Upecana patka

Vrbanja se kao srebrna ogrlica pružala kroz zelena polja i između brežuljaka, obraslih drvećem i grmljem, iz kojih nas je često zapljuskivala pjesma slavuja. Bila je to rijeka našeg djetinjstva. Ljeti, za vrijeme suša, u njenom koritu je bilo malo vode, pa su se djeca u plićacima brčkala, prelazeći lako i na drugu obalu.

Jedne večeri začuli smo snažnu eksploziju, koja je dopirala od rijeke.

“Ne bojte se, djeco, to su sigurno opet bacili minu, da ulove što više ribe”, rekla nam je mati.

“Obucite se, da odemo do rijeke, možda i za nas ostane koja riba…”

Neki čovjek je, izgleda, prvo privukao ribe pregrštima pšenice, a zatim je, kad su se ribe okupile oko slasnih zrna, u vir bacio minu. Pošto je ribolov minama bio strogo zabranjen, naši približavajući glasovi i vriska su ga sigurno prestrašili, pa je pobjegao uz brežuljak na drugoj strani rijeke.

Rijeka je nosila ribe koje su svjetlucale u sumraku. Nije bilo teško zagaziti u plićinu niže vira i pokupiti ribe. Nismo znale da li treba da se radujemo bogatoj večeri, ili da plačemo zbog toliko ubijenih riba.

“Zašto je morao ubiti baš toliko riba?” pitala je Maja Vanesu koja je birala veće komade.

“Mislim da je pogriješio!”, rekla je Vanesa.

“Sad u rijeci imamo mnogo manje riba.”

“Ribe treba loviti, ali i pustiti da opstanu”, rekla sam više za sebe, razmišljajući o tome kako je lijepo gledati kako lebde na brzacima i kako se zavlače ispod kamenja i korijenja. Nedjeljom popodne, otac je sa starijim sinovima odlazio na kupanje i u ribolov. Pošto je ljeti na obalama bilo i mnogo zmija, manjoj djeci nisu dozvoljavali da se puno vrzmaju po travnatim obalama i plićacima, da ne bi nagazili na kakvu šarku.

Otac i braća obično bi se vraćali sa punom košnicom riba.

“Kako to, tata, lovite ribe baš košnicom?”, upitala je jednom Julija.

“Nisam još čula i vidjela da se ribe hvataju košnicom…”

“Eh, baš si radoznala, sve hoćeš da znaš!”, smješkao se otac, milujući njene plave uvojke. “Nemoj samo da nas nekome odaš! Mi to, ustvari, radimo usput. Kupamo se, a kada vidimo koju veću ribu, stjeramo ih pod kamenje ili granje, i zatim postavimo košnicu u koju moraju da ulete. Kad se procijedi voda, šta ostane u košnici?”

“Ribe!” veselo je rekla Julija.

“Bravo, vidiš da znaš!” odgovorio je otac.

Za vrijeme kiša, rijeka bi brzo narasla, a bujica bi sredinom izdubila usko, duboko korito, omeđeno kamenjem. Činilo se kao da su ta dva kamena zida stvorile ljudske ruke. Na tom kamenju žene su prale rublje.

Jednoga dana, braća su se sjetila da nanesu još kamenja, i pregrade rijeku, te tako naprave pravi mali bazen. Zatim su tu donijeli pšenice, i kad se skupilo podosta riba, otvore su zagradili snopovima jošikovog granja. Tako su ribe mogli hvatati i rukama, ali sa njima i plivati, dodirujući ih i osjećajući kao im se provlače između nogu. Maji je jedna riba skoro sama uletjela u ruke. Ali kad je Maja vidjela kolika su joj usta, pa i da ima zube, uplašila se i ponovo je bacila u vodu.

I za vrijeme sušnih dana, rijeka je vodu i ribe, čuvala u svojim dubokim, zelenim virovima. Uz njih su često sjedili ribolovci, sa uredno dobijenim dozvolama, koji su uživali gledajući vodu i čekajući da li će štap početi da se miče.

Neki bi ulovljene ribe skinuli sa udice i ponovo vratili u vir. Mi, djeca, birali smo skrivena mjesta, i kriomice smo zabacivali u vodu silk sa udicama, privezan na štapove koje smo sami pravili. Na udice smo stavljali komadiće kruha ili sira, i tako čekali da se zakači kakva riba, po mogućnosti što veća, tako velika kao kad Julija raširi ruke.

Najupornija je bila Vanesa. Znala bi sate i sate sjediti na obali i čekati da se neka riba smiluje i zakači za njenu udicu.

Uz nju je najčešće bila i Julija, koja je više navijala nego što je iskušavala svoje ribarsko umijeće. Zaboravile bi tako i na ručak, pa ih je majka često zvala. Majčin glas bi se razlijevao, kao vrbanjski slapovi.

“Dođite, ručak je već odavno gotov! A možda čekate da nešto ulovite, pa da za ručak imamo velike ribe!”

Vanesa i Julija obično bi donijele pokoju ribicu, kojoj se ne bi baš puno obradovao ni naš mačak.

“Žao nam je, mama, što danas nismo puno ulovile, pa neće biti ribe za sviju…”, pravdale bi se male ribolovke.

“Ništa se vi ne brinite, danas sam za ručak ispekla krompir i patku. A što se tiče riba, malo ćemo pričekati, da još porastu”, smiješila se mama i pozivala nas da sjednemo za sto koji je bio postavljen na dvorištu, ispod granate trešnje.

Otac se sladio batakom, a mi smo prvo grickale zlatnosmeđu kožicu koja je hrskala pod našim zubima, kao da krckamo čokoladne bombone.

Odjednom, jedna je patka počela mahati krilima i ispuštati čudne pačje glasove. Otac je odmah skočio i otišao da vidi šta se to dešava. Da se slučajno nije pojavila kakva lisica!

Malo zatim, otac je povikao:

“Dođi, Julija, da vidiš! Upecala si patku!”

Nesretna patka htjela je da se osladi komadom sira koji je ostao na udici Julijinog štapa.

“Eto, i sutra ćemo, izgleda, imati uza ručak patku”, rekla je mama, pomalo žalosnim glasom.

O tome, kako je Julija upecala patku, pričalo se tog cijelog ljeta.

A da li su za to čule i ribe u virovima Vrbanje, nismo saznali, jer ih nismo ni pitali. Ipak bi bilo dobro znati i riblji jezik.