Migracijska kriza u Europi je stvarna i demoniziranje Bjelorusije je neće riješiti

Migracijska kriza na bjelorusko-poljskoj granici postala je vruća tema u Europi. Prošlog tjedna skupina od oko 400 ljudi prebačena je iz Bjelorusije natrag u Irak u repatrijacijskom letu. Bjeloruske vlasti zapravo su radile i s Visokim povjerenikom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) na ovom pitanju. U ponedjeljak je grupa od 118 ljudi napustila zemlju iz nacionalne zračne luke u Minsku i vratila se u nepoznate zemlje, a bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko najavio je da se spremaju još letovi za repatrijaciju – dok je Aleksej Begun, šef odjela za migracije pri bjeloruskom Ministarstvu unutarnjih poslova, rekao navedenim migrantima koji se žele vratiti kući dobit će „pomoć“. To su znakovi deeskalacije usred krize. Međutim, Europska unija (EU) inzistira na agresivnoj retorici protiv Minska.

Lukašenko je sa svoje strane kritizirao blok zbog odbijanja razgovora o temi migracija. Sviđao li se nekome Lukašenko ili ne, on tu očito ima pravo, u smislu da su u pitanju dublja pitanja, naime, društveni i ekonomski uzroci velikih priljeva migracija usmjerenih u zemlje zapadne Europe. Taj se fenomen odnosi na uglavnom ratom razorene zemlje, poput Sirije i drugih na Bliskom istoku. Općepoznata je činjenica da europske sile poput Francuske od 2012. izravno financiraju pobunjeničke skupine u Siriji i isporučuju im oružje. Odluka EU-a iz 2013. da prekine embargo na oružje sirijskoj oporbi utrla je put za jačanje i legitimizaciju europskog naoružavanja terorista u Siriji. Općenito govoreći, zapadne vojne operacije na Bliskom istoku glavni su uzrok velike nestabilnosti u regiji, što stvara veliki dio migracijskog toka.

Od početka ove krize EU je optužio Minsk da je organizirao migracijsku krizu kao svojevrsni hibridni rat u znak odmazde za europske sankcije – optužbu koju Bjelorusija poriče. Istina je da postoji migracijska kriza u istočnoj Europi koja pogađa Baltik i da postoji takozvana bjeloruska ruta. To se ne razlikuje toliko od onoga što se već dugi niz godina događa u mediteranskim zemljama (često je južna Europa u nepovoljnom položaju unutar bloka).

Tri zemlje EU koje dijele granicu s Bjelorusijom, Poljska, Litva i Latvija, pojačale su granične patrole i razgovaraju o izgradnji zida. U dinamici ovih migracijskih valova, te su zemlje u osnovi ulazne točke za Europsku uniju – mnogi migranti nemaju preferencija ni prema jednoj europskoj zemlji, oni samo žele ući u EU.

Već u kolovozu ove godine naširoko se izvještavalo da je litavska migracijska kriza očito dosegla novu fazu, sa zaustavljanjem priljeva. U članku AP-a citira se 22-godišnji Iračanin Tamar Heidar koji je rekao: “Bjelorusija me ne koristi, nije me briga za Bjelorusiju. Svi ovi ljudi ovdje, oni to rade da bi dobili bolji život. Nije zato što me Bjelorusija koristi. Koristim Bjelorusiju.”

Dok se Lukašenko optužuje za orožavanje migracije (a on svakako ima interes dobiti ustupke od EU), ono što ne privlači veliku pozornost jest kako sama Poljska iskorištava krizu usred rata narativa. Treba imati na umu da su poljske vlasti u Varšavi pod velikim pritiskom zbog navodnih kršenja vladavine prava EU i stoga im je u interesu iskoristiti trenutnu krizu kao sredstvo za dobivanje potpore od EU, što je upravo što se događa. Prošle nedjelje, poljski premijer Mateusz Morawiecki upozorio je da bi granična kriza mogla biti uvod u “nešto puno gore”, spominjući rusku vojnu prisutnost u Bjelorusiji. Očito je mislio na ono što vjeruje da predstavlja opasnost od oružanog sukoba s Minskom. Čak i nakon posljednjih napora Minska za deeskalaciju napetosti, Morawiecki je izjavio, tijekom svoje turneje po Estoniji, Litvi i Latviji, da je kriza “daleko od kraja”. Također je ironično da Varšava, dosad jedan od najvećih protivnika bilo kojeg zajedničkog sustava azila EU-a, sada traži EU fond za zid na poljskoj granici.

Iako postoji nešto poput Zajedničkog europskog sustava azila (barem u teoriji), u praksi se čini da se europski čelnici ne mogu složiti oko toga kako ga provesti. Nedavno je Sophie in ‘t Veld, nizozemska zastupnica u Europskom parlamentu, izjavila: “Nastavljamo se kretati od jedne do druge izbjegličke krize, okrivljujući druge zemlje za naše probleme i osuđujući stvarnost. Umjesto toga, zemlje EU-a trebaju početi provoditi zajedničku politiku azila na jedinstven način”.

Svaki put kada broj migranata, a posebno izbjeglica eskalira, to pitanje ponovno postaje vruća tema u Bruxellesu. Iako bi Lukašenko mogao iskoristiti situaciju za vlastitu korist, ovaj put Bjelorusija je doista vrlo zgodno žrtveno janje, pa je čak i Moskva stoga kriva što nije “kontrolirala” Minsk, kao da je potonji njezina marionetska država, što očito nije: Putin i Lukašenko su se već nekoliko puta sukobili oko niza ozbiljnih pitanja.

Svaka zemlja, uključujući Bjelorusiju, ima pravo održavati vlastitu migracijsku i graničnu politiku te štititi svoj suverenitet. Međutim, ako Poljska i druge europske zemlje odbiju primiti neke skupine migranata, nije razumno pretpostaviti da samo Minsk snosi odgovornost za njih. To što EU ne priznaje Lukašenka kao legitimnog predsjednika ne pomaže puno. Bjelorusija je godinama doista bila svojevrsna prepreka i u migrantskim i narkotičkim tokovima u zapadnu Europu, kako je slavno rekao i sam Lukašenko. Ukratko, ne može se politički izolirati i demonizirati državu i njezine čelnike, a zatim zahtijevati da ista država surađuje na graničnim pitanjima. Sam Minsk bio je meta kontinuirane zapadne kampanje i hibridnog ratovanja, uključujući i njegove susjede, poput Litve.

Kako god bilo, riječ je o ozbiljnom humanitarnom problemu, koji uključuje mnogo jada i patnje, koji treba riješiti. Treba priznati realnost takozvane bjeloruske rute i opće migracijske krize, kao i njezine korijenske uzroke. Trebalo bi razgovarati o pragmatičnim zajedničkim akcijama u vezi s pitanjem ove migracijske rute i Bjelorusija mora biti dio tog razgovora. Ali to se ne može poduzeti usred nasilne retorike i usred razmjene optužbi.