Američki imperijalizam mijenja smjer?

Nedavno je Vladimir Putin izjavio kako su sankcije protiv Rusije oblik “skrivenog protekcionizma”, a nekoliko ključnih događaja proteklih tjedana mu daju za pravo. Međutim, nije u pitanju samo Rusija, nego je kategorički imperativ očuvati američku globalnu hegemoniju, što se današnjim uvjetima može pokušati postići samo na jedan način. No, da pojasnimo o čemu je riječ.

“Razvoj događaja posljednjih tjedana uklanja maglu koja je skrivala ciljeve vanjske politike vladajuće klase Sjedinjenih Država. Niz naizgled nepovezanih su rasvijetlili ciljeve kreatora američke politike i ulazak u razdoblje intenziviranja međunarodnog suparništva. Još više je postalo jasno da je predsjednik Trump sada uskladio vanjsku politiku s jednoglasnim željama vladajuće elite i njegovo distanciranje od te linije je u osnovi dovedeno pod kontrolu”, rekao je Putin.

Dugo poticani model koji je služio američkim imperijalističkim interesima i osiguravao zaštitu američkim saveznicima, ali i pristup izvorima energije u Hladnom ratu, sada je u potrazi za novim prilikama. Danas su američki interesi potraga za novim tržištima u globalnoj ekonomiji, konkurirati drugim energetskim divovima i stvaranje povoljnih političkih i ekonomskih uvjeta za američke izvoznike.

Nafta, plin i energija su dalje u središtu imperijalističke ekonomije, ali su se uloge dramatično promijenile, što će imati nesagledive posljedice po svjetsku sigurnost. Ključno je osigurati dominaciju ili barem kaos u energentima bogatim područjima, a to su u prvom redu Rusija i njene pogranične zemlje, širi Bliski istok i Venezuela sa svojim ogromnim naftnim rezervama.

To je svima koji prate geopolitiku trebalo biti jasno u trenutku kada su SAD prestale biti uvoznik energenata i kada su dosegle točku da su u stanju proizvesti nafte koliko je zemlji potrebno, a plina u mjeri da mogu postati treći izvoznici na svijetu, što Trump želi postići do 2020. godine.

Dakle, po pitanju nafte je SAD bliže autonomiji i od potrošača postaju proizvođač. No, istovremeno treba zaraditi udio na tržištu nafte, što znači da SAD moraju vršiti veliki utjecaj u svijetu i voditi strateške politike koje će slabiti ili intenzivirati odnose s drugim velikim proizvođačima nafte, kao što su Saudijska Arabija i Rusija.

Kako je Saudijska Arabija kraljevstvo koje je nastalo voljom Washingtona i Londona, koji su beduinskom plemenskom poglavaru u pijesku iscrtali granice nove države i dali mu je na “poklon”, intenziviranje neprijateljstva se moralo okrenuti prema Rusiji, Iranu i bizarnoj izolaciji Katara, što uz povećanu agresivnost u brojnim ratovima za destabilizaciju Bliskog istoka naglašavaju evoluciju vanjske politike u nastajanju, koja mora osigurati novih tržišta energenata.

Jačanje američke vojne prisutnosti u žarištima poput Sirije, Iraka i Afganistana obećava daljnju nestabilnost izvora energenata i ruta protoka ugljikovodika.

Prodaja velikih zaliha vojne opreme osigurava intenziviranje i nastavak saudijskih udara na Jemen, a svemu tome treba dodati “institucionalno svrgavanje” krunskog princa Saudijske Arabije Muhammada bin Nayefa i postavljanje na njegovo mjesto ministra obrane i vrlo agresivnog princa i sina kralja Salmana, Muhammada bin Salmana (31). Njegovim skorim dolaskom na vlast, SAD i dalje mogu računati na dugoročnu pomoć Rijada, čak i po cijenu  štete za saudijsku populaciju, koja je prešla nevjerojatnu brojku od 30 milijuna ljudi.

Neočekivano neprijateljstvo prema Kataru, koje je plod posjete Trumpa Rijadu, pokazatelj je drugim režimima u Perzijskom zaljevu da SAD moraju imati svoj udio na tržištu energenata.

Napad na Katar je bez sumnje usmjeren protiv njegovog globalnog vodstva u izvozu prirodnog ukapljenog plina, što je tržište koje elita u Washingtonu želi za sebe. Sve je bilo lakše za provesti, jer Katar plinska polja dijeli s Iranom i mora surađivati s Teheranom, ako ih želi eksploatirati i dalje ispunjavati ugovorne obveze kao zemlja izvoznik.

U isto vrijeme se “hrabri” saudijski režim predao u ratu cijena nafte, kojeg  je sa svoje strane vodio protiv američke industrije škriljca.

Najnovije američke sankcije protiv Rusije, odobrene od senata 15. lipnja, usmjerene su na tržištima ruskog prirodnog plina. Senat gotovo jednoglasno usvojio zakon kojim se “proširuju sankcije na ruski energetski sektor”.

I dok se ova poruka izgubila u mainstream medijima, na nju su oštro reagirali Europljani, a ne Rusija. Naravno, zakon je otvoreni napad na europske energetske divove koji sudjeluju u projektu plinovoda “Sjeverni tok 2“, a najveći gubitnici su Njemačka i Austrija.

I Njemačka i Austrija su odmah dali zajedničkom izjavom: “Mi ne možemo prihvatiti prijetnje izvanteritorijalnim sankcijama, koje su protivne prema međunarodnom pravu i protiv su europskih tvrtki uključenih u razvoj europske opskrbe energijom”.

O opskrbi energijom u Europi može odlučivati samo Europa, a ne Sjedinjene Američke Države, a ove sankcije za cilj imaju pružiti priliku za poslovanje američkoj industriji nafte i plina”, priopćili su iz Berlina i Beča.

Nakon toga Donald Trump dolazi u Varšavu, gdje na sastanku takozvane “Inicijative tri mora” predlaže Europi da postane kupac američkog ukapljenog plina. Prijedlog zdušno prihvaćaju Poljaci, baltičke zemlje i hrvatska predsjednika Kolinda Grabar-Kitarović, dok nije poznat jasan stav Bugarske i Rumunjske. No, protiv ovakvog scenarija su Austrija, Češka, Slovačka i Mađarska, koje nemaju želju suočavati se s važnim gospodarskim partnerom kao što je Njemačka, ali ni kupovati plin višestruko skuplji nego onaj kojeg dobivaju plinovodima iz Rusije.

Dakle, treba “eliminirati” Njemačku i “Sjeverni tok 2”, nakon čega se ostatak istoka Europe neće imati na što osloniti. Dakle, sankcije protiv Rusije su priznanje suptilne i prikrivene američke akcije koja mora osigurati provedbu barem srednjoročnih imperijalističkih ciljeva Washingtona.

Mali privid da se prikrije konačni cilj je bilo glasovanje u Senatu, gdje je za sankcije glasalo 98 senatora, a protiv su bila dvojica. U članku objavljenom u The Washington Postu dva dan nakon glasanja, stoji kako su ova dva glasa “znakovi nade neovisnosti Trumpove vanjske politike”. Članak hvali tim za nacionalnu sigurnost predsjednika i njegov stav o Bliskom istoku i bili su posebno uzbuđeni zbog nekoliko agresivnih izjava i akcija protiv Sirije, koje su prokazane kao protivljenje Moskvi.

Međutim, Trumpova administracija u vanjskoj politici i dalje ponekad odstupa od linije vladajuće klase, koju možete prepoznati u člancima The New York Timesa ili The Washington Posta, ali je ona i dalje usklađena s temeljnim ciljevima i čvrsto je na liniji koju su provodile sve bivše administracije.

Beskrajan rat i eskalacija sukoba u energentima bogatim i važnim područjima nije hir američke vladajuće klase, nego je to nova linija globalne politike. Destabilizacija zemalja i promicanje sektaštva će dati manje neželjenih posljedica za SAD, a rezultat će biti isti i riječ je o svjesno izračunatoj taktici imperijalističke sile koja će iz kaosa izvući profit.

Kao što je bilo u vrijeme imperijalističkih nadmetanja prije Prvog svjetskog rata, američki imperijalizam agresivno napreduje u provedbi svog programa, koji uključujuće i kažnjavanje dojučerašnjih “saveznika”. Što se tiče energetske konkurencije koju SAD vidi u Rusiji i Iranu, Moskva i Teheran vjerojatno imaju spreman odgovor i alternative. Međutim, sukob s Njemačkom i Katarom, iza kojeg stoji Turska, može dovesti do intenziviranja tih suparništva, a onaj između Washingtona i Berlina prijeti da se pretvori u razorni sukob. On je trenutno ekonomske prirode, no u okolnostima velikih promjena ništa nije isključeno.