Obećanje

Jedan političar u Bosni je prije nekoliko godina, kad su ga novinari podsjetili na obećanje koje je dao, a nije ga ispunio, nonšalantno i pomalo začuđeno odgovorio: “Rek’o, pa porek’o, pa šta?!”

Očito je da činjenica o njegovoj laži njemu nije značila baš ništa ozbiljno. Tom čovjeku je bilo sasvim normalno nešto obećati i na obećanje zaboraviti. Kao da se podrazumijeva da je prirodno pričati u prazno, bez ikakve obaveze za izgovorenu riječ, i kao da baš niko i ne očekuje da se drži do riječi. To me podsjetilo na vrijeme kad sam se prvi put sreo s pravim značenjem riječi “obećanje”.

Bio sam dijete, ne znam koliko sam imao godina, ali znam da još nisam išao u školu. Jednom mi je otac obećao da će me sutradan povesti u Šamac, što je za mene bio značajan događaj. Nisam mogao dočekati to sutra od uzbuđenja. Zato sam stalno bio u očevoj blizini, plašeći se da ne ode bez mene, a onda sam ga u jednom trenu čak upitao: “A hoćeš li ti sigurno i mene povesti u Šamac?” On je prekinuo posao, uzeo me na krilo i objasnio mi: “Pazi, ja sam ti rekao da ću te povesti. To je obećanje, obećao sam ti nešto. Kad se nekome nešto obeća, to se treba izvršiti. Onaj ko ne izvršava svoja obećanja, taj nije dobar čovjek, on laže, a znaš da lagati nije lijepo. Eto, jesam li ja tebi ikada išta slagao, jer slagati nešto djetetu je još veća greška nego slagati odraslom čovjeku?”, završio je otac pogladivši me po kosi. Shvatio sam da mojoj brizi nema mjesta, ali i da sam možda svojom sumnjom povrijedio oca pa sam se pokušao izvući: “Ma, znam da mi nemaš namjeru slagati, ali, mislio sam, možda ćeš zaboraviti?” “Moguće je nekada i zaboraviti, ali ako ozbiljno imaš namjeru ispuniti ono što si obećao, ti ćeš to imati na umu i teško ti se može desiti da zaboraviš”, objašnjavao mi je dalje otac.

Sve mi je bilo jasno, ali i dalje sam razmišljao o toj temi. Dakle, i otac je ostavljao neku mogućnost da se obećanje ipak može zaboraviti. Istina, teško, ali je moguće. A šta onda? Razmišljao sam šta bih ja uradio u tom slučaju, bi li se bilo moguće nakon toga spasiti i ipak ostati dobar čovjek, a da nisi ispunio obećanje? Nisam baš bio siguran u rješenje. Eto, da me otac sutra zaboravi povesti, kako bi se on opravdao? Nisam dugo izdržao, pitao sam oca. Onda mi je on objasnio šta je to izvinjenje. “Nekada se stvarno može zaboraviti za obećanje. Ali može i neka viša sila spriječiti čovjeka da održi riječ. Na primjer, ako bi sutra, kad nas dvojica namjeravamo ići u Šamac, kod susjeda izbio požar, ja bih morao pomoći u gašenju i ne bih mogao ispuniti obećanje koje sam ti dao. Ja bih ti tada rekao: ‘Izvini, moram gasiti požar i ne mogu ići u Šamac!’ I bi li se ti ljutio na mene i smatrao me lažovom?” “Ne bih!”, odgovorio sam i sve shvatio. A onda sam dalje razmišljao i imao novo pitanje: “A kad nešto obećaš što ne možeš ispuniti? Na primjer, obećaš mi kupiti bicikl, a u međuvremenu potrošiš pare za nešto drugo?” “E, kad se daje obećanje onda se mora o svemu dobro razmisliti. Kasno je razmišljati kasnije. Ako nisi siguran da možeš ispuniti obećanje, onda to reci tako. Nemoj reći da ćeš kupiti bicikl, nego reci da ćeš ga kupiti ako budeš imao dovoljno novaca, i onda nećeš prekršiti obećanje.” Divio sam se kako moj tata uvijek ima rješenje za sve. Opet sam malo zastao, a onda se sjetio novog pitanja: “Dobro, to je sve tako kad su ti oni kojim si obećao nešto u tvojoj blizini. Ali ako si ti nekome u Šamcu nekada prije obećao da ćeš danas doći, a zbog požara ne možeš, šta ćeš onda? On te čeka, a tebe nema, a obećao si doći? Njemu ne možeš reći za požar kad ga ne možeš dozvati?” “E, njemu bih u’aberio čim prije”, rekao bi otac kriomice me gledajući kakav ću izraz lica napraviti kad opet čujem nepoznatu riječ i ustajući, što je značilo da ipak mora i raditi, a ne samo razgovarati sa mnom. Razgovarati se moglo i dalje, ali ne s onoliko pažnje kao do tada, dok sam mu bio na krilu. Naravno da sam pitao i za taj ‘aber, šta mu to znači, i da je tu bilo još mnogo drugih pitanja, ali to je sad druga tema.

Htio sam reći kako ima ljudi koji ne drže do svoje riječi, do obećanja koja daju, i kako je s takvima teško surađivati. Ako vam obećaju doći – ne dođu. Ako obećaju uraditi – ne urade. Ili ako obećaju da će nešto biti danas to bude sutra i tako dalje. A ako se na njih zbog toga naljutite, oni se u čudu nađu što ste takvi, što se zbog “sitnice” ljutite?!  A obećanje je tako lako održati, samo treba imati na umu kada ga daješ jesi li ga u stanju ispuniti.