“Trening počinje u sedam sati, a ne u sedam i minut!”, nekada sam govorio svojim igračima kako bih ih navikao na poštovanje svoga i tuđega vremena. Tako je bilo i na poslu i u mnogim drugim prilikama.
I sada vjerujem da je to važno u životu, da nas oslobađa mnogih nepotrebnih problema, ali uvijek mi je bilo jasno da se gotovo ništa ne mora poštovati uvijek i u svim okolnostima. A jedan tekst koji sam pročitao me naveo da o ovom pitanju još više razmišljam, odnosno da shvatim koliko smo nekada u zabludi ako se suviše slijepo držimo nekih odredbi.
Jedan bogati Europljanin je otišao u neku siromašnu afričku zemlju kako bi tamo pomogao ljudima, donio im napredak. Otvorio je školu jer je smatrao da je to bio najbolji način za ostvarenje njegove namjere. Kao i svugdje na svijetu, i tamo je bilo vrlo nadarene djece, a posebno se isticao jedan dječak koji je bio za koplje iznad ostalih. Lako je pamtio, razumijevao, pokazivao volju za učenjem, bio dobar dječak u svakom pogledu, ali je imao jednu manu – stalno je kasnio na nastavu. Bogati Europljanin, koji je ujedno bio i učitelj, bio je uporan u nakani da dječaku objasni kako je kašnjenje loša osobina, kako se tako ponašajući teško može uspjeti u životu, ali dječak, inače poslušan i razuman, nije ništa mijenjao u svom odnosu prema vremenu. I dalje je kasnio. Onda je učitelj pitao zbog čega kasni, da mu objasni, da se pokuša opravdati, kako bi mu nakon toga mogao s još više argumenata reći zašto treba dolaziti na vrijeme.
Dječak je rekao: “Znam da Vi imate najbolje namjere, da me pokušavate naučiti nečemu što mislite da je za mene dobro, ali ja to ne mogu prihvatiti. Kad krenem u školu ja prvo moram navratiti kod jedne nepokretne starice pomusti njenu kozu i skuhati joj mlijeko. Onda jednom starcu donijeti vodu s izvora pa još jednom nakupiti i donijeti drva za vatru. Ne mogu ustati prije njih, mogu početi tek u određeno vrijeme, a tada nemam dovoljno vremena da bih sve mogao uraditi i na vrijeme stići u školu. A ne mogu njih prepustiti na milost i nemilost sudbini samo da bih stigao na vrijeme u školu. Zato se trudim u preostalom vremenu što više zapamtiti i naučiti, a i poslije nastave, tako da sve svoje obaveze izvršavam, mada ne mogu izbjeći kašnjenje.”
Učitelj se zamislio i nije dječaku ništa odgovorio. Ali nikada ga više nije opominjao zbog kašnjenja.
Dakle, dobro je da postoje pravila. Dobro je i da se poštuju. Da nije pravila i da se ne poštuju, ko zna kakav bi nered vladao na svijetu. Zamislite samo da nije regulirano kojom se stranom vozi, kakav bi kaos nastao na putevima? Ali nikada ne treba zaboraviti da su (tako bi bar trebalo i moralo biti) pravila postavljena radi ljudi, da ljudima urede i olakšaju život, a ne tek zbog pravila. Ako smo obavezni voziti desnom stranom, a nekada nam prelazak na lijevu stranu spašava naš ili tuđi život, naravno da trebamo prekršiti pravilo i spasiti život. Ako pravilo kaže da se stariji trebaju slušati i poštovati, a stariji nas nagovara na zločin, pravilo treba prekršiti. Čovjek i dobrobit ljudi moraju biti iznad pravila. Zato možemo čuti da se nekada kaže da su “pravila tu da bi se kršila”. Svakako, ni to “pravilo o kršenju pravila” ne treba shvatiti doslovno, nego samo kao mogućnost, kao pokušaj da se kaže upravo to da se pravila mogu ponekad, a ne često ili uvijek, i prekršiti. Da pravila donose ljudi, ali oni ih i izmjenjuju prema svojim potrebama.
Opcenito, pravilo je nacin obavljanja neke aktivnosti koji se smatra najpovoljnijim ili najcescim. Recimo, u pravilu pisem desnom rukom jer mi je tako najzgodnije. Sve ostalo bi se moglo zvati iznimkama, iako u nekim slucajevima nije jasna razlika izmedju te dvije krajnosti ili rezultat moze biti kombinacija vise pravila. U tom smislu, pravila se jednostavno ne mogu izbjeci. U prirodi imamo tzv. zakone prirode, dakle pravila po kojima funkcionira materijalni svijet i kojima su podlozni oni koji zive u tom svijetu. Iznimke bi bili oni koji nisu vezani za materijalni svijet, oni koje taj svijet vise ne uvjetuje (slobodni od utjecaja karme). Postoji i pojam apsolutnih pravila, dakle pravila koja uvijek (vjecno) vrijede. To bi bilo ono sto zovemo Istinom, tj. stvarno stanje, smisao, potpuno tocna definicija bilo cega, onako kako nesto stvarno jest, ono sto uvijek vrijedi jer predstavlja temelj svega. Iznimke u ovom slucaju mogu se shvatiti kao… Čitaj više »
milioni pravila koji reguliraju i najmanju sitnicu u nasim zivotima nametnutu od orvelovske drzave ukidaju malo po malo po sistemu kuhane zabe ljudske slobode i uvode nas u najgori robovlasnicki sistem koji je ikad postojao na kugli zemaljskoj
Zato možemo čuti da se nekada kaže da su “pravila tu da bi se kršila” se moze cuti jos jedino u zemljama gdje ne zive roboti. A to je sve manje i manje….a danas pravila i pravilnika za sve, a ljudske empatije nigdje
Pravila treba slijediti sve dotle dok nismo u mogućnosti da ih nadvladamo, a ako do te mogućnosti ne dođemo, onda i zauvijek, kao što većina ljudi i radi.