Kakva je situacija covidom u Tanzaniji – izvještaj s terena

Pojavom novog soja koji je pronađen u Africi (tamo je pronađen što ne znači da se je tamo prvi put i pojavio kao novi soj) bio je okidač za nove manipulacije o necijepljenima kao izvor problema.

Sada već i malo dijete zna da je riječ o lažima i manipulacijama u kojima se pojedinci koprcaju i tonu sve dublje. Povijest će sve zapisati. Da razjasnimo kakva je doista situacija s covidom u Africi na primjeru Tanzanije sa terena. Gotovo cijeli rujan proveo sam u Tanzaniji u gradu Arushi u udruzi Together Forever Community Support Organization i sjeveru zemlje. Situacija s covidom je u potpunoj suprotnosti od ove u Europi. Da priča o prijetnji necijepljenih kao izvor zaraze drži vodu onda bi ljudi u Africi umirali na ulicama jer tamo je procijepljenost katastrofalna, dapače nikakva. Činjenice nam govore upravo suprotno. Ljudi u Tanzaniji su živi i zdravi. Ljudi u Europi su polumrtvi i bolesni. U Europi imamo dovoljno cjepiva da se cijepimo svaka tri mjeseca (kao što i najavljuju), neke države su cijepile gotovo sve što hoda i opet imaju velikih problema, što je u potpunoj suprotnosti narativa u Hrvatskoj i tvrdnji da je cjepivo jedini izlaz. Očito je da su neki ljudi slijepi na činjenice i dokaze, znanstvenim jezikom i u socijalnoj psihologiji to se zove kognitivna distanca iliti negacija stvarnosti.

Tanzanija (i ostale afričke zemlje) imaju katastrofalnu procijepljenost i nemaju nikakvih problema, dapače žive normalno u kontekstu covid krize. Kako je to moguće ako nas uvjeravaju da je cjepivo konačno rješenje? Kako je taj paradoks moguć ako imamo najmoderniju tehnologiju, suvremene bolnice, dostupne lijekove i cjepiva?

Razlog nezainteresiranosti ljudi u Tanzaniji (i Africi) za cjepivom je taj što oni nemaju problema s covidom. Cijelu situaciju u Tanzaniji mogu opisati doslovno u jednoj rečenici – u Tanzaniji gotovo da nema covida i ona je na nivou blage gripe – doslovno. Za okolne zemlje rekli su mi da je situacija identična, a vidimo i prema službenim brojkama da je takva situacija praktički ista na cijelom afričkom kontinentu. Usporedba Afrike i Europe je doista zanimljiva jer nam govori o velikom paradoksu o kojem sam govorio i prijateljima u Tanzaniji. Mi ovdje u Hrvatskoj i u Europi imamo tehnologiju u bolnicama kakvu si oni ne mogu zamisliti, imamo sve potrebne lijekove koji nam trebaju i imamo cjepiva kojima smo procijepili većinu stanovnika EU i unatoč tome neusporedivo smo bolesniji od ljudi u Tanzaniji u kontekstu covida (i generalno od ljudi u Africi). Na taj komentar prijatelji u Tanzaniji samo su se mogli nasmijati – doslovno. Očito je da s našim svijetom u kojem želimo da bude sve sterilno, čisto i procijepljeno nešto prokleto ne štima! Kako je moguće da u Tanzaniji ljudi u lošim higijenskim uvjetima (npr., većina ih nema niti vodu u kući ili u školi smo prali čaše za hranu komadima odjeće koji su bili na podu) budu zdraviji nego ljudi u Hrvatskoj gdje imamo idealne higijenske uvjete, sve potrebne lijekove kao i cjepiva? Kako je moguće da umiremo od covida, dok ljudi u Tanzaniji znaju za covid samo zato jer su ostali bez posla? Kako je moguće da u najprocijepljenijim europskim državama vlada kaos dok istodobno u afričkim državama kao što je Tanzanija gotovo da nema covida i možemo ga usporediti s običnom gripom? Gdje smo to pogriješili? Kako je moguće da necijepljeni budu izvor zaraze i prijetnja kada su najveći problemi tamo gdje ima i najviše cijepljenih ljudi? U kakofoniji bjesnila, stigmatizacije i optuživanja znanost i činjenice nestale su ludilu zapadnog čovjeka.

Krenimo redom da vidimo kakve su mjere u Tanzaniji na terenu.

Smrću predsjednika Johna Magufulia koji je gotovo u potpunosti zanemario naputke SZO, na čelo države došla je nova predsjednica Samia Suluhu koja je napravila zaokret u politici prema covidu. Nova politika značila je i promicanje cjepiva. Na žalost za farmaceutsku industriju, kampanja cijepljenja u Tanzaniji je blago rečeno loša. Ljudi jednostavno nisu zainteresirani za cjepivo jer nisu niti bolesni od covida. Ali idemo redom.

Dolazak u Tanzaniju.

Uvjet ulaska u Tanzaniju je negativan test. Država Tanzanije ne gleda jeste li cijepljeni ili niste. Zbog velikog broja informacija (pogotovo onih da se cjepivom otvaraju sva vrata) neki putnici su bili dezinformirani ili se nisu dobro pripremili prije puta. Tako je mojem suputniku prije puta (koji je bio cijepljen) u Zagrebu doslovno bio zabranjen ulazak u avion jer nije imao negativan test. To je bio pravi šok i avantura na samom početku. Toliko o tome da se cjepivom otvaraju sva vrata. Prijatelj je na kraju stigao u Tanzaniju nakon 2-3 dana i negativnog testa. Iako nisam bio cijepljen, niti sam sada, bez ikakvih problema sam otišao u Tanzaniju i vratio se doma.

Zamislite da naša Vlada i Stožer doista brinu o ljudskim životima i da testiraju sve koji ulaze u bolnice i staračke domove – koliko bi života bilo spašeno! Budući da naša Vlada nije toliko pametna kao tanzanijska, i ima samo cilj da se potroši cjepivo, a ne da se spase životi, ne vrši se kontrola očitih prodora zaraze u bolnice.

Poznam neke ljude, a čuo sam i od drugih za takve, koji su se cijepili samo da bi mogli putovati. To su klasični konformisti koji pokleknu čim im se zaprijeti oduzimanjem malo udobnosti. Naravno, ti ljudi na kraju nisu nigdje otišli (jer je i strah od mogućih problema smetnja komforu), dok sam ja bez cijepljenja uspio otići na drugi kontinent i bez ikakvih problema vratio se kući (gotovo da sam zažalio zbog toga).

Zračna luka u Tanzaniji – Jedino mjesto gdje se zahtjeva nošenje maske jest zračna luka i kasnije sam saznao – u bolnici. Na šalteru na aerodromu stoji natpis “No mask – no servis”. Kada se prođu procedure vize i ulaska, maska u Tanzaniji više nije potrebna. U Tanzaniji samo rijetki nose maske i to samo u nekim ustanovama kao što je banka (poneki klijenti i poneki zaposlenici) ili nekim prostorijama kao što je bila jedna poslovnica teleoperatera. Bilo je doista smiješno vidjeti zamaskirane bijelce u jednom trgovačkom centru. Čudili smo im se čega se boje kad u Tanzaniji gotovo da i nema covida.

Što se tiče ostalih mjera one ne postoje. Ako i postoje na papiru, u praksi toga se nitko ne drži. Ljudi tamo žive kao da covid ne postoji jer samo iznimno mali broj ljudi obolijeva od covida. Rekli su mi da su samo nešto na početku imali probleme i to je cijela priča. Prema izjavama prijatelja, vlada kao nešto govori o mjerama i covidu ali svi smatraju da je to samo da bi izvukli neku novčanu korist jer doista rijetki imaju problema s covidom, u što sam se uvjerio i vlastitim očima. U mjesec dana boravka na sjeveru Tanzanije nisam upoznao niti jednu osobu koja bi bila bolesna ili koja poznaje nekoga da je ili je bila bolesna, a kamoli umrla od ili sa covidom. Moj osobni dojam je da je covid kod njih nešto slično gripi, dapače puno blaže.

Covid i nezaposlenost – Tijekom boravka u Tanzaniji razgovarao sam s više ljudi o covidu i jedini ljudi koji su mi se žalili bili su trgovci ili ljudi koji su radili u turizmu. Njihov jedini problem je bio što su ostali bez posla. Nitko se nije žalio na covid zbog smrti bliske osobe jer takve probleme oni praktički nemaju. Njima je covid uzrokovao probleme jer su ostali bez posla. Poznata tržnica u Arushi, Maasai market jedno vrijeme je bila i zatvorena o čemu su mi trgovci s ogorčenjem pričali. Ljudi koji rade u turizmu isto tako su mi se žalili na covid, ali iz istog razloga kao i trgovci – ostali su bez posla i primanja. U vrijeme kada sam išao u Tanzaniju avioni su bili krcati (o čemu su pričali i ostali turisti i volonteri). Turizam se polako oporavlja što će opet biti poljuljano novim mjerama u Europi.

Cjepivo – budući da gotovo nema bolesnih niti mrtvih od covida, Tanzanijci ne trebaju cjepivo. Tijekom boravka u Arushi, ljudi iz Hrvatske pitali su me za mišljenje o situaciju u Tanzaniji. Prema njihovim porukama neki stručnjaci u Hrvatskoj govorili su da bi trebali dio cjepiva iz solidarnosti poslati siromašnim afrikancima. Jer eto, oni jadni i siromašni pa im treba pomoć. Jedino što mi je palo na pamet bilo je „Jadni Europljani, jadni Hrvati“. Doista, dok čovjek ne vidi razliku između života u Tanzaniji i života u Hrvatskoj i Europi onda nije svjestan koliko smo jadni u kontekstu covid krize (ali i puno šire). Ono što sa sigurnošću mogu reći je da nikoga ne treba peći savjest što „jadni i siromašni“ afrikanci nemaju cjepivo jer im niti ne treba. Dapače, što ćemo ih manje dirati to će biti bolje za njih. Svatko tko želi može se i svaka tri mjeseca cijepiti (kao što najavljuju) bez grižnje savjesti. Africi je dobro, dapače super bez naše klasične kolonijalističke, pardon, demokratske intervencije. Što ćemo biti dalje od njih, to će biti bolje za Afriku. Tamo ljudi ne trebaju cjepivo protiv covida jer ga praktički nemaju. Svatko tko misli da će taj afrički bazen biti izvor zaraze neka samo pogleda europske i svjetske države koje su procijepile sve što hoda. Sav paradoks i sva naša jad i bijeda očita je iz svemira. Dok čovjek ne vidi svojim očima ne može razumjeti koliko smo jadniji od ljudi u Tanzaniji.

Što se tiče covida i Tanzanije to je sve što mogu napisati jer tamo nemaju probleme s tom bolešću. Jedini problem su mjere donesene na svjetskoj razini jer značajan dio njihovog prihoda je turizam.

Jedna od najvećih razlika koju sam primijetio između života u Hrvatskoj i Tanzaniji jest da smo mi puno bolesniji. Već nakon par dana od povratka 4/5 ljudi mi je cvililo kako ih nešto boli, kako moraju doktoru, kako se ne osjećaju dobro… U Tanzaniji toga nema. Očito je da je naš način života otišao u krivom smjeru. Živimo u klasičnoj iluziji zapadnjačke superiornosti koja je pokleknula pred nevidljivim stvorenjem. Mi tako moćna i napredna civilizacija pala je na koljena zbog jednog malog virusa. Sigurno je da neki bjesne jer smo mi sa „superiornom“ medicinskom tehnologijom, medicinskim znanjem i lijekovima pali na koljena dok Afrika slavi život – doslovno. Naš klasični europski egocentrizam i ponos ne dopušta nam da se zapitamo ili upitamo afrikance kako su oni uspjeli proći neokrznuto (ovdje neokrznuto podrazumijevam kao zdravstveni problem, ekonomski su osjetili krizu) kroz covid krizu? Mi smo previše pametni, mudri i nadmoćni da bismo od drugih tražili savjete i pomoć. Upravo nas taj egocentrizam i ubija.

Povratak u Hrvatsku bila je prava pljuska. I ne, to nije bio povratak u realnost, nego povratak u otvorenu ludnicu. Ali ludnica nije realnost, ona je fikcija, fatamorgana, ona je patologija i bolest.  Naravno da je i bolest dio života, ali ovo je psihopatologija i nerealan život. Iluzija ega, superiornosti i totalitarizma proširila se poput virusa ostavljajući sve manje prostora za zdravi razum, dijalog, znanost i činjenice. Svijet sna preko noći se pretvorio u noćnu moru. Vidio sam i živio jedna normalan svijet, i onda se preko noći našao u ludnici.

Jednom je Albert Einstein rekao da je“Ludost raditi istu stvar iznova i očekivati drugačije rezultate”. Budući da zapadni svijet boluje od teške patologije ludosti egocentrizma, mi ćemo radije nastaviti po svojem (jer smo navodno napredniji od Afrikanaca) nego stati i priznati da smo negdje pogriješili. Zbog osjećaja superiornosti i nadmoći radije ćemo dozvoliti da umre na stotine tisuća ljudi nego da upitamo Afrikance kako su ostali neokrznuti od covida? Mi znamo najbolje i radije ćemo nastavit dalje ponavljati iste greške i srljati sve dublje u ludost nego priznati da smo u potpunosti promašili strategiju. Tko ne uči povijest osuđen je da ju ponavlja. Jedan od razloga propasti velikih civilizacija bio je i osjećaj nadmoći i superiornosti koji su ih zaslijepili i odveli u propast.

Je li naša patološka opsesija za čistoćom i sterilnošću ubila prirodni razvoj života? Je li naš ovisnički mentalitet o igli uništio svaku mogućnost da se priroda razvija svojim tijekom?

Do nedavno su naši političari širili po Africi demokraciju bombama i puškama ganjajući Gadafija koji je prema njima bio tiranin da bi sada oni postali deset puta gori od njega. Hoćemo li morati moliti afričke zemlje da nas bombardiraju i spase nas od tirana koji su nemjerljivo gori od Gadafija?

I sada opet neki žele širiti zapadnjačku i europsku demokraciju upirući prijetećim prstom na Afriku kao na „bazen necijepljenih“. Kako oni mogu biti problem kada oni uopće nemaju probleme? Ponovno se želi proširiti demokracija na taj kontinent i pokazati „ispravan“ način života. Taj ispravan put vidimo u zemljama s najvećom procijepljenošću: Portugal, Island, Izrael, Nizozemska, Belgija, Danska Island, Irska, Gibraltar, Singapur… Očito je da zapadni svijet gori od ljutnje i bijesa jer Afrika je slobodna od covida. Izjave pojedinaca o Africi nisu ništa više nego odraz našeg licemjernog i egocentričnog društva. To su izjave jedne obične kukavice. Jer klasični egocentrik nikada neće priznati da je pogriješio. On je spreman ići do kraja, dapače žrtvovati ljude ako je potrebno (puštati ljude u bolnice bez kontrole), jer kukavica nikada neće priznati svoju grešku. Da ljudi ne bi uvidjeli svu njegovu iracionalnost (pojedinca i društva), on radi diverziju i skreće pozornost na nedužnog krivca. Problem je tamo gdje ga nema, a ne ovdje, u našem dvorištu. Orwell je to formulirao kao „Dominantno umno stanje mora biti kontrolirano bezumlje“. Zamislite da naš Europski egocentrizam poklekne, zamislite da liječnici i stručnjaci zamole kolege u Africi i barem ih pitaju „k’vragu, kako ste samo uspjeli?“. Taj film nikada nećemo gledati jer ego bijelih kuta je važniji od ljudskih života. Mi Europljani koji imamo naprednu tehnologiju, najmodernije bolnice na svijetu, sve moguće lijekove i dovoljno cjepiva da se cijepimo tri puta mjesečno da pitamo i molimo „jadne“ i “siromašne“ Afrikance za pomoć? Mi koji znamo što je demokracija i ispravan način života? Mi koji smo širili „slobodu“ i „demokraciju“ po Africi bombama? I sada da ih mi molimo i pitamo za savjet? Prije će pomrijeti svi ljudi u Europi nego se dogoditi taj scenarij. Kakav bi to bio poraz za naš „superioran“ način života.

Kakav bi to bio bolan poraz za naš egocentrizam. Kakav bi to bio poraz za farmaceutsku industriju i bijelu kutu! Kao što vidimo na covid krizi – ipak mi znamo najbolje… kako uništiti život. Sada je izvjesno da jedan dio naših „stručnjaka“ ne zna ništa više od optuživanja, širenja straha i laži – svaka čast iznimkama. Mnogi od njih su cijepljeni protiv morala, inteligencije, znanosti i etike uvjeravajući sebe da su pravednici i križari novog doba. Ovaj put umjesto mača imaju iglu kojom će pokoriti svijet. Povijest se uopće nije promijenila, samo se promijenilo oružje. Činjenice i znanost govore da križarski pohod s iglom nije konačno rješenje i nije jedini spas. Ali slijep čovjek u bunilu i ludilu ne može biti trezven. On je opijen moći bijele kute, strojeva, kemikalija i akademskog znanja. Priznati da je Afrika „pobijedila“ i da je superiorna u covid krizi u usporedbi sa zapadnim svijetom, „bijeloj kuti“ to bi bilo ravno samoubojstvu! Bilijuni su uloženi u strojeve, lijekove i znanje i sada je sve palo u vodu. Priznati neuspjeh bio bi smrt za ego. Vidio sam svojim očima kako je naše znanje i tehnologija ništavna u kontekstu covid krize u usporedbi sa otpornošću afrikanaca. Vidio sam i gledam i dalje kako lažna demokracija poprima svoje pravo lice. Gadafi je bio malo dijete u usporedbi sa našim vođama kojima su puna usta lažne demokracije i privida slobode.

Glorifikacija zapadnog svijeta raspala se u naletu bolne istine – mi glumimo demokraciju i napredak koji postoje u akademskoj fikciji, ispraznim strojevima i kemikalijama koje mogu samo produžiti ljudski život koji će ionako ostatak provesti u strahu. Raspala se pred istinom da imamo i posjedujemo sve ali nemamo ništa. Raspala se jer smo živjeli u lažima i mazanju očima šupljom demokracijom i lažnim napretkom.  Osnove psihoanalize uče nas da je čovjek sklon samozavaravanju, a to je očito i osnova zapadnog svijeta. Istina je bolna, zar ne?

Kada sam se vratio doma vidio sam u ljudima strah. Vidio sam da smo kukavice jer se bojimo priznati svijetu i Africi da smo nemoćni. Kukavice smo jer optužujemo druge umjesto da se zapitamo gdje smo to pogriješili? Kukavice smo jer se bojimo gubitka malo komfora dok ljudi u Africi nemaju niti vodu u kući. Kukavice smo jer se bojimo priznati svijetu i Africi da smo izgubili moral, etiku i ljubav u bujici mržnje, jednoumlja, determinizma, i optuživanja. Izgubili smo ljudski dijalog, a zamijenili ga stigmatizacijom. Kukavice smo jer se skrivamo iza titula i akademskog znanja koje su obična prašina jer su zajedno sa čovječnosti otišle u ropotarnicu povijesti. Kukavice smo jer padamo na koljena i drhtimo na prvu prijetnju uskraćivanja komfora. Sram me je javiti prijateljima u Tanzaniji da je u „naprednoj“ Europi i Hrvatskoj stigmatizacija i jednoumlje zamijenilo dijalog i razum. Sram me je javiti da naši političari upiru prste u njih, u Afrikance koji su nedužni i koji nemaju probleme. Ali ti isti političari u mojim očima nisu vrjedniji ništa više od crnog ispod nokta. Ljudi koje poznajem u Tanzaniji su etički i moralni divovi u usporedbi s našim političarima i kvazinovinarima. Bila je čast biti dio njihovog društva!

Ali vidio sam normalan svijet i on mi daje nadu. Nostalgija zove natrag, u neki normalan svijet. Ali prije povratka treba proći nove bitke i treba biti hrabar. Treba probuditi lavlje srce i nikad se ne predati bespuću ludila. A kada padne ovaj svijet, možda će nam „Mama Afrika“ pokazati pravi put, prema nekom boljem svijetu.