Kad mi je, dok sam još bio dijete, moj otac pričao o svom „ratnom putu“, u stvari, svom izbjegavanju rata, bio sam pomalo ljut na njega. Eh, da je bio kakav junačina, ja bih se sad mogao praviti važan!
Otac mi je pričao da je bio još maloljetan kad je bio Drugi svjetski rat i da je to bilo važno u njegovom nesudjelovanju u nošenju oružja. Ja sam već tada učio u školi kako je u partizanima bilo i maloljetnih boraca dobrovoljaca i pomalo se ljutio na oca što se i on nije prijavio. Onda mi je otac govorio i kako je imao strica koji je bio švercer, koji je prodavao oružje svim zaraćenim stranama, (Opet se nisam imao čime ponositi!) i da je i on koristio svoje veze da mog oca ne mobiliziraju ustaše iz sela u svoje redove, jer su oni znali mobilizirati i maloljetne. Zatim je pričao kako se na kraju rata našao s grupom „partizana“ koji su spasili važnu tvornicu u Slavonskom Brodu (kasnije „Đuro Đaković“) da je Nijemci pri povlačenju ne sruše i tako postao i on borac. U stvari, to je bila prevara, jer je jedan čovjek potkupio neke Nijemce da ne poruše tvornicu, a onda su oni napravili takav scenario kao da su u borbi spasili vrijedan objekt. Kad su došli pravi partizani, moj otac je tu bio s bombom u ruci, kao dokazom da je i on borac. „Pa onda si i ti borac, i ja sam boračko dijete?!“, ushićen sam bio nakon tog saznanja. „E, niti sam ti ja borac, niti si ti boračko dijete!“, opet me razočarao. Pa mi je ispričao da nikada nije tražio status borca jer nije želio lagati. On to stvarno nije bio. Rekao mi je i kako je jednom kasnije bio kod doktora držeći u ruci zelenu zdravstvenu knjižicu, a to je značilo da je osiguran kao poljoprivrednik. To je zapazio jedan od njegovih „suboraca“ iz „borbi“ u Slavonskom Brodu koji se čudio kako to moj otac nije „regulirao svoja boračka prava“, što nema crvenu, boračku knjižicu kao on što ima?
Na samom kraju rata otac je postao punoljetan i odmah je mobiliziran u novu, jugoslavensku vojsku. Međutim, rat je bio zvanično završen, ali samo nekoliko kilometara od naše kuće, u selu Prudu, trajao je još nekoliko tjedana. Tamo su se utvrdile ustaše zaštićene dvjema rijekama i jednim rukavcem. Otac je bio u Brčkom u nekom dopunskom bataljunu iz kog su popunjavali nedostatak onih koji su pokušavali ovladati Prudom. Većina tih koji su odlazili su ginuli i otac se pribojavao da će i on doći na red. Međutim, uskoro je dobio prekomandu u okolinu Sarajeva.
Tamo se tada po šumama krilo još pripadnika raznih ostataka vojski i bandi. Jadnom su im dojavili da se u jednoj pećini krije grupa četnika i oni su trebali ići obračunati se s njima. Nerado su išli, sve su to bili jedva punoljetni mladići, i kad su došli do pećine, niko nije smio tamo ući. Komandir je nekako poslao vodiča da uđe, a ovaj se ubrzo vratio i rekao da nikoga u pećini nema. Onda su ušli i ostali i vidjeli da još gori vatra, a na vatri se u kazanu kuha grah. Četnici su nekako saznali za opasnost i pobjegli. Otac kaže da im je tad laknulo, ali da su se kasnije prepali kad su saznali da su u to vrijeme četnici bili iznad njih, na jelama.
I tako, cijeli „ratni put“ moga oca je bio put izbjegavanja rata. Nekad sam ga zbog toga možda osuđivao, smatrao pomalo i kukavicom. A onda sam i ja dočekao rat i – šta sam učinio? Slično kao i moj otac. Izbjegao sam rat. Neki bi rekli dezertirao, mada ne znam je li to u ovom slučaju pravi izraz. Odjednom sam shvatio da u ratu nisu uvijek neke stvari tako jednostavne kako nam se to kasnije čini. Znam da je veliko junaštvo biti borac za pravdu, za slobodu, za čovjeka. Takvim borcima se divim i poštujem ih. Ali vidim i kako su neki ljudi, uvjereni da baš to čine, otišli na potpuno suprotnu stranu. Znam i one koji su rat iskoristili za pljačku, zločine, koji su pokazali kako ljudi mogu biti zli. Ali znam i da mnogi koji su dezertirali nisu to učinili zbog svog kukavičluka niti zato što su izdajnici. Bilo kako bilo – svako nosi svoje breme, svako se pred svojom savjesti mora pravdati zbog svojih djela. Uglavnom, kad sad o svemu razmisli, nimalo ne osuđujem svoga oca. Ne zbog toga što sebe želim opravdati zbog sličnog ponašanja, nego što razumijem da su njegove odluke temeljene na dobrim namjerama. Nije uvijek junaštvo biti ratnik, nekad je važnije ne biti.
Da su svi tako radili ne bi bilo rata ?
Kako ce osudivat oca kad je on gori od njega 🙂
To je ok, ako covjek kaze da se ne moze boriti jer nije uvjeren u ciljeve i, ili nacin.
Ipak moralni i eticni minimum bi bio da se onda poslje ne moralizira borcima (tu nemislim na zlocine njih svako treba osuditi), najgori su mi oni koji nakon rata ne izlaze na javnost sa ekstremnim, uvredljivim i jesam reko-, ja sam sve to znao stavovima.
Rata (ili situacija koje slice ratu) ce uvijek biti dok god postoje razlozi za sukobe i dok god su ti razlozi ekstremne prirode. Materijalni svijet se temelji na dualizmima, nudeci pregrst mogucnosti sukoba za one koji zele ili imaju potrebu sukobljavati se. Recimo, ovo sto komentiramo se moze shvatiti kao sukob misljenja. Tzv. ministarstva istine jos vise zaostravaju sukob uvodeci kazne za izrazavanje misljenja na drzavnom nivou.
Za takve situacije (i sukobe opcenito, od medjuljudskih do medjudrzavnih) opet postoji zgodan princip koji kaze: “Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.” Ovdje “kamen” moze predstavljati uvrede, verbalne napade, osvetnicke aktivnosti, oruzane napade, ratove, osude (cak i misaone), itd. Zanimljive su implikacije (globalnog) ne-bacanja kamena: (globalni) izostanak sukoba, barem onih ekstremnijih.
Volim ratne filmove.
Dok postoji Kainova religija obožavanja zemlje i teritorija (koja je nažalost još uvijek dominantna nad kršćanstvom, islamom i judaizmom, čega se stide priznati mnogi svećenici, imami i rabini) dotle ćemo se stidjeti ratnih “heroja” a oni nas anti-ratovce nazivati kukavicama, izdajicama i pacifistima. Dodat ću još dvije istine koje su sklepali neki puno pametniji od mene a to je da “zemlju ne nasljeđujemo od naših djedova i očeva već da je posuđujemo od svojih unuka”, te da “domovina je naša na nebesima”.
Svi će rado nasljediti junaštvo a i primiti ratnu odštetu koja je uvijek zapravo plijen rata. Bila ona na kredit, u gotovom ili u naturi, iz domaće ili strane upotrebe.
Na tebi je da sam odlučiš koja je strana pravde. Moralno je bilo boriti se protiv fašizma isto kao što je i moralno braniti se protiv do zuba naoružanih bandi. Daleko bi nas dovelo kad bi svatko gledao samo svoju guzicu. Put oružja je gadan i opravdan samo kao krajnja nužnost u obrani. Kad uzmeš pušku u ruku tada si načisto sa sobom da ćeš uzeti ljudski život i da zbog oružja u tvojim rukama neprijatelj može uzeti tvoj. I da će sve to ostaviti loš neizbrisiv trag na tebi..
Nevjerovatno, gotovo u detalj ratna priča moga djeda.
Garantirano su bili zajedno, ustaše, Brčko, Sarajevo…
Otac ti je bio prava poštenjačina, budi ponosan na njega.
Sjecam se prica svoga oca o ratu, onom tamo dalekom. Njegova zivotna filozofija je bila da se mora imati takvo zanimanje zbog koga se u ratu ne gubi glava. Kuhare i doktore ne ubija ni jedna strana. Ja bih volio da ti budes doktor, ako se i desi neki rat neces morati ubijati, a svi ce traziti pomoc od tebe. Cak i ako te zarobi neprijatelj, trazice da ih lijecis.
I stvarno, sticajem okolnosti u ovom nasem zadnjem ratu bio sam doktor na nekoliko strana, i nekako sam ponosan na to, da dok su se drugi ubijali ja sam spasavao tudje zivote ne opalivsi ni jedan metak.
potrebna je najveca hrabrost svjesno se ne prikljuciti gomili kukavica kad se one odluce kolektivno junaciti.
ZnasIvo, a i vi ostali…
Nekada (kao u ovom zadnjem ratu) se mora stati ispred i reci- e *ebi ga ne moze dalje.
Problem sa SVIM ratovima je da svi misle da su u pravu. Cak i poslije, kada istina pocne stizati vrijeme, mnogi misle da su bili u pravu. Koliko nacista se pokajalo?
Koliko cetnika i ustasa?
Ako cemo da su partizani bili oni “pravi”.
Da su pobjedili nacisti, pitanje bi bilo isto samo obrnuto.
Da li bi se Zapad kajao za Drezden i Hirosimu?
I partizani za…Sutjesku?
Ivo, dobra priča.
Baš za ova prepotentna vremena, koje pomalo sliče na 30-ete prošlog stolječa.