Jeste li znali da vaše obrazovanje nije garancija za “razumijevanje”?

Neki ljudi su toliko lakovjerni da gotovo sve što čuju, ma kako to nelogično zvučalo, prihvate kao istinu. Kažete im da je neka žena rodila dva psića blizanca, a oni već pitaju – laju li i cvile, ili plaču kao djeca?

S takvim ljudima se teško našaliti, jer oni često šalu ne razumiju. S jednom prijateljicom sam tako pokušao nekoliko puta našaliti se, a onda vidim da je to Sizifov posao i odustanem. Recimo, čujemo se putem telefona, a ja joj kažem da malo odmakne slušalicu jer sam jeo bijeli luk, na što mi ona ispriča ne samo kako njoj to ne smeta, nego mi održi čitavo predavanje o ljekovitosti češnjaka i pouči me kako se ne trebam stidjeti što ga jedem.

U njenoj prisutnosti kažem nekome da imam “dvoje djece i jednu ženu“, a ona mi opet održi predavanje kako i treba imati samo jednu ženu, kako od mene nije očekivala takvu izjavu, da sam je razočarao, i tako mi opet pokvari moj pokušaj da budem duhovit. Ako kažem da imam dvoje djece, “jedno muško,  a jedno žensko – ili je obratno?!”, ona se stane iščuđavati kako to mislim: “ili je obratno?!”, i tako u nedogled. Zato s tom prijateljicom pričam samo o ozbiljnim temama jer mi je to lakše nego joj stalno objašnjavati “šta je pisac mislio reći“.

Kada priča postane istina?

A jednoj školskoj drugarici se moram stalno pravdati za neke tekstove koje objavim. Ona ne razumije da neki od njih nisu istiniti, da su to samo priče. Tako ne može sakriti čuđenje da sam ja “po stare dane počeo pušiti i piti”, jer iz jednog teksta to zaključuje, i kaže kako me ne može zamisliti s cigaretom u ustima. Onda ne razumije šta se to u meni promijenilo pa sam “postao takav”, kako mogu onako “izvarati ženu za pare” u tekstu Snalažljivi raznosač novina, a ona je bila uvjerena da se mi “idealno slažemo”. Još mi zaprijeti kako će ona osobno “sve reći mojoj ženi, jer ona je divna osoba i ne zaslužuje takav odnos”.

Obrazovanje nije uvjet za razumijevanje šale

Ali ima i ljudi koji su vrlo obrazovani, intelektualci, a nemaju osjećaj za odvojiti istinu od neistine, humor od ozbiljnih razgovora, ne prepoznaju sarkazam. Jedan mi je prijatelj, književnik, pričao kako se nekada davno družio s poznatom, mnogi kaži i najpoznatijom srpskom književnicom, koja je bila divna osoba, pametna i dobra žena, ali šalu nikada nije razumjela. Tako je on jednom bio s njom na muci kad joj je ispričao vic u kom se čelnik Katange Čombe zaljubio i slao svojoj izabranici vatrena pisma. Ali ljubav nije bila obostrana i ona mu je stalno tražila neke skupe stvari, nadajući se da će ga tako odbiti. No, on je svaki put odgovarao: “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će da plati.” Kad je ona shvatila da ga tako neće odbiti, odlučila je zaigrati na nemogući uvjet: Rekla je da, ako misli da bude njegova, mora imati “onu stvar“, dugu 30 cm. Čombe je odgovorio: “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će ga podrezati.” Nakon ovog vica moj prijatelj kaže da se poznata književnica toliko uzrujala, gotovo počela plakati: “Pa, kakva je to žena-monstrum, kako će to tražiti od njega?! Zna li ona koliko to mora biti bolno?!”, i tako dalje. Jedva je moj drugar nekako uspio objasniti ovoj književnici da je to samo vic, da nema veze s istinom, a na kraju je prihvatio činjenicu da je s njom pričanje viceva samo problem.

Zato, ako nekome ispričate vic koji mu nije smiješan, pa se to još jednom ponovi – ne pričajte ih više.

Ili taj nema smisla za razumijevanje, ili vi za pričanje!