Ratnom zločincu

Obraćam se tebi, ratni zločinče, mada znam da se s nevjericom osvrćeš oko sebe i skrušeno čudiš: ”Meni? Što meni?! Pa ja nisam zločinac. A ako baš insistirate, možda bih mogao biti neki mali, sitni, beznačajni zločinčić koji nije zaslužio ni da mu se čovjek obrati…”

”Tebi, tebi se obraćam! Baš tebi! Nisi ti tako mali kakav sad pokušavaš biti. Sjeti se samo šta si činio!?”

”Pa dobro, znam da mislite na smrt onog mladića u zatvoru. U stvari, ja ga i nisam ubio. Ja sam ga samo posljednji udario letvom, a drugi su ga do tada mlatili. Možda bi umro i bez tog mog udarca. Možda sam mu samo skratio muke. To i nije neko pravo ubojstvo, to je…”

”Oho! Još će biti da si ga spasio! Pa ti si dobrotvor!?”

”Nisam tako mislio. Ali nije to ni tako kako mi predbacujete. I zaboravljate da se radilo o neprijatelju.”

”Neprijatelju? Odveli ste ga s radnog mjesta iz pekare. Ni vojsku nije služio. Nikada pušku nije uzeo u ruke. Nije bio politički angažiran. Jedini sin majke udovice.”

”Ali bio je zarobljen. Moje nije bilo da sudim ko je kriv, a ko nije.”

”A ona djevojčica?”

”Koja?! Kakva djevojčica?”

”Ona, što si je snajperom… Pored rijeke?”

”Kako to znate?! To ne zna niko! Niko nije vidio!”

”Ja jesam. Reci, jesi li znao da ona ne može biti neprijatelj? Zaboga, samo četiri godine je imala?!”

Na ovo pitanje zločinac preblijedi. Poče se znojiti. Ponestade mu daha. Zar je moguće da i to neko zna?! Otkud?! To niko nije mogao vidjeti, sjeća se dobro da je sve provjerio, da je nemoguće…

”Reci, zašto si ubio tu djevojčicu?”

”Nju… Ah, ona se tako provokativno smijala. Bez veze. Ne znam… To mi nije baš sasvim jasno. Ali to je jedino zbog čega me možete optužiti. No, zbog jednog grijeha ne zaslužujem da me svrstate u zločince. Uh, kakvih je bilo! Ja sam zaista mali.”

”To objasni majci onog mladića. Za nju si najveći zločinac na svijetu. Njoj si pobio cijeli svijet. U njenim bi očima, kada bi mogla suditi, bio manji zločinac da si i nju ubio. Objasni roditeljima djevojčice koju si ubio da si samo mali, sitni zloćko? Oni će te razumjeti, jer šta znači jedno dijete više ili manje, zar ne?!”

Opet se zločinac znoji i trese od straha. Prevrće se po krevetu. Navlači pokrivač preko glave. Rukama pritišće uši, ali ne pomaže: onaj glas kao da još lakše prodire u njegovu psihu:

”Objasni to onim momcima kojima si gasio opuške na čelu. Onima kojima si za dobro jutro udarao po nekoliko šamara. Objasni jadnicima koji su ti ”dobrovoljno” davali novac da im omogućiš da njihovi rođaci dođu na listu za razmjenu zarobljenika, objasni…”

”Dosta! Znam na koga sve mislite i ne morate mi sad u detalje…”

”Znam ja da ti sve to znaš.  I znam da si kukavica, slabić, da ne vrijediš ni prebijene pare. Niti si ikada vrijedio. I znam da i ti to znaš, i da ti je rat bio jedina prilika da pokažeš kako ta istina nije istina. Da nisi ubijao zato što si hrabar, nego zato što si kukavica. Da nisi nikada ni bio u pravoj borbi, nego samo duboko, u pozadini, na sigurnom. Ubijanjem, umjesto da pokažeš svoju moć, samo si pokazao koliko si jadan i slab. Što si više zločina činio, sve više si se plašio. Oni koji nemaju argumenata, oni se laćaju sile, i ti si to činio. Nisi vjerovao u izreku da se mnogih boji onaj koga se mnogi boje…”

”Dosta! Dosta!!”

”Ne, nije dosta, i neće biti dosta! Nisi  zaslužio da prekinem, jer si i sada kukavica. Misliš da te ne poznajem? Na tvoju žalost, poznajem te i ja, ali i mnogi drugi. Mnogi su te pročitali. A oni koji te podržavaju i hvale, najčešće to čine jer tako pokušavaju braniti sebe. Jer ni njihova savjest nije čista. A sve se zna o tebi. Znam da se bojiš mraka. Da se bojiš zaspati jer imaš strašne snove. Da na raznim mjestima kriješ nekoliko pištolja, bombi, noževa… ali da ti se sve čini nedovoljnim i da si sve više uplašen. Da čak imaš napade straha i agresivnosti. Znam da i danju kada hodaš često imaš dojam da te oči onih koje si ubio gledaju iz zemlje. S neba. Iz trave, iz svakog grma… I da od njih bježiš, ali gdje god se sakriješ, one te gledaju. Vidiš ih i kad zatvoriš oči. To je već bolest, bolestan si, mada to ne želiš vjerovati. Znam i da se za sudbinu svoje djece bojiš više zbog sebe nego zbog njih. Znam i da se pokušavaš pretvarati kako je sve u najboljem redu. Također, znam za tvoju potrebu da se povjeriš, ispovjediš, priznaš, zatražiš oprost, ali i to da je tvoj kukavičluk uvijek jači, i da ćeš u toj borbi ili poludjeti, ili ponovo ubiti, ili sebe ubiti ili ni to nećeš moći nego ćeš samo živjeti u još većem strahu. Znam i to da…”

”Dosta! Molim Vas, preklinjem Vas, prestanite! Uostalom, ko ste Vi da sve to znate, i otkud Vam pravo da mi baš Vi moralizirate?”

”Ja sam neko za koga smatraju da ne postoji. Pa čak i ti sam misliš da ne postojim, ali ja sam tu. Sa svima drugima ćeš lakše izaći na kraj nego sa mnom. Ja ću te pratiti do smrti i stalno te podsjećati na zlo koje si učinio, jer ja sam – tvoja savjest!”