Dječja duša

Dan je lijep, sunčan, ne previše topao, nego baš ugodan. Izašao sam prošetati dobro poznatom stazom koju gotovo svakog dana pregazim. Pri kraju sam, primičem se kući gledajući u daljinu.

Ispred sebe na oko 200 metara vidim dijete kako se nešto saginje, vrti u krug i zanima oko nečeg što je na zemlji, a što ja iz te daljine ne vidim. Žena koja stoji nedaleko od njega, vjerujem da mu je to majka, sudeći prema njenim pokretima rukama, požuruje ga da idu dalje. Nedugo potom dijete koje je čučilo, nisam siguran je li dječak ili djevojčica, ustade i ode za majkom, povremeno se osvrćući.

Nije me pretjerano zanimalo oko čega je dijete bilo tako zauzeto, ali kad sam uskoro došao do tog mjesta, postalo mi je vrlo zanimljivo. Na travi neposredno pored staze, ležala je mrtva vrana, s perjem raznih nijansi sive boje i crnim kljunom. Uz njeno tijelo ležao je svjež, žuti cvijet maslačka. Dakle, to je to! Shvatio sam – djete je ugledalo mrtvu pticu i sažalilo se. Željelo je pokazati svoje osjećaje tako što je ubralo jedini cvijet koji je u tom trenutku bio u blizini, maslačak, i položilo ga pored uginule ptice. Ostalo bi ono, vjerujem, još pored nje, možda bi je i pokopalo, ali majka ga je zvala i moralo je dalje ići.

Da, bila je tu i majka. Moguće je da je i ona osjećajna duša, da i nju pogađa smrt ptice, ali ona je odrasla i život ju je već oblikovao tako da osjećaje više “raspoređuje” onako kako je to “korisno”. Njeni osjećaji više nisu tako čisti, tako iskreni kao dječji. Djete se ne pita koju će korist imati od toga što zastane i ubere cvijet, ono to čini zato što tako osjeća. Kod odraslih na postupke utječu i drugi faktori koji nekada čak i nisu dobronamjerni. Zato će stariji nekada pokazati emocije i više nogo što ih stvarno imaju i što ih treba pokazati, a nekada neće ni onoliko koliko bi trebali.

Baš je šteta što ne sačuvamo više u sebi dijete i u poodmaklim godinama. Vjerujem da bi tada svijet bio mnogo pošteniji, ljepši i ugodniji za život.