Lucija Mujanaović ima lijep hobi – bavi se fotografiranjem uglavnom detalja iz prirode. Stalno je vani s aparatom u ruci i vidi detalje koje mnogi ne primjećuju.
Ja ne samo da nisam stručnjak za fotografiju, nego bih se prije mogao nazvati pravim laikom za ovu oblast. Ali i takav kakav sam, nekad vidim neku fotografiju koja mi se dopadne, a da pri tom ni sam ne znam zbog čega. Jednostavno, lijepo mi ju je gledati i to je to. A Lucija ima više takvih fotografija koje objavi i za koje se moj pogled „prikuje“. I zanimljivo, nakon nekog vremena, u šetnji ili negdje gdje „pustim misli na pašu“, pred oči mi iskrsnu baš te njene fotografije. Ni to mi ne bude dovoljno, nego nekada i pjesmu napišem izazvan baš onime što na fotografiji vidim.
Eto, gledajući njenu fotografiju na kojoj su dvije patke koje rone u bari, napisao sam ovakvu pjesmu:
LOV NAGLAVAČKE
Kako bi to bilo
da vidimo mačke
kako love miše,
ali naglavačke?Ili da vidimo
negdje da vuk koji
lovi zeca jureći
dok na glavi stoji?A gle, kod pataka,
kad se riba lovi,
glave su u vodi,
vire tek repovi!
Onda zaboravim na tu sliku, a Lucija već objavi novu i ponovo me isprovocira. To je fotografija jeseni viđena iz posebnog ugla, na posebnom mjestu, gdje se na nebu ocrtavaju krošnje s različitim bojama lista. Napisao sam ovako:
NAJLJEPŠA SLIKA
Gledam zimi nebo
iz šume sa brijega:
Okićeno cijelo
granama od snijega.Gledam ga s proljeća,
nad Zemljinim šarom,
a ono ko ćilim
posuto beharom.Ljeti površinom
tom beskrajnom, čistom,
vidim zelenilo
s granama i listom.U jesen iz šume
u nebo gledati –
e, za to već vrijedi
suho zlato dati!Vidiš sliku koju
tek najbolji rade,
kakvu samo jesen
naslikati znade.Boja izobilje,
lišće svuda šušti,
a iz tebe potok
emocija pljušti.
Znam, pjesme i nisu baš vrhunske, ali nisam ni želio govoriti o pjesmama, nego o fotografijama koje čovjeka tjeraju da piše pjesme. Ne znam ni jesu li fotografije vrhunske, rekao sam već da se u njih slabo razumijem, ali znam da u meni izazivaju buru emocija i da bih ja, da sam u prilici da ih ocjenjuem, sigurno ih ocijenio visokom ocjenom.
I tako je sa gotovo svim našim rezultatima rada – nekome se dopadaju, a nekome ne. Treba razumjeti i jedne i druge.
Prekrasne slike i pjesme. Zaboravimo u ovom ludilu kako je priroda lijepa i kako ima dobrih duša
Lucija…provocira,,, odmah sam pomislio na ovu našu Luciju (prvu) provokatoricu sa komentara ! 😉 (ma kako sam mogao!;)
…ali kad pročitah i vidjeh ove lijepe fotografije, istog trenutka vidjeh i svoju zabludu, pa uvidjeh kako jedna umjetnost isprovocira (motivira) drugu na rad… i tako sam jutros sasvim nezasluženo počašćen inspirativnim fotografijama i pjesmicom.
Jako lijepe i zanimljive fotografije!
Kad se dvije guze druže
I po vodi
Plužē… ?
Ovakvo nebo treba biti u rujnu.
Često se u budističkim spisima o meditaciji spominje ovo i ovakvo nebo. Jasno.
Međutim…ove godine tako baš nije bilo u Zg.
Dobro je ako covjek moze bar za trenutak u mislima pobjeci od ovog NovogParaNormalnog…
No povratak je sve bolniji za mnoge…
Lijep je hobi uslikati ono vecini nevidljivo a lijepo je i to opaziti kod drugih kao sto je to opazio autor napisanoga. Za tako nesto je potrebna posebna vrsta ljudi koji nose u sebi ono nesto. Ja obozavam fotkat sve zivo . Tko ima zelju za lijepim fotografijama vise mu nije potreban ni fotoaparat. Vidi se da lucija voli sarene boje na slici. A da bi dobili takve sarene fotke na mobitelu dovoljno je instalirati neku aplikaciju koja ima dobar hdr. Naprimjer trCamera i ukljucite hdr+. I kamera je spremna za caroliju .
Hvala Vam na Vasim mirnim i lijepim tekstovima koji mene smire, i saljem Vama i Logicarima:
‘The peace of wild things’ ( Mir divljih bica )
When despair for the world grows in me
and I wake in the night at the least sound
in fear of what my life and my children’s lives may be,
I go and lie down where the wood drake
rests in his beauty on the water, and the great heron feeds.
I come into the peace of wild things
who do not tax their lives with forethought
of grief. I come into the presence of still water.
And I feel above me the day-blind stars
waiting with their light. For a time
I rest in the grace of the world, and am free.
Hvala
agnaby