Virus na godišnjem odmoru – Drugi dio

Hidra je sasvim poseban organizam i prema nekim ozbiljnim aktivistima nalazi se u cjepivima protiv SARS-CoV-2 virusa.

Inače živi u vodi i kreće se uz pomoć pipaka (knida) koji joj ujedno služe i za lov. Na kraju svakog pipka nalaze se specijalizirani žarnjaci smješteni u kuglastim tvorevinama (nematocisti). Jednom kada se približi plijenu, iz nematociste izlijeće na niti pričvršćena strelica koja sadrži neurotoksine. Ispaljivanjem neurotoksičnih strelica hidra paralizira plijen i potom ga uvlači u svoje tijelo nalik plutajućem želucu. Nakon probave, na isti otvor izbacuje otpatke i kreće u novi lov. Unutrašnjost hidre naziva se gastrodermis jer cijela njena unutrašnjost ima funkciju želuca. Vanjski dio, odnosno epiderma, ima funkciju pluća jer kroz njega difuzijom u njeno tijelo ulazi kisik. Stanice pojedinih slojeva morfološki su sasvim različite kao i njihova namjena, a između njih se nalazi tanki želatinasti sloj mezoglea.

Hidra ima nevjerojatnu sposobnost regeneracije. Rascjepka li je nešto i od cijelog tijela ostane djelić veličine 0,005% odraslog polipa, u svega pet dana izrast će kompletan organizam. I kao da sve to nije dovoljno, hidra može živjeti beskonačno dugo. Znanstvenici su fascinirani ovim čudnovatim organizmom. Mnogima je vječna inspiracija, njene nematocite potaknule su izum električnih paralizatora – taser pištolja, a njeni beskonačni regeneracijski ciklusi razbuktavaju nadu da ćemo i mi ljudi jednog dana, genetski modificirani genima hidre moći živjeti vječno.

Tijekom 18. stoljeća, švicarski svećenik Alexander Trembley otkrio je da se hidra može regenerirati i nastaviti normalno funkcionirati nakon što se u potpunosti izvrne poput čarape, tako da stanice želuca budu s vanjske strane, a stanice pluća s unutrašnje. Trembley je zaključio da stanice mijenjaju funkciju. Takve teze bile su neprihvatljive znanstvenicima koji su stotinjak godina kasnije imali sasvim drugačiju teoriju o živim organizmima. Glavni prigovor na Trembleyevo tumačenje bio jest da stanice želuca ispuštaju enzime potrebne za probavu hrane, a da takve enzime ne mogu stvarati niti ispuštati stanice epidermisa.

Zaredale su se mnoge studije koje su pokušale osporiti svećenikove zaključke. Krajem 19. stoljeća tvrđeno je da se slojevi gastrodemitisa i epidermisa, klizanjem oko mezoglee vraćaju u početno stanje. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća utvrđeno je da se stanice hidre nakon izvrtanja migracijom vraćaju na svoja mjesta (Izvor). Mišljenje je još jednom prolazilo test realnosti uz pomoć, tijekom 50-ih godina razvijenih optičkih mikroskopa s uvećanjima do 440 puta. Proces regeneracije dokumentiran je i fotografiran u točnim vremenskim razmacima, pritom je uočeno da su stanice gastrodermisa, inače štapićastog oblika, i stanice epidermisa kvadratnog oblika, nakon izvrtanja prolazile metamorfozu oblika. Tijekom 12-og sata, više nije bilo moguće po obliku razaznati radi li se o jednoj ili drugoj vrsti stanica, do isteka 24-og sata stanice su poprimile oblike kakvi su dokumentirani prije izvrtanja. (Izvor) U suštoj suprotnosti s dokumentiranim činjenicama, glavna tvrdnja znanstvenih analiza i dalje je bila da su stanice, jedna po jedna jednostavno promijenile adresu i otputovale kroz mezogleu na drugu stranu. Osim fantastičnog zaključka, ostatak prepričane analize zapravo potvrđuje izvornu tvrdnju švicarskog svećenika, ali to moderna znanost ne smije ni pomisliti stoga je u konstantnoj potrazi za objašnjenjima od kojih se lakše spava na jastuku materijalizma.

S takvim ciljem, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća nametnuto je opet novo tumačenje. Više nije u krivu bio samo Trembley, već i svi ostali koji su u međuvremenu zastupali tezu o migraciji stanice, a što je dokumentirano kao fenomen kod nekih drugih organizama.

Zaključeno je da se hidra nakon izvrtanja, malo-pomalo ili naglo (refleksno) vraćala u svoje izvorno stanje. (Izvor) Time je dano svima prihvatljivo objašnjenje, bez obzira što su prije toga napravljene stotine radova bez da je donesen isti zaključak.

Otprilike u ovakvim nepomirljivim situacijama završava doseg današnjeg razuma u pogledu zagonetki života i označava točku gdje bi se um trebao nastaviti baviti „novim“ idejama – presudnim za razumijevanje svijeta jer ipak, dio hidri se u početni položaj nije vratio izvrtanjem i još čudnovatije, nakon izvrtanja su se nastavile normalno kretati i hraniti. Kako se možemo približiti razumijevanju fenomena?

Sukladno trenutnom svjetonazoru znanosti, promjena funkcije pojedinih stanica potpuno formiranog organizma, pa makar on i bio jednostavan poput hidrinog, značila bi urušavanje genetike. U njenim postulatima sve se vrti oko determiniranog genoma koji se smatra jedinim izvorom svih uputa za izgradnju organizma – dakle od najsitnijih uputa za sintezu enzima (proteina) potrebnih za probavu pa do samog oblika hidre. Prihvati li se ideja da je došlo do prenamjene stanica, to bi značilo da se cjelokupni genom morao promijeniti u trenutku kada se hidru izvrne naopačke. Novonastali genom bi trebao dati uputu nekadašnjim stanicama pluća da postanu stanice želuca (a što je vidljivo tijekom prvih 12 sati metamorfoze) i počnu probavljati hranu, a nekadašnjim stanicama želuca da postanu stanice pluća i počnu disati. Takvo što genom sukladno definiciji jednostavno ne može, stoga današnje mišljenje obično počinje trokirati pred ovakvim hidra-iskustvima i za fenomen pokušava pronaći pragmatično objašnjenje. Poput refleksnog vraćanja u početni položaj izvrtanjem koje se uzima kao pravilo od 70-ih godina prošlog stoljeća. Ali kako se ne radi o pravilu jer postoje brojne iznimke, ostaje i prošireno objašnjenje o migraciji stanica koje se mogu reorganizirati poput holivudskih akcijskih junaka Transformersa. Promatrajući sa strane i bez sukoba interesa, moglo bi se reći da današnje znanstveno mišljenje u pogledu razumijevanja života prihvaća aproksimacije koje odgovaraju dogmama. Ali, neka ih prihvatimo kao takve i kažemo da nije bilo nikakvih migracija stanica, prenamjene stanica ili pleomorfizma.

Vježbe radi, mogli bismo prihvatiti i da su sve hidre bile vraćene u početni položaj refleksnim izvrtanjem, ali opet ostaje ta njena nevjerojatna funkcija da se može regenerirati od svega 0,005 % veličine svog izvornog tijela. Logično pitanje koje ne vrijedi samo za hidru već i za sve druge žive organizme jest – jesu li u genomu zapisani odnosno opisani konačni oblici neke vrste? Pri tom se misli na njihov cjelokupan oblik, dimenzije i proporcije, namjenu stanica, udaljenost između očiju, veličinu srca, promjer ruku ili krila i tako dalje, jer ipak, ako je genom sve što postoji od uputa, gdje je u genomu upisan ili bolje reći ucrtan oblik koji se kroz vrijeme popunjava bjelančevinama i mineralima, bilo onima koje tijelo stvara ili onima koje se u njega unose hranjenjem? I kako to da pojedini minerali, vitamini, bjelančevine nakon probave završe na točno određenim mjestima unutar tijela? Zar u genomu postoje i poštari koji prvo obrade elemente primljene hranom pa jedne šalju u srce, druge u bubrege, treće u oko? Nezgodna pitanja koja zazivaju žaljenje što trenutno u alternativnim medijima nema informacija da su u inokulante ubačene sekvence gena leptira jer bi bilo daleko lakše postavljati pitanje i razmišljati o genomu prateći razvoj od leptirovih jajašca, preko larve, gusjenice pa do leptira kada se ne mijenja samo oblik, već i broj kromosoma, da ne spominjemo kako se u pojedinim fazama stvaraju sasvim različiti proteini. U konačnici, tu je i pitanje svih pitanja, kako je uopće moguće da nešto neživo, kao što je skup molekula i nukleinskih kiselina, odjednom oživi i nakon milijardi godina evolucije odjednom sebi kaže: „Čini mi se da znanost pojma nema o životu!“

Opisani fenomeni nude priliku za omekšavanje krutih pojmova i otvaranje novog poglavlja u znanosti koje će biti u skladu s realnošću. Uspiju li ljudi olabaviti krute, dogmatske stavove i uspiju li na drugačiji način koristiti svoj razum koji trenutno razumije tek mrtvu prirodu i to do određene granice, mnogo toga postat će jasnije, a posebice razumijevanje nastanka bolesti. Nasreću, trenutna faza je tek nužno potrebno prijelazno razdoblje, prepuno turbulencija i kontradiktornosti koje se nažalost odražavaju na ljudske slobode i potencijale, a svoje besmislice lomi na leđima čovječanstva.

Kako bi boli uzrokovane apstrakcijama bilo što manje, potrebno je i nadalje ukazivati na aljkavost, balavost i površnost koja se danas pakira pod znanost, ali i na daleko važniju činjenicu. Oni koji u konačnici drže svijet u magli neznanja itekako znaju kako je moguće da život poprima određene oblike ili zašto se hidra može regenerirati ili prilagoditi nakon izvrtanja. Postojanje mjerodavnog organizacijskog i oživotvorujućeg principa njima je činjenica, sukladno kojoj znaju kako se izvjesnim fizičkim sredstvima može onemogućiti njegovo pravilno zahvaćanje u fizički svijet.

U prihvaćanju i razumijevanju viših principa unutar male skupine javnosti potpuno nepoznatih ljudi, leži i odgovor zašto njihovi agenti i agitatori laži poput Gatesa mogu najaviti nove pandemije i mutacije. Ne radi se tu o nikakvim proročanstvima, znanstvenim iskustvima ili virološkim zakonima prenesenim na buduće vrijeme, već o tome da postoji plan po kojem će ljudska tijela biti izložena određenom fizičkom utjecaju čiji je rezultat bolest. Na primjer, ako je znano da će u određenom trenutku populacija biti izložena novom elektro-magnetskom zračenju koje se negativno odražava na ritam disanja i sintezu proteina, netko može prorokovati epidemiju plućnih bolesti i pojavu novog virusa, dok netko neopterećen dogmama u tome vidi unošenje disbalansa u živi svijet.

Posljedica opstrukcije organizacijskog i oživotvorujućeg principa su poremećaji u fizičkom svijetu, odnosno pojava bolesti poput Covid-19, uzrok koje se u nedostatku realnog objašnjenja u glavnoj znanstvenoj struji tek privremeno pripisuje virtualnom virusu SARS-CoV-2.

Otvoreni pojmovi u potrazi za sadržajem iskustva

Izolacija i pročišćivanje – dobitnik Nobelove nagrade za kemiju za 1946. godine Wendell Meredith Stanley izjavio je: “Izolacija i pročišćavanje virusa potrebno je prije nego što se može napraviti cjepivo.” (naglasak dodan) Stanley je osvojio nagradu jer je pokazao da se virus mozaika duhana može kristalizirati i izolirati. Navodno je pokazao i da se nakon ponovnog otapanja, virus nastavlja razmnožavati kada se otopina ponovno uvede u biljku duhana. Kasnije se utvrdilo da je navodni virus zapravo bio kristalizirani protein, stoga molimo primijetite da to nije isto kao virus. Međutim, nagrada naravno nije povučena. A znate li zašto? Zato jer je Stanleya u službu na Rockefeller Institut doveo Simon Flexner, gorila koja je uništila i stigmatizirala prirodni način liječenja početkom dvadesetog stoljeća i ustoličila toksičnu alopatsku medicinsku znanost u ime svog masonskog mecene Rockefellera.

Tijekom drugog svjetskog rata Stanley je eksperimentirao s raznim tehnikama za pročišćavanje virusa gripe i osmislio metodu za pripremu cjepiva protiv gripe centrifugiranjem 1944. godine. Tijekom proizvodnje, najviše problema imao je s pripremom izolata virusa. U samom radu, ponosno pohranjenom na web stranici Rockefeller University Pressa čitamo da „pročišćeni virus“ sadržava oko 80 % „nevirusnih“ proteina. Problem je naime uzrokovan time što se cijeli proces „izolacije“ provodi u embriju pilića pa tako pročišćeni virus ide u paketu s dvadesetak tisuća crvenih krvnih stanica pilića po miligramu izolata. Ali ne brinite, znanost je zahvaljujući tehnologiji uvelike napredovala u međuvremenu, pa se danas pored jaja, za kultivaciju „virusa“ koriste i stanice bubrega majmuna. Rezultat procesa u ono vrijeme i danas jest takozvano neaktivno cjepivo protiv gripe čiji sastav varira od nepostojećeg virusa, preko životinjskih proteina, raznih stabilizatora, toksina i teških metala, u moderno vrijeme to je uglavnom aluminij.

Stanleyev rad je baziran na istraživanjima i „izoliranom“ virusu Thomasa Francis Jr., još jednog velikana čiju bistu uz krevet drže zagovornici polivalentnog cjepiva protiv gripe. Francis je naime prvi „izolirao“ viruse influence tip A 1933. godine i tip B 1936. godine jer kao što je poznato – bez izoliranog virusa nema niti cjepiva.

Primijetili ste da kada virolog kaže da je nešto izolirao, prije mudrovanja dobro je pogledati što riječ zapravo znači za svekoliko pučanstvo, kako bismo takvo značenje mogli usporediti sa značenjem korištenim unutar virologije.

Riječ „izolirati“ znači odvojiti istovjetne elemente od okoline. Na primjer, ako želimo kupiti pakiranje od 100 grama kave, očekujemo dobiti točno toliko kave, a ne 20 % kave i 80 % bunike. Stoga pitamo, je li Francis postupio sukladno i odvojio istovjetne čestice virusa od svega što postoji u uzorku jer ipak je njegov rad u podlozi cijele gripologije te ako je, zašto je Stanley 11 godina kasnije imao problem s izolacijom virusa gripe?

U kratkom osvrtu nije moguće detaljno navoditi kakvi se bućkuriši nazivaju izolatima virusa, znatiželjni čitatelj može pronaći iscrpne analize ovdje. Ali, navest ćemo standardni krunski dokaz virusa gripe. Časno prisežemo da nećemo ništa izmisliti mada će tako izgledati.

Nakon što se tridesetih godina prošlog stoljeća pojavila bolest čija je klinička slika ukazivala na respiratorne probleme, od tipičnih bolesnika uzet je uzorak za analizu. Thomas Francis Jr. je uzorke sputuma stavio u 50 %-ni glicerin, potom ih je isprao u fiziološkoj otopini i pod anestezijom inokulirao intranazalno u tvorove. Drugi dan nakon inokulacije, životinje su imale nagli porast temperature. Jednog tvora je žrtvovao. Izvadio mu je pluća, samljeo ih i pomiješao s juhom mesne infuzije koja služi kao hrana mikroorganizmima i Marvelovim virusima. Dobivena juha potom je inokulirana u dva tvora koji su tijekom naredna dva do tri dana dobili temperaturu. Postupak je ponovljen nekoliko puta i na nekoliko životinja da bi u šestom ciklusu na jednom od plućnih krila juhom inokulirane životinje primijetili plavo-crvenkastu boju. (Izvor) Eto, dokazano!

Naravno da pored takvih dokaza virusa nije potrebno postavljati bilo kakova pitanja jer je metoda dokazivanja zaraznosti bila više-manje takva još od majstora među lažovima – Louisa Pasteura pa do danas, ali moramo inzistirati na točnosti pa neka dodamo još nekoliko bitnih informacija. U vrijeme kada su bili „izolirani“ prvi virusi gripe (npr. svinjska gripa 1931.) nije bilo elektronskog mikroskopa niti tehnologije za sekvencioniranje gena, stoga je improvizacija bila ključna u napretku znanosti. Iz Rockefellerova tabora, gdje se znalo što i kako dovodi do pojave bolesti, bilo je zapovjedano da virus mora biti krivac. Slažemo se, idealnijeg krivca od nepostojećeg jednostavno nema. Paradoks u temeljima virološke bajke ide tako daleko da se znanstvenici toga vremena nisu mogli dogovoriti čak niti oko navodne veličine nevidljivoga virusa pa se baratalo rasterom od 10μm do 120 μm. Zašto? Odgovor je identičan onome zašto veličina čudovišta iz Loch Nessa varira između 10 i 120 metara, ovisno o vidljivosti na dan kada je bilo uočeno!

Za popuno razumijevanje virologije – žanra naučne fantastike i folklora na čijim običajima počiva uništavanje ljudskih sloboda, teško se može pronaći bolji citat među redovima „znanstvenih“ radova čovjeka koji nam je ostavio cjepiva protiv sezonske gripe, Thomasa Francis Jr: „Epidemiologija mora stalno tražiti maštovite i domišljate učitelje i znanstvenike kako bi stvorila novi žanr medicinskih ekologa koji, uz finu osjetljivost znanstvenog umjetnika i široku percepciju kipara zajednice, mogu protumačiti međudjelovanje sila koje rezultiraju bolestima.” (naglasak dodan). Usput, efikasnost današnjih cjepiva protiv gripe, nakon 70 godina razvoja, gravitira nuli i to je potvrdio svjetski renomirani Cochrane Institut. (Izvor) Činjenica proizlazi iz jednostavnog razloga. Gripu ne uzrokuje nikakav virus već povećana koncentracija metala u organizmu (elektro-magnetsko zračenje ima isti efekt) na koju ne postoji imunitet, bilo prirodni, stečeni, krdni ili inokulirani, stoga nikakvo konvencionalno sredstvo imunizacije ne pomaže. Jedino što se od cjepiva protiv gripe može dobiti jest gripa (i druge bolesti) na račun sadržaja inokulanata koji po administraciji u tijelo apsorbiraju veću količinu ne-ionizirajućeg zračenja, stvaraju kaos i onemogućavaju pravilno djelovanje viših organizacijskih i oživotvorujućih principa; ali i zbog ostalih za čovjeka nepoželjnih sastojaka poput stanica pilića, majmuna i popratnog toksičnog inventara iz proizvodnog procesa cjepiva koji nasilno završe gdje se inače nikada ne bi našli, naime u ljudskom krvotoku.

Do dana današnjeg, ni jedna jedina krovna institucija na svijetu nije pokazala pročišćeni izolat virusa influence ili bilo kojeg drugog virusa jer su svi „izolirani“ na istom gore opisanom principu. Ni jedna! (Izvor) Slijedom toga, jasno je da ga ni jedan laboratorij, Bidenov ili Putinov, ne može koristiti za bilo kakve gain of function studije. Između svih laboratorija i dalje putuju raznorazne juhe i stanične linije, ali jadnog virusa nema ni za lijek.

Svi ljudi zle ili dobre volje, koji ustraju na tezama o genetski modificiranim virusima te ih šire pod egidom znanstvene istine ili koriste kao dokazni materijal protiv poremećene farma-mafije su ili lažovi kontrolirane opozicije ili nažalost, toga nesvjesna kontrolirana opozicija.

I da zaključimo, želi li netko tvrditi da je izolirao virus, morao bi ga pronaći u uzorku ili serumu, pročistiti ga i odvojiti od svih ostalih elemenata uzorka. U narednom koraku, genom pročišćene i izolirane jedinke virusa bilo bi nužno pročitati u jednom komadu, što je navodno moguće Sanger metodom (korištenom za Projekt humanog genoma) ili pomoću Next Generation Sequencing metode. Vjerodostojni dokaz prijenosa zaraze moguć je jedino uz preduvjet da se u drugu životinju inokulira pročišćena kultura virusa, bez ikakvih toksičnih dodataka i juha. Razvije li inokulirana životinja iste ili barem slične simptome, njen uzorak bi ponovno trebalo pročistiti te na istom principu izolirati virus i usporediti njegov genom s onim iz nultog pacijenta. Uspostavi li se da su isti, stvar više nije teorija klica već znanost klica.

Tako bi barem trebala funkcionirati znanost, no na ovom prekrasnom svijetu ne postoji niti jedna jedina studija koja je u uzorku preuzetom od bolesnika pronašla, pročistila i izolirala takvu česticu virusa. Doista je fascinantno kako u tome nitko ne vidi problem!

PCR i BAT testovi – PCR proces je bio i ostao proces umnažanja (kloniranja) određene informacije slijedom predloška – primera. Problem je što pročišćenog virusa NEMA pa tako ne može biti niti jedinstvene sekvence primera. Suočeni smo s iznimno jednostavnom uzročno-posljedičnom vezom, stoga je nećemo dalje razrađivati.

S druge strane, Bat-man testovi se poput slatkiša dijele na svakom uglu, parkiralištu, stižu na paletama u škole i vrtiće. Poput PCR-a, također nemaju apsolutno nikakvu vrijednost pored ekonomske. Znanstveno orijentiranim čitateljima pažnju usmjeravamo na stručnjaka za antitijela Clifforda Sapera i njegovu demontažu iluzije antitijela znanstvenim radom „Anarhija antitijela: poziv na red“ objavljenim u Nature magazinu (Izvor). Problematika o nepouzdanosti antitijela poznata je desetljećima. Saper je inače profesor Harvardske medicinske škole i jedan od vodećih svjetskih autoriteta za monoklonska antitijela, a bit je uspio uobličiti riječima: „Ne, ne postoji takva stvar kao što je monoklonsko protutijelo koje, budući da je monoklonsko, prepoznaje samo jedan protein ili samo jedan virus. Ono će se vezati na bilo koji protein koji ima isti (ili vrlo sličan) slijed.” (Izvor) Prevedeno na hrvatski, znači da BAT testovi za „novi SARS-CoV-2 virus“ mogu dati pozitivne rezultate kada se u tijelu pronađe skoro pa bilo koji protein inače prisutan u procesu bolesti ili ozljede. Na primjer, to može biti SARS-CoV-1 ili SARS-CoV-2, obična prehlada, čak i obična masnica može rezultirati pozitivnim testom jer u procesu samoizlječenja nastaju proteini. Ali ne tako da neka masnica ili upala pošalje pismo genomu smještenom u staničnoj jezgri pa ovaj počne sintezu proteina i preko tjelesne pošte pošalje proteine na mjesto ugroze, već zbog postojanja organizacijskog principa koji de novo sintetizira proteine po potrebi te ih odvodi na točno određeno mjesto u tijelu. Pa zašto onda koristimo takve testove?

Biznis antitijelima je ogroman i najavljen je rast od 67 % do 2024. godine, a baziran je na standardnom ekonomskom pristupu, naime rebrandingu. U prilog tome, antitijela koja su bila korištena za dijagnozu fiktivnog SARS-CoV-1 virusa jednostavno su prepakirana u kućište testa na kojima sada piše SARS-CoV-2.

Ako čitatelj dopušta jedno pitanje s uvodom. Pokojni Luc Montagnier o kojem smo pisali u prošlom tekstu, dobio je Nobelovu nagradu za otkrivanje HIV virusa. Potom je u nekoliko navrata sam rekao da virus nikada nisu vidjeli, ni da su ga izolirali niti da su testiranja zadovoljila Kochove postulate. Novi zaokret u njegovoj priči dogodio se na početku korona bajke kada je ustvrdio da su sekvence nikad viđenog HIV-a ugrađene u SARS-CoV-2. Mi u tome vidimo naraciju agenta kontrolirane opozicije, ali ponavljamo, ne padamo u zamku ad hominem već objektivno sagledavamo kako je moguće da je Luc prvo u ruci imao vrapca, a da bi onda rekao kako ga nikada nije ni vidio, a kamoli ulovio i na kraju balade izjavio kako su pera njegova vrapca završila na krilima novog goluba. Mi se nikada u stvarnom životu nismo susreli s takvim fenomenom i čini nam se da pripada različitim stvarnostima! Ipak, neka ostane kao mogućnost pa ćemo reći da je virus genetski modificiran u kineskom laboratoriju i pritom ćemo zažmiriti i na činjenicu da su znanstvenici bili educirani na američkim fakultetima i radili u američkim vojnim laboratorijima te da je Fauci novcem američkih poreznih obveznika financirao studiju u Wuhanu. Pravimo se naivnima do kraja i recimo da je službena priča 100 % točna, da se SARS-CoV-2 širi aerosolno te da je takvo kimersko čudovište ušlo u naše tijelo 2020. godine. Pitanje. Kako je moguće da je naš imunološki sustav stvorio specifično (monoklonalno) antitijelo za SARS-CoV-2 stvoren u laboratoriju 2019. godine?

Pitanje naime nije povezano samo uz smisao BAT testova, već je povezano i uz teoriju imuniteta krda. Čini nam se, prateći trenutne virološko-epidemiološke tokove misli, da ljudski imunološki sustav na autopilotu, sukladno teoriji, može stvarati specifična antitijela za sve moguće viruse koji će ikada izaći iz laboratorija ili skočiti sa šišmiša ili magarca na čovjeka. Odnosno da ljudski imunološki sustav već sada ima spreman odgovor za SARS-CoV-3, mada ovaj još nije možda nije ni izmišljen. Međutim, naravno, da smo mi u krivu, tapkamo u mraku neznanja i ne razumijemo proročke principe njegova rada. I zato mi niti ne možemo, poput vrhunskih epidemiologa rasutim svjetskim medijskim kanalima, najaviti da najesen stiže novi mutantski val, čim se SARS-CoV-2 vrati s godišnjeg gdje je upoznao svog gender neutralnog partnera SARS-CoV-3. Heureka!

Vidite, jedno su toksični proteini, drugo su virusi. Prvi postoje, drugi ne postoje, osim ako ne govorimo o latinskom značenju riječi virus, a to je otrov, dakle virus u svom izvornom značenju podrazumijeva i otrovni protein. U ljudskom tijelu se konstantno stvaraju obje vrste proteina. I to na način koji PCR-om, mikroskopom i alatima za genetsko sekvencioniranje zaslijepljenim znanstvenicima nikada neće postati razumljivo u punom smislu riječi, baš kao što im nije razumljivo niti kako je moguće da se hidrin želudac pretvori u pluća i obratno, kako se mijenja broj kromosoma tijekom životnog ciklusa leptira ili kako majka stvara kemijski različito mlijeko od podoja do podoja.

Fizičkim alatima moguće je tek pronaći tragove životno-oblikotvornog principa koji ne samo da diktira na koji način se posredstvom fizičkog tijela stvaraju proteini već objašnjava i kako je moguće da osoba A u svome tijelu stvori iste toksične proteine kakve ima osoba B, bez da osoba A bude bombardirana klicama osobe B. Naznake tih principa okrznula je epigenetika, još u povojima i nagnuta šarlatanstvu, ali doći će vrijeme kada će balava znanost shvatiti da u svijetu, pa tako i čovjeku, postoji uzvišeni red, smisao i odgovor te da je kompletan život povezan i ovisan o cjelokupnom postojanju. U međuvremenu nemamo što drugo raditi neko rušiti dogme i zablude u nadi da će ljudski duh prikupiti dijelove razumom nasjeckanih informacija i popuniti pojmove smislom, a ne iluzijom.