Usporediti kurdske YPG snage s antifašistima je uvreda zdravom razumu

Sve do napada sirijskih Kurda na regularnu sirijsku vojsku u Hasaki 2015. i Qamishliju, iako bi točnije bilo reći da se radilo o sukobu YPG snaga i NDF milicija, napisao sam na desetke analiza o sirijskim Kurdima i ovom narodu općenito, uglavnom u pozitivnom svjetlu. Kasnijim istraživanjima dokumenata dostupnih na internetu, povijesnim i onim o aktualnim zbivanjima, kao i potvrdama s terena, dolazim do zaključka da su sirijski Kurdi zapravo kokoš koja nese zlatna jaja za SAD i Izrael.

Upravo jenjavaju demonstracije protiv summita G20 koji se održao Hamburgu, a drugog dana prosvjeda, kada se okupilo oko 100 000 ljudi, u prvom redu se vidio ogromni transparent s natpisom “Free for Rojava“, ili “Sloboda za Sirijski Kurdistan“. Transparent su nosile antifašističke udruge i anarhisti, ako tako možemo nazvati gomilu vandala bez ikakvog političkog cilja i programa, kojima je nasilje samom sebi svrha i misle da će time urušiti postojeći poredak. Osim toga, tko pozna priču iz Genove i prosvjeda tijekom summita G7 dobro zna za spregu većeg dijela skupine “Black Bloc” sa zapadnim obavještajnim službama. No, to sad nije tema, a koga zanima može sve pogledati u emisiji “Blu notte – Misteri italiani Genova 2001“. Možda nekome neke stvari postanu jasnije, pogotovo u sceni na kojoj predvodnik anarhističke skupine pregovara sa zapovjednikom talijanskih karabinjera i predstavnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka (DIGOS), pokreće napad, a onda kroz otvoreni koridor od strane policije cijela skupina anarhista uzmiče na sigurno, dok policija pokreće nasilno razbijanje prosvjeda od oko nekoliko desetina tisuća ljudi zbijenih samo u jednoj ulici. No, kao što rekoh, vratimo se Kurdima.

Odavno sam prestao biti politički korektan o ovom pitanju i tražiti odgovore na pitanja u pokušaju da nekako opravdam njihovo djelovanje. Po mom mišljenju, usporedba između europskih antifašista i pokreta otpora, posebice onog koji je bio aktivan na području bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, s militantima kurdskih YPG snaga je apsolutno izvan svake pameti.

Tijekom Drugog svjetskog rata su komunisti i antiimperijalistički pokreti, na čelu sa Sovjetskim Savezom, ušli u privremeni savez sa Sjedinjenim Državama i antifašističkim pokretima drugih zemalja u kojima je na vlasti bila buržoaska demokratska elita. Glavni neprijatelj svih je bio nacifašizam.

Danas je neprijatelj slobodnog i antifašističkog svijeta američki imperijalizam, a Kurdi iz YPG snaga su ušli u savez s njim. Osim naših partizana, sjetite se da su, iako s različitim političkim stavovima, oružane skupine  Estonije, Ukrajine, Latvije, Litve, Slovačke, čak i u nas, tadašnjeg marginalnog ustaškog pokreta, prihvatili savez s Hitlerom samo kako bi se ostvarili svoje “nacionalističke” snove.

To bi bio dovoljan dokaz našim današnjim “antifašistima” kako nisu sve borbe za neovisnost progresivne.

Ono što najviše čudi jest činjenica da bi ovi samozvani “antifašisti” i “progresivni aktivisti” u svojim nevladinim udrugama trebali poznavati temeljne principe historijskog materijalizma. Da je tako, sudili bi nečiju borbu na temelju toga slabi li ona glavne imperijalističke sile ili ne? No, potpuno zanemarujući historijski materijalizam i njegove temeljne postulate, reakcionarne Kurde se proglašava “antifašistima”.

Ako su se i borili protiv terorista “Islamske države“, to su činili samo kako bi okupirali što više teritorija, gradova i sela, koji nikada nisu bili kurdski, nego uglavnom arapski, turkomanski ili kršćanski, i kako bi proširili svoju takozvanu “Rojavu”, koju će predati u ruke Washingtona i Benjamina Netanyahua. Osim toga, protiv ISIL-a se bore i drugi, ali nitko nema takvu razinu medijske i potpore nevladinih udruga.

Dakle, s jedne strane u Hamburgu uzvikivati “Dolje kapitalizam!“, a s druge “Sloboda za Sirijski Kurdistan!” je očito unutarnje proturječje. “Contradictio in adiecto”, kako bi rekli naši salonski ljevičari i revolucionari, koji ne razlikuju plastelin od plastičnog eksploziva, a sanjaju da stoje na čelu nekakvih svojih “revolucija”, koje nikako da dođu. Neće ni doći, jer bi takva revolucija pomela njihova dobro plaćena radna mjesta na katedrama fakulteta i sve privilegije koje su ostvarili u buržoaskom kapitalizmu, a kojeg, navodno, žele uništiti.

Koja je borba oslabila moderni fašizam, odnosno, globalni imperijalizam? Ona u Donbasu svakako jest. Palestinska borba također. Međutim, za Kurde se to nikako ne može reći.

“Neovisni” ili “autonomni” Kurdistan, s američkim bazama na svom teritoriju, danas ima više ili manje isti “revolucionarni” kao Kosovo, kojim se upravlja iz američke baze Bondsteel, a zapovijedi na terenu izvršavaju narkobosovi i islamistički fundamentalisti. Mogu li se progresivnom borbom za neovisnost nazvati aktivnosti Dalaj Lame, koji uz pomoć CIA-e želi vratiti feudalizam u Tibet i odvojiti ga od Kine?

Nadzirući strateška kurdska područja, koja su većinom okupirani dijelovi sjeverne Sirije u kojima Kurdi kao manjina najvećim dijelom nikada nisu bili prisutni, jednim udarcem SAD i Izrael drže na nišanu prijateljsku Tursku, Siriju, Iran, Irak, Hezbollah i Rusiju.

U svakom slučaju treba odati počast američkim i izraelskim stratezima koji su u Kurdima pronašli kokoš koja nese zlatna jaja, a da ne moraju platiti ništa. Nekoliko borbenih vozila i kamiona s oružjem i streljivom, te hrpa obećanja su bili dovoljni da Kurdi potpišu ugovor s đavlom, i sve to uz podršku europske “progresivne ljevice“.