”Covid-19 društveno ubojstvo”

Prerano je u potpunosti sumirati razdoblje takozvane pandemije COVID-19. No, već danas znamo da su optimisti koji su vjerovali da će pandemijska kriza potkopati kapitalistički legitimitet i vratiti klasnu solidarnost i moć nacionalne države, bili u krivu.

Naprotiv, globalni neoliberalizam je zahvaljujući pandemiji još jači i povećao je svoju dobit. Dobila ga je ne samo eksploatacijom, već izravno socijalnim ubojstvom radničke klase, a posebno starijih, umirovljenika.

Pitanje reproduktivne uloge aktivnosti koje su prethodno bile isključene iz analize odnosa radnog i kapitala, dobiva dodatnu važnost u kontekstu krize COVID-19.

Kritičari se slažu da je razotkrio mnoge slabosti kapitalističkog sustava i slobodnog tržišta te neučinkovitost država koje je objektivizirao Kapital. Kako bilo, zaključci i prognoze temeljene na iskustvu 2020.-2022. značajno se razlikuju. Samo su rijetki autori, umjesto da nagovještavaju kraj nesporazuma kapitalizma, možda posljednjeg velikog pokušaja koji je namjeravao osigurati njegov opstanak – pomnije i dublje promotrili tijek takozvane pandemije.

Iako je benne uočio, točnije precijenio, slom kapitalističkog opskrbnog lanca, razotkrivajući slabosti sustava skrbi, podvrgnutog financijalizaciji. Međutim, detaljna analiza pokazuje da su učinci pandemije u socio-ekonomskom smislu raspoređeni prema nejednakostima u odnosima radnog i kapitala, uključujući rasne i rodne čimbenike.

Skrivene žrtve

Ljudi u boji su među najranjivijim radnicima na prvoj liniji koji nisu mogli imati koristi od zaštite kod kuće ili plaće za apstinenciju.

Globalna nejednakost također je ojačala.

Privremena obustava dijela radne aktivnosti sjevernih društava – nadoknađuje se teškim radom eksploatiranih radnika Juga na održavanju opskrbe robom.

Pogotovo u SAD-u, nekoliko štitova protiv COVIDA-19 nije pokrilo većinu crnaca, Latinoamerikanaca i starosjedilaca, posebno žena, dodatno opterećenih povećanim kućanskim poslovima, virtualnim učenjem itd. U Velikoj Britaniji, pod nazivom „ključni radnici” jednostavno je prikrio žrtvu života onih s niskim plaćama, modernog proletarijata: radnika u domovima, trgovačkih pomoćnika u supermarketima, čistačica, vozača, kurira i mnogih drugih. Često su to umirovljenici, osobe s invaliditetom i imigranti.

Bez odgovarajućeg pristupa javnoj zdravstvenoj zaštiti samo su žrtvovani kako bi mit o COVID-u bio vjerodostojan.U Ujedinjenom Kraljevstvu postoje procedure za rad s osobama starijim od 80 godina koje su u domovima za skrb. U slučaju pozitivno testiranog COVID-a, medicinske sestre starijim osobama nisu smjele dati ni čašu vode, a kamoli lijekove. Bio je to planirani i organizirani genocid, samo da bi se poboljšalo zdravlje britanskog mirovinskog sustava.

Ti smrtni slučajevi doprinose akumulaciji vremena pandemije. A te su skupine gurnute još niže nego prije.

U međuvremenu, bogatstvo prvih 1 % nastavlja rasti.

Opterećenje kućanskim poslovima dramatično se povećalo, posebno za žene. A periodično usporavanje ili čak obustava rasta ne može se percipirati kao trajni iskorak, posebno s obzirom na pokušaje da se obnove proizvodnja i zadrži potrošnja nepromijenjena. Takozvana pandemija podsjetila je da politika kapitala nikada ne oklijeva od društvenih ubojstava u Engelsovim terminima.

Ogromna dobit koju ostvaruju Amazoni ili Tönniesi i drugi dobivaju se ne samo povećanjem eksploatacije nego i izravnim rizikom života radnika.

Isporučenje eksploatacijskog doma

S druge strane, situaciju mnogih koji su prebačeni na kućnu radinost treba smatrati još jednim primjerom proširenja odnosa kapitala i rada na aktivnosti koje su prije bile neproduktivne.

Rad od kuće neprimijetno prelazi vremenski okvir radnog vremena. Vrijednost rada dosljedno se prenosi prema kapitalu, a opterećenje radnika raste na račun ostalih aspekata njegova života. Takozvana pandemija je samo ubrzala i ojačala sklonost kućanstvu žena.

Društvena reprodukcija je financijalizirana i marketizirana, ali vrijednost uloženog rada, posljedično je isključena iz standardnog sustava plaća. Zapravo, osoba vezana za Facebook ili Netflix, što je bila i jest pojačana svakodnevica pandemije,  nesvjesno postaje eksploatirani radnik velikog kapitala.

Zapravo, živimo i funkcioniramo u vremenima kada su naši užici postali neprimjetno ovisni, a s tim  i naš posao. I što je još gore, eksploatirani.

Postati svjestan toga prvi je korak u organiziranju, a organizacija je temelj otpora.

To će, nažalost, biti sve teže, jer Giorgio Agamben s pravom pretpostavlja da je navodna slabost države zapravo paradigma za promjenu paradigme, ali u suprotnom smjeru od onoga što pretpostavljaju željni mislioci.

Sadašnje “izuzetno stanje” od sada bi bilo trajna formula, povećavajući nejednakosti.

Budući da se neoliberalna država pojavljuje samo kao agent kapitala, svako potencijalno jačanje Vlade ne bi se odvijalo na račun kapitala, već u njegovu korist. Ako nešto traje dvije godine, to odavno više nije “hitno stanje” ili “prijelazno razdoblje”, već nova normalnost. Nova normalnost starog liberalnog kapitalizma, uvijek s radničkom krvlju na rukama.