Nije sve u novcima

„Nešto je i u nekretninama“, dodaju neki kad čuju ovu izreku. Ali činjenica je da mnogi svoj nerad, bezvoljnost i nesposobnost kriju pravdajući se kako nemaju novaca za ostvarivanje zamišljenih planova.

Na drugoj strani, vidimo neke ljude koji svoje ciljeve postižu s vrlo malo novaca. Obiđu gotovo cijeli svijet s nekoliko stotina eura. Naprave kuću gotovo bez ikakvih prihoda. Probiju sami put od nekoliko kilometara bez ikakvih strojeva i novaca. Ali to su sve slučajevi koji su izuzeci, koji iziskuju izuzetnu snalažljivost, vještinu, znanje, upornost. A ima li načina da se napreduje brže bez izuzetnih sposobnosti u uvjetima nestašice novčane podrške?

Ne samo da ima, nego je toga bilo i bit će i ubuduće, samo se treba pokrenuti. Hoćemo li uspjeti, zavisi od pristupa problemu, o načinu razmišljanja, ciljevima. Tako imamo primjer da je željeznička pruga od Šamca do Sarajeva napravljena za nepunu godinu dana, bez ikakve ozbiljnije tehnike i bez zaduživanja, i imamo primjer izgradnje auto-puta od Sarajeva prema Šamcu, koji se gradi uz svu moguću tehniku i uz ogromna zaduživanja, a od rata do danas stigao je tek do Zenice. Ako ljudi žarko žele nešto uraditi, oni će naći načina kako i u slučaju da nemaju dovoljno novaca. Ne može se sve, naravno, ali mnogo je onoga što se može, a kad se uradi to što se može, stvaraju se i nove mogućnosti da se stvore novci za ostalo.

Evo primjera. Imamo divne rijeke, prave ljepotice kakvih je malo u svijetu. Mnogo je bogatih ljudi koji bi rado došli i uživali u toj ljepoti. Ali naši ljudi su te rijeke unakazili svojim nemarom. One su toliko zatrpane smećem, najlonske kese i boce su posvuda. Leševi uginulih životinja smrde i stvaraju ružnu sliku, a sve to od prekrasnih rijeka čini odlagališta otpada. I ko će doći gledati otpad? Za riješiti ovaj problem ne trebaju veliki novci. Ako se želi riješiti, to se može postići odgovarajućim obrazovanjem. Kućnim odgojem. A može i oštrijim kaznama. Rješavanjem tog pitanja imali bismo urednu zemlju i došli bi nam turisti koji bi donijeli novce. Urednošću bismo stekli i više povjerenja drugih, pa bi se oni lakše opredjeljivali za ulaganje u naše krajeve. Tako bismo imali više komunikacije s drugim ljudima, a kroz komunikaciju se otvaraju novi vidici, pojavljuju se nove šanse.

Znam, to se ne može uraditi odjednom, preko noći. Ali može se početi i rezultati bi došli. Može se krenuti sa sitnicama, ali mnogo sitnica na kraju čine veliku stvar. Po selima bi se mogla organizirati natjecanja u, recimo, izboru najurednijeg dvorišta. Najljepšeg balkona, cvijetnjaka, njive… To bi koštalo vrlo malo, izrada nekoliko priznanja od papira, a dovodilo bi selo u red. I tako dalje, mnogo je primjera koji bi se mogli navesti gdje se mogu značajni poslovi uraditi bez velikih novčanih ulaganja. Trave ima na sve strane, stoka se može vrlo jeftino držati i mlijeko i meso se mogu jeftino proizvesti, ali mi ih uvozimo. Izvori mineralne vode nam sami izbacuju vodu, samo je treba uzeti, ali mi i nju uvozimo. A sve su to novci koje bacamo, umjesto da ih uberemo i ulažemo u nešto korisno.

Ipak, najveći uspjeh bi se postigao dovođenjem pravih ljudi na vlast, onih koji bi radili u interesu svih, a ne samo u interesu svojih džepova. Onih koji donose i provode zakone. To bi bilo najjeftinije, a najuspješnije rješenje naših problema, ali da bi se to provelo, treba izmijeniti karakter ljudi. Kada bi se to uspjelo, novci bi došli i brzo, i lako, i u dovoljnim količinama za lijep napredak.