i nastavio dalje svojim putem. Mnogi bi se na to nasmijali, dječak bi ostao zbunjen pogledajući čas u prodavača čas u roditelje, a većina prisutnih gostiju je već s nestrpljenjem očekivala sljedećeg prodavača. Uskoro bi se začulo kako i on dolazi i uzvikuje: „Kukuruzi, kukurice, mays! Danas akcija – kukuruze solimo besplatno!“ Mnoga bi se usta ponovo razvukla u osmijeh, i tako svaki dan, po cijeli dan.

Došao je i posljednji dan našeg odmora, žena i ja smo se spremali za povratak kući. Preslušavajući se jesmo li sve pokupili s plaže, jesmo li nešto zaboravili, možemo li krenuti kući, ona je rekla: „Sve je tu, ali da prije polaska pričekamo da još jednom prođu prodavači kukuruza?“ Shvatih tada da ih i ona doživljava na sličan način, i razmišljam kako je šteta što svi prodavači nisu ovakvi. Bili bi lijek za dušu, a bogme i lijepa turistička atrakcija. Mislim da bi, ma kako se to neobičnim činilo, turistički djelatnici u Tučepima, ako to već nisu učinili, trebali ove momke posebno stimulirati. Oni su ove godine pomogli da mnogi turisti odnesu u svojim sjećanjima ljepšu sliku o ovom mjestu, pa i o cijeloj Hrvatskoj, a to treba cijeniti.