Gazde

„Ako želiš nekoga upoznati, daj mu vlast u ruke“, poznata je poslovica. Ne mora to biti samo politička vlast, nego bilo koja; nešto što čovjeku daje moć toliku da on pomišlja kako mu je dozvoljeno činiti i ono što drugi ne smiju.

Novac je jedan od tih stimulatora koji ljude, koji ga posjeduju u većim količinama, navodi da se ponašaju slobodnije, da prelaze granicu dozvoljenoga ili pristojnoga. I nije samo danas tako, ljudi se slično ponašaju od kad postoje. Takvim ponašanjem često neke osobe oko sebe povrijede, čini nam se sasvim nepotrebno, a takve uvrede se nerijetko pamte za cijeli život.

Mnogo takvih priča sam čuo još kao dijete, a uglavnom su negativni junaci bili „gazde“. Spominjan je jedan koji je nadničare dovodio na svoju njivu da mu okopavaju kukuruz, a on bi se lijepo obukao i cijeli dan hodao iza njih i pratio ih kako rade. Oko podneva, pa i kasnije, imao je običaj da nekome od radnika koji odsiječe struk kukuruza, za koji on smatra da ga nije trebalo posjeći,  samo kaže: „Marš kući!“ i pokaže mu štapom smjer u kom treba ići. Ali uz „crveni karton“ slijedila je i kazna neisplaćivanja dnevnice, što znači da je taj nadničar pola dana odradio besplatno.

Jedna priča spominje gazdu koji nikada nije dao svoje konje i plugove da na vrijeme uzoru njive sirotinji uz obrazloženje i savjet sinovima: „Nikada sirotinji ne orite na vrijeme. Ako i kod njih dobro rodi, neće nam doći u nadnicu raditi niti će od nas pozajmiti.“ Kad je trebalo nakon napornog radnog dana isplatiti dnevnice, neki su ih umanjivali, „jer radnici nisu dobro radili“ ili su „prevelike pauze pravili“ ili ko zna sve zbog čega. Nekada bi se na kraju radnog dana „sjetili“ da su neki od radnika jednostavno „premladi“ da bi dobili cijelu dnevnicu. Dešavalo se i da „večera još nije gotova“, pa dok nadničari na nju čekaju, „pošto je mjesečina i još se dobro vidi, da začas još i prigrnu krompir“. Jednostavno, bilo je tu svakakvih načina da se slabi zakinu, a oni se nisu smjeli buniti jer ih gazda sutra neće pozvati na posao pa neće zaraditi ništa. To ih je toliko vrijeđalo da su neki ponekad ipak tražili i nalazili načina za osvetu.

Danas gazde rade uglavnom suptilnije, mada nekada ne prezaju ni od vrlo brutalnih metoda izrabljivanja i ponižavanja radnika. Uz redovan posao nekim gazdama danas radnici besplatno čuvaju djecu, rade razne kućne poslove, izvode građevinske radove i tako dalje. Neki rade mjesecima i godinama, a da im se ne plati ništa osim što im se daju lažna obećanja. Ima izuzetaka, kao što je uvijek bilo, ali načelno, radnici imaju sve manja prava i sve više su izrabljivani. Kako stvari stoje, na vidiku još nisu bolja vremena.

Ali ima ljudi koji nisu gazde, koji nemaju niti novaca, niti znanja, niti vještina kojima bi mogli postići da ih drugi uvažavaju, a željeli bi da su moćni. Takvima ostaju jedino neke izvanredne prilike da se „dokažu“. U ratu oni dođu na svoje, postaju „važni“. Oni odlučuju o životu i smrti, oni otimaju sve što stignu. U poplavama, potresima ili drugim katastrofama, oni se dočepaju humanitarne pomoći i njome raspolažu po svojim kriterijima koji uvijek idu u njihovu korist, i tako dalje. Ipak, izvanredne prilike nisu tako česte, a pakost i razni kompleksi u čovjeku teško mogu mirovati, oni se moraju ispoljavati što više i što češće. Ostaju samo sitnice i na njima se pokazuju i dokazuju takvi ljudi. Oni se, recimo, uvijek ubacuju preko reda, mada im se uvijek ne žuri. Kad jedu, za sebe biraju najbolje, a drugima šta ostane. Uvijek misle da su mnogo uradili, a da im je za to malo plaćeno, i slično.

Eh, kada bi se ovakvi kojim čudom dočepali moći…