Tolerancija

Da je samo malo više tolerancije na ovom svijetu, život bi bio mnogo ljepši. Kad bismo češće stajali „u tuđe cipele“, postavljali se u poziciju drugoga, mnogo bismo bolje razumjeli stvari i imali mnogo manje nesporazuma s drugim ljudima.

Neki ljudi se pokažu netolerantnima ne zato što su stvarno takvi, nego zato što su ih, brojnim pogrešnim informacijama, usmjerili da imaju iskrivljenu sliku o nekom pitanju. Ali kad dobiju prave informacije, oni se korigiraju. Ima mnogo primjera koji mi padaju na pamet, a koji bi mogli poslužiti kao ilustracija istinitosti prethodno navedene tvrdnje. Uzet ću prvo jedan iz svog iskustva.

Kad sam bio vojnik, u mojoj jedinici je bilo kolega is svih krajeva bivše Jugoslavije, pa tako i Albanaca s Kosova. Naravno, oni su međusobno govorili albanski, a neki su im to zamjerali. Ja im to nikada nisam prigovarao, za razliku od nekih, ali sam ponekada i sam mislio da im „ne bi ništa smetalo da govore tako da ih svi razumiju“. A onda je došao rat, ja sam se našao kao izbjeglica u Nizozemskoj. Ni sada, nakon toliko godina, nikada ne govorim nizozemski kad sam s nekim od „zemljaka“ i tek sad sam potpuno shvatio kako su se osjećali oni Albanci kad su upozoravani da nije lijepo što međusobno govore albanski.

A ovaj primjer je još bolji, upečatljiviji. Prije nekoliko godina, ovdje u Nizozemskoj je, na jednoj TV prikazana emisija njihovog poznatog humorista koja je bila posvećena i temi tolerancije. Ovaj humorist je izašao pred publiku i pričao im kako se upravo vratio iz Južnoafričke Republike, a znamo da je tamo brojna nizozemska kolonija. Govorio je kako mu je bilo lijepo sa sunarodnicima, kako su se lijepo proveli i družili: „Otišli smo, onako svi skupa, na jednu veliku livadu. Zar to nije divno?!“, rekao je, a publika je uzvratila gromoglasnim uzvicima odobravanja i pljeskom. „Onda smo tamo zapjevali naše pjesme i zaigrali naše igre. Lijepo, a?“ „Daaa!“, uzviknula je publika i ponovo zapljeskala. „Pa smo pravili naša jela, jeli i pili do kasno u noć. Zar to nije prekrasno?“, išao je i dalje humorist. „Jest! Bravo!“, bila je oduševljena publika. „Pa zbog čega vam onda smeta kad sve to isto rade Turci kod nas?!“, uslijedilo je neočekivano i šokantno pitanje nakon koga je nastao tajac. Vjerujem da su se nakon ovoga mnogi prisutni i oni koji su gledali emisiju preispitivali, a neki i korigirali.

Jedno je očito – na pitanju vlastite tolerancije trebamo stalno raditi. Moramo se preispitivati, a uvijek kad smo u dilemi, nije loše zamisliti se u ulozi onoga čije ponašanje preispitujemo. Iz te pozicije se sve mnogo bolje vidi i razumije.