Mitovi o socijalističkom raju u Skandinaviji

Jedan od čitatelja nam se javio kako Tuzlom kolaju bajke o Švedskoj kao zemlji socijalne pravde i blagostanja, gdje svatko radi koliko može, a dobiva koliko mu treba, gotovo kao u dovršenom komunizmu. U nastavku ćemo objaviti pismo čitatelja koji demantira ovaj mit.

No prije toga podsjetimo da je 1984. ugledni švedski dnevni list Dagens na naslovnici objavio članak “Švedska će 2000. biti socijalistička“.

Naime, Dagens u uvodniku nije pisao “proročanstvo” po uzoru na tadašnju sovjetsku Pravdu, nego je članak bio poziv na uzbunu da bi se nešto slično stvarno moglo dogoditi. Diljem Švedske su poduzetnici i znatan dio luksuznih automobila imali plakate i naljepnice na kojima je pisalo “Zaustavimo sindikalne fondove – kažimo NE socijalizmu“.

U proljeće 1984. se u Stockholmu dogodilo nešto što u povijesti nije zabilježeno. Grad je preplavila gomila luksuznih automobila s livriranim vozačima s bijelim rukavicama, koji su otvarali vrata svojim gospodarima kako bi izašli s obiteljima i poslugom da prosvjeduju ispred parlamenta.

Okupili su se Wallenbergovi, najbogatija obitelj Švedske, vlasnici tvornica Volvo, Electrolux, Saab, svih poduzeća, banaka i osiguravajućih društava. Okupila se i “elita” švedske visoke tehnologije, a ukupno je bilo 90 000 prosvjednika.

Do tada su u zemlji prosvjede, bolje rečeno proslave, održavali samo sindikati za praznik “1. Maja”, jer je zemlja zaista živjela desetljeća blagostanja i bila prototip blagostanja i društvenog konsenzusa.

Švedska poduzetnička i financijska elita je izašla na ulice kako bi se suprotstavila reformama Palmea, čija je vlada tada sindikate htjela učiniti gospodarima burze. Tadašnji revolucionarni zakon je predviđao osnivanje “Fondova zaposlenih”, koji bi imali zadaću i ovlasti kupovati pakete dionica velikih kompanija, upravljajući njima u skladu s interesima radnika i svih zaposlenika. Predviđeno je da tada pa do 1990. velike švedske kompanije daju 20% svog profita, ali fondovi tom novcem nisu mogli steći 50% plus zlatnu dionicu. Nakon eksperimentalnog razdoblja su fondovi trebali posjedovati 8% nacionalnog dioničarskog paketa i raspolagati s tadašnjih 15 milijardi kruna.

Početkom 1984. se dogodila prva takva kupnja, kada je Fond za istočni dio zemlje kupio dionice pet velikih kompanija, među kojima su bile i Electrolux, Saab i Ericsson. Ljutita švedska oligarhija je tužila vladu Sudu Europskog vijeća u Strasbourgu, a Federacija poduzetnika je tražila od vlade da provjeri je li zakon u skladu s Ustavom i Europskom poveljom, koji štite pravo vlasništva.

Poduzetnici su Palmea okrivili da provodi skrivenu socijalističku revoluciju i da izaziva građanski rat, što je nepojmljivo za Švedsku koja glasi za miroljubivu zemlju.

To je bio vjerojatno jedini prosvjed kapitalista takve vrste u povijesti Europe, ali su fondovi ipak prošli kroz parlament. No, iako je 1984. švedski Dagens pisao da će Švedska 2000. biti socijalistička zemlja, to se nije dogodilo, a od svega što je učinio Olof Palme nije ostalo ništa. Samo što to naši prijatelji u Tuzli, ali ne samo oni, još nisu čuli.

Naš čitatelj nam je poslao tekst kojeg ćemo objaviti u cijelosti, uz zahvalu za trud i vrijeme “izgubljeno” na internetu da raskrinka ovaj mit, koji se možda i mogao ostvariti, ali se švedska oligarhija uspjela otrgnuti iz ralja mrskog komunizma i zemlju survati u divlji neoliberalizam.

Švedska – Glavni nositelj skandinavskog mita

Švedska je dugi niz godina bila primjer socijalne sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period relativnog blagostanja je najmanje zaslužan kapitalizam.

Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena krizom ’30-ih godina. Izravna  reakcija na krizu je bila uspon Socijaldemokratske radničke partije, koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom, bez ijednog koalicijskog partnera. Mukotrpnom borbom su radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka, a

Radnička partija tih godina je opravdavala svoje ime.

Unatoč izraženom revizionizmu i zalaganju za socijaldemokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila temeljnim idejama marksizma iz kojih su i nastali brojni socijalni programi.

Ranih ’70-ih premijer Švedske postaje Olof Palme, također član Radničke partije. U svojoj politici je otišao korak dalje i otvoreno podržavao brojne marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975. bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución, hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na Kubi. Također je bio i žestoki kritičar američke politike i južnoafričkog aparthejda.

Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari smatraju da je upravo zbog tih stavova život skončao s hicem u glavu na ulicama Stockholmu 1986. Dakle, samo dvije godine nakon svoje “skrivene revolucije” i pobune oligarhije.

Švedski model je zaista bio primjer modernog i progresivnog upravljanja državom, ali, baš kao i u slučaju Islanda, sve što su Šveđani i švedska radnička klasa gradili palo je u vodu dolaskom neoliberalizma.

Brian Palmer, švedski profesor antropologije komentirao je ulazak neoliberalizma sljedećim riječima: “Govoriti o današnjoj Švedskoj u nekim socijalističkim terminima bilo bi potpuno krivo. Neoliberalne reforme u Švedskoj su provedene u mnogim sektorima rigoroznije čak nego u Americi. Švedska je zapravo postala laboratorij za privatizaciju.”

Unatoč uvriježenom mišljenju kako u Švedskoj na stanovnike pazi snažna država, prava istina je sasvim drugačija. Posljednjih godina Švedska je po opsegu privatizacije prestigla SAD i brojne europske države. 80% svih novih škola je u privatnom vlasništvu. Željeznice i gradske podzemne željeznice također.

Švedska je imala dugi period ekonomskog razvoja, što ponajviše može zahvaliti i neutralnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Od nekoć uglednog modela, Švedska je već sredinom ’90-ih počela naglo tonuti u surovi neoliberalni kapitalizam, koji danas potpuno dominira zemljom. Tako je primjerice 2004. imućna obitelj Wallenberg, ista ona koja je 1984. s limuzinom i poslugom došla prosvjedovati pred parlament, kontrolirala čak 40% svih dionica na burzi u Stockholmu.

Pogodnosti se naglo ukidaju, a novi švedski premijer se otvoreno hvali kako je Švedska postala “svjetski rekorder po rezovima javne potrošnje”. Uskoro dolaze i velike pohvale od strane MMF-a, koji od sada ističe Švedsku kao reprezentativan primjer kako bi trebalo voditi modernu ekonomiju.

Uskoro kreće masovna deregulacija svih ključnih industrija i Švedska privatnom sektoru prepušta poštu, telekomunikacije, pa čak i električnu energiju. Brojne banke koje su bile pod upravom države sada se prepuštaju privatnom sektoru.

Posljednjih godina krug je zatvoren kada su privatizirane i brojne klinike i bolnice.

U Švedskoj je dugi niz godina marljivo stvaran sustav koji bi bio na usluzi stanovništvu, a isti je nemoguće srušiti preko noći. Ali situacija u kojoj se trenutno nalazi Švedska donosi joj sudbinu vrlo sličnu Islandu.

Govoreći o skandinavskom modelu možemo samo govoriti o skandinavskom modelu iz prošlosti i iz njega bi se zaista moglo učiti. Ali najvažnija pouka je ta da model nema nikakve veze s kapitalizmom. Upravo suprotno, sve beneficije koje su život u nekadašnjoj Švedskoj činile ugodnim su proizašle iz socijalističke misli. Glorificirati Švedsku kao neku vrstu kapitalističkog uspjeha potpuno je krivo, jednako kao što je 1984. bilo pogrešno tvrditi kako će ta zemlja već 2000. postati socijalistička.

Jedino što je kapitalizam uspio u Švedskoj jest da je tamo njegova konačna neoliberalna verzija srušila jedan progresivan i pravedan sustav.