Superman je biseksualac i izlazi sa muškim reporterom. Da li fanovima DC Comics to smeta?

Novi čovjek od čelika, sin Clarka Kenta, potpuno je osviješten superheroj, bori se protiv klimatskih promjena, sprečava deportaciju ilegalnih imigranata i ljubi dečke. Hoće li ovo privući čitatelje stripova ili ih otjerati?

Mjesecima su se u stripovskoj industriji širile glasine da DC Comics planira da pretvori Supermana u homoseksualca. Pa, tako se i dogodilo. Jon Kent, sin Clarka Kenta i Lois Lane, zvanično se pojavio kao biseksualac. Da, baš kao i Batmanov bivši pomoćnik, Tim Drake, novi Superman ne može da izabere.

Dobro došli, dragi prijatelji, u kulturni rat – gdje su svi vaši voljeni heroji (i neki zlikovci) kooptirani politikom identiteta da isisaju zabavu iz svega onoga uz šta ste odrasli.

Da li je glavni lik previše toksično muško? Promijenite mu pol u ženski! Da li je oduvijek bio bijelac? Promjenite mu boju kože! Čekaj, voli žene? Učinite ga geeejem!

Ili, ako ne želite da postanete gej, bar ga natjerajte da gleda u oba smjera. (Gledam te, Loki.)

Naravno, ovo nije ništa novo, zar ne? Vidjeli smo da holivudska i njujorška elita u suštini prekraja svaki popularan IP koji je poznat čovjeku u nastojanju da ga učini „raznovrsnijim“. Jer, znate, očigledno se ljudi ne mogu identifikovati sa izmišljenim likovima koji „ne liče na njih“. (Mada, ovaj koncept ne objašnjava zašto svako dijete voli Miki Mausa i druge životinje iz crtića, ali ja skrećem s teme …)

Iskreno, do ove tačke u ljudskoj (d) evoluciji, „zbunjujuća“ zabava je i sama postala kliše. To se dešava toliko često da je skoro postalo šala. „Naravno da je ovaj lik sada LGBTQXLMGFS! Što da ne??? Na kraju krajeva, sa kim spava daleko je važnije od spašavanja svijeta!” Ovo je toliko rasprostranjeno u Hollyvoodu da Netflix čak ima i „odjeljenje različitosti“ kako bi se osiguralo da njihovi originalni filmovi i serije na neki način uguraju „različitost“ u njih, bez obzira da li tamo pripadaju ili ne.

Stripovi se sada ne razlikuju, na veliku žalost njihovih jadnih, zagriženih i sve frustriranijih obožavalaca.

Lako je reći da su stripovi najteže pogođeni „kugom probuđene svijesti“, u kojoj nijedan lik nije siguran od promjene – bilo zato što su pisci iza njih kreativno bankrotirali ili zato što imaju politički plan koji treba progurati. (Iskreno, vjerovatno je to pomalo i jedno i drugo.)

Ali kao što sam naglasio u jednom ranijem članku, DC Comics bi zapravo mogao imati alternativni motiv za neke od ovih novih, “probuđenih” promjena. U nastojanju da ne mora da troši novac na tantjeme prvobitnih tvoraca, DC možda pokušava da izostavi klasične likove u korist novih koji su u njihovom potpunom vlasništvu, tako da ne moraju da ih plaćaju.

Bez obzira na motiv, čini se da se ljubitelji stripova odmiču od mainstream „probuđenih“ stripova koji im se nameću i odlučuju da potroše svoj novac na nezavisne stvaraoce koji sada finansiraju njihove stripove i snabdjevaju ih direktno u bazi obožavalaca, uporištu koje su Marvel i DC tradicionalno imali u ovoj industriji.

Neko bi pomislio da bi mainstream izdavačka industrija stripova uvidjela mudrost u ovom poslovnom modelu koji je „orijentisan na kupca“, ali, nažalost, izgleda da su duboko ukorjenjeni u svom načinu razmišljanja „probudi se, ili si propao“. Toliko su predani svojoj gluposti, spremni su da potope svoje poslovanje samo da bi izgledali dobro mafijašima na Twitteru koji zapravo ne kupuju stripove.

Nije li čudo što je odjeljenje za izdavanje stripova DC pretrpjelo veliki preokret? Čak je i Jim Lee, legendarni umjetnik koji je bio pastir DC „ponovnog rođenja“, rekao da 20-25 % stripova koje DC izdaje ne zarađuje novac.

Da li je moguće da ljubitelji stripova ne žele da kupuju stripove koji pribjegavaju propovedanju politike identiteta umjesto da pričaju dobre priče? Je li moguće da jeftini klišei o zamjeni pola/rase/seksualnosti više nerviraju publiku, a ne privlače je?

Sama definicija koje se „probuđeni“ pridržavaju u pogledu reprezentacije u fikciji, je da se ljudi ne mogu „identifikovati“ sa likovima koji nisu poput njih, ne znači li to da svi koji nisu biseksualci sada ne mogu da se povežu sa Supermanom? A ako ne mogu da se povežu, zašto da se trude da kupuju i čitaju njegov strip?

Može li to biti razlog zašto sva „probuđena“ zabava ne uspjeva? Zato što brine o manjini? Ili se jednostavno većina današnjih stvaralaca zabave više fokusira na propovjedajuće političke poruke umjesto na osnove dobrog pripovjedanja?

Jonathan Kent i njegov “dečko” Jay Nakamura sada su novi “Clark i Lois” iz serije Superman. A kad ljudi pokažu prema nebu i poviču „Gle! To je ptica! To je avion! Ne, to je – BISEKSUALNO! ” da li će to nekoga zaista zanimati?

Ne ljude koji zapravo kupuju stripove. Iako odluka DC može biti slavljena unutar septičkih jama slavljenja „probuđenosti“, poput Twittera, njegova baza obožavalaca sve više prelazi na stvaraoce stripova koji im pružaju ono što zaista žele…

Dobre priče. Dobre likove. I nema politike.

Superman je možda najveći superheroj ikada izmišljen, ali izgleda da čak ni on ne može spasiti zbunjene DC Comics – bez obzira na njegovu seksualnost.

Autor: Matthew Kadish