Donder op!

Teško bi bilo doslovno prevesti ovaj naslov s nizozemskog jezika, ali on je nešto kao naša uzrečica „Ah, do vraga!“, „Idi k vragu!“, ili slične riječi i uzrečice kojima znamo nekoga ili nešto poslati koje-kamo.

Jedan moj kolega vrlo često upotrebljava u razgovoru ovaj izraz kako bi naglasio uglavnom apsurdnost, neočekivanost onoga što je prethodno rekao. Ali taj kolega je vrlo neobičan tip, nekako netipičan u svakom pogledu. Ovom prilikom ću se osvrnuti samo na neke sitnice u vezi s njegovom osobinom da je uvijek nezadovoljan. To je prosto nevjerojatno koliko u njemu ima nezadovoljstva i neke negativne energije koju počinje rasipati oko sebe od samog jutra.

Ujutro, čim dođe, počinje kuknjava kako se nije naspavao. Nekad su tome krivi susjedi, nekada nevrijeme, nekada brige, ali rezultat je uvijek isti – nije mogao spavati. Na putu do posla, naravno, bila su začepljenja, usporenja, nevrijeme, kako kad, ali vožnja je u svakom slučaju bila nikakva, da ne koristim njegove slikovitije izraze. Ako je lijepo vrijeme, njegova reakcije je: „Vidi sad, dok smo zarobljeni u firmi, kakvo je lijepo vrijeme. A kad budemo slobodni za vikend, sigurno će kiša. Donder op!“ Sa razglasa u firmi se čuje neka ugodna pjesma, a on komentira: „Slušaj sad kako su divne pjesme na programu, a kad sjednem u auto i uključim radio, ono samo nešto bez veze. Donder op!“

Onda, taj uvijek smatra da je oštećen. Uvjeren je da mnogo i dobro radi, a da baš njemu daju najgore poslove, u najgore vrijeme, pod najtežim okolnostima. „Znao sam! Danas su mene rasporedili na ovu mašinu pošto je ovdje najviše posla. Donder op!“ „Vidi one za onom mašinom tamo, samo pričaju, a ništa ne rade!“, govori, i ne primjećujući da i on priča i razgleda okolo. Nekada ovako kleveta kolege: „Vidi, sve tri dame s one mašine su otišle u toalet istovremeno, pet minuta prije pauze“, govori mi, a on je također prestao raditi i leđima se naslonio na svoju mašinu da bi kontrolirao druge. On smatra da ja, kao pretpostavljeni i njima i njemu, trebam poduzeti mjere protiv tri dame, a da njega trebam pohvaliti jer mi ukazuje na njihove propuste. Ali pravo je čudo kako mu ne može promaći ništa što se dešava u firmi iza njegovih leđa, jer sve vidi kao da ima oči i na potiljku i sve čuje i pamti, a inače ne može zapamtiti ni najjednostavnije činjenice o običnim stvarima, čak jedva zna i pisati. „Vidi, ova već treći put ide u toalet!“, ukazuje mi na jednu kolegicu koja prolazi podaleko iza njegovih leđa, ali njegovom oku promaći ne može.

Ne poštedi on ni svoju suprugu, ni rodbinu, ni susjede. Jednom mi se žali na rodbinu približno ovako: „Sve su to sami pokvarenjaci. Brat, sestre, a najveći pokvarenjak je ujak. Oni samo čekaju da moja majka umre pa da ulete u kuću i sve razgrabe prije prave diobe zaostavštine. Ali ne, neće oni mene prevariti, ja ću uletjeti prvi!“ Odnosi sa ženom su posebna priča. Tu su drame bile redovno na kućnom repertoaru, pa rastave i mirenja, ali u svemu tome nikada nije kriv bio moj kolega, nego ponekad njegova žena, a najčešće njeni majka i očuh.

I tako se taj kolega godinama žali na sve i svakoga. I kad ga već definitivno okarakteriziraš kao nepopravljivog i potpunog negativca, on odjednom počne pokazivati i drugu stranu svog karaktera. Kad ga je žena definitivno ostavila, prethodno mu ostavivši ogromne dugove za koje on nije ni znao da je napravila; kad mu je stan doslovno ispraznila i otišla s drugim muškarcem, on se nije ponašao kako sam očekivao od njega. Ubrzo je žena oboljela od teške bolesti, ostavljena od svih, čak i od roditelja, a moj kolega ju je prihvatio i brinuo se o njoj do kraja. Onda slučajno saznam kako godinama nesebično pomaže neku siromašnu djecu u Africi. Vidim ga kako plače za mačkom koju nije uspio izliječiti, mada je na veterinara potrošio pozamašnu sumu novaca. Napokon, po ko zna koji puta se uvjerim da u svakom čovjeku, ma koliko izgledao grub i zao, ima i dobrote, a u svakom onom koji izgleda kao da je sazdan od dobrote, ima i zlobe. Ljudi su, ipak, veliko čudo i velika zagonetka.